Da je meni jedan dan biti Jozo Poskok. Čovjek živi u svom selu i nitko ga ne dira. Doslovce ga nitko ne dira. Nitko godinama ne dolazi. Čovjek ne mora ni struju plaćati. Nitko ga ne smeta. Eto, bar jedan dan negdje, da me nitko ne dira. Ni sa čim. Ili nisčim? Što je pravilnije?

Visoko u brdima je Poskokova Draga. Teško biste je sami našli, skrivena je, zaštićena kao tvrđava, samo s jednim pristupnim putem kroz vijugavi klanac što se iza jednog zavoja neočekivano širi u maleno kraško polje, a onda, samo dvjestotinjak metara dalje, zatvara visokom, gotovo okomitom liticom.

Nije zapravo Jozo sam. Ima on četiri sina: Krešimira, blizance Branimira i Zvonimira i najmlađeg Domagoja. Njegova žena je umrla i Jozo je na sebe preuzeo brigu o svemu.

Otkako mu je žena umrla, prisiljen je sa sinovima razgovarati više nego što bi želio. Ne izlazi mnogo iz kuće, uzeo je zadaću da sprema hranu za obitelj jer je otkrio da mu se sviđa kuhanje, eksperimentiranje s namirnicama, izmišljanje recepata. Pura, na primjer. Čudesno je na koliko se načina pura može napraviti. On bi puru mogao jesti svaki dan. A zapravo je i jedu svaki dan.

I to je otprilike sve čime se od kućanskih poslova Jozo bavio. Sinovi su bili zaduženi za nadzor njihova posjeda kako ne bi bilo nepozvanih gostiju. Hrana je svaki dan bila ista, higijena na niskoj razini, kuća prljava i zapuštena.

A zašto bi itko od njih i prstom maknuo, kada su ti poslovi očito pripadali njihovoj majci? Oni su ipak pravi muški.

Koliko god da su bili pravi muški, nezadovoljstvo je raslo, pa je tako najstariji sin, osjećajući odgovornost prema cijeloj obitelji, odlučio tomu stati na kraj. Shvatio je kako je prijeko potrebno da si nađe ženu!

Iako je Jozo doživio šok kada je čuo taj suludi prijedlog, Krešimir se nije dao smesti. Spakirao je stvari i krenuo u Split po ženu koju je upoznao prije koje desetljeće. Pitanje je: hoće li ona njega prepoznati?

Ovo je doista neobična i izuzetno brza priča. Neka vas broj stranica ne iznenadi, obrta i prevrata ima napretek. A humor je fantastičan! Oštar i britak. Ja sam se smijala na glas. I drago mi je što sam ju čitala u svoja četiri zida da se mogu neometano smijati svim pothvatima Poskoka.

Dosta sam dugo razmišljala o prikazu tih kršnih momaka. Svaki je onaj „pravi“ muškarac, koji na sebe preuzima zadaću čuvanja teritorija, te ženu ima kako bi održavala kućanstvo. Pristaju na suživot s njima, ali svako ima točno određenu ulogu. Te se uloge ni pod koju cijenu ne prožimaju.

Naposljetku, svih ih znamo. Sve te veze/brakove u kojima žena ima ulogu kućanice, a muž je glava kuće. On je glavni, on je uvijek u pravu i njega se uvijek mora slušati. Bez pogovora.

Naravno, ovo nije knjiga koja se dublje bavi ovom problematikom, ako to uopće možemo tako definirati. Svi ženski likovi Tomićeva romana savršeno dobro znaju danu im ulogu i ona im nikako ne smeta. Ne samo da u potpunosti prihvaćaju njihov položaj u muško-ženskim odnosima, one uživaju u tome. Ipak, mislim da bi se dalo promisliti o takvim odnosima.

Sad kad sam završila sa dubokoumnim promišljanjima, mogu vam reći kako vam od srca preporučujem ovu knjigu. Pročitat ćete je u dahu i smijat ćete se na glas! Dobitna kombinacija, zar ne?

Izvor: Knjigožderonja