Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

bukmarker

Prikaz romana „Čizmaši“

Prikaz romana „Čizmaši“ - slika 1
Zainteresovao sam se za avione, detaljnije i pažljivije i pre nego sam prvi put kročio i u jedan, možda baš zbog toga, iz onog poznatog straha, a onda sam se zaljubio, i u letenje, i u emisije i tekstove o istima, što me uvek podseti na činjenicu da sam odrastao u seocetu koje je, za razliku od ovog nevelikog grada u kom provodim život imalo aerodrom, doduše mali vojni, ali opet. Zujalo je iznad nas, non-stop. I tako. Ima u avionima nečeg književnog, to sam zapravo hteo da kažem, za pisce ćete često čuti da su u oblacima, da maštaju i lete, da izmišljaju. Što je tačno i lepo u isti mah, i treba da je tako. Ali, tek ponekad, taj njihov dar sleti, nežno, lagano i lepo kao erbus u sunčanim jutrima na velike piste, sleti i ispiše život sa zemlje, stoprocentno sa zemlje, od početka do kraja. Takvi su „Čizmaši“.

Po naslovu, i po seriji koja je nedavno išla, i po sadržaju, sve ovo liči na onu klasičnu vojničku srpsku priču, jer u Srbiji se, naročito nekada, život i društvo u njemu najlakše pisao i objašnjavao kroz vojničku čizmu, što je opet bilo logično i normalno, ali je tako retko bilo ovoliko dobro, duboko i jako u isti mah kao u ovom slučaju. Tragičan život dečaka sa sela koji postane podoficir kraljevske vojske u čudnim i turbulentnim godinama između dva velika rata i to u četi jednog, za vojne uslove potpuno atipičnog, neagresivnog i životnog komandanta kojeg na kraju mučki penzionišu. Običan podoficirski život impulsivnog, preiskrenog i pravednog vojnika, koga sve navedene osobine koštaju tog običnog vojničkog života, koga vrela krv odvede u zatvor, pa iz zatvora u zatvor, pa u tešku depresiju i zatvorene zidove duševne bolnice na kraju. Dramatično, bogato, jezički savršeno i briljantno ispričana iz prvog lica, iz njegovih nimalo sređenih i intelektualnih, ali tako iskrenih i jednostavnih misli. Najbolje napisano štivo iz prvog lica koje sam ikada čitao, zapravo. Između tog savršenstva vešto i smisleno ubačena gomila zvaničnih dokumenata iz raznih arhiva koja usputno pokazuju kako su i koliko smutna i teška bila vremena između dva rata u kojima se raspadala velika država zajedno sa životom ovog junaka.

Nakon čitanja shvatam, da je ovo knjiga koja mi je u paramparčad rasturila sistem knjiga koje sam stavio na police ili ubacio u čitač, nije da nekog smislenog sistema uopšte ima, ali i takvog ga je uzela i oduvala. Prvo zato što je tako konstantno i dinamično bujala i sve vreme me držala u izvesnosti da će nešto u nekom trenutku zlokobno da pukne u njoj, ali u neizvesnosti gde će se i kada to desiti. A onda me toliko uljuljkala u priču, da sam zaboravio da eksplozija može da bude tako emotivna, tako lična i tako oslobođena velikih završnica. Podsetila me je na Istvudov film o bokserki, koji mi je uradio isto to, identično, zato sam ga oduvek toliko voleo, zato što me uljuljkao i na kraju nokautirao.

Ali i zato što u svoj gomili korica, listova, papira, slova i reči koje držim u kolekcijama ili sa kojima se kroz čitanja družim, ne postoji ništa slično ovako napisanoj priči. Ovakvih priča, možda ima, ali ovako napisanih, nikako. Ovako narodski, ovako neškolski, ovako seoski u najlepšem smislu te reči, ovako jednostavno, ovako duhovito, urnebesno duhovito i prosto, ovako u jednom dahu ispisano, svakako nikako. Fantastična sposobnost da književnost iz aviona velikih reči i misli spustite na zemlju i celu je preorete i pokažete da i takva zemlja priča, vrišti od priče zapravo.

Izvor: https://bezimenaknjizevnazadruga.wordpress.com/

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Dragoslav Mihailović

Dragoslav Mihailović

Dragoslav Mihailović rođen je 1930. godine u Ćupriji. Prvi poluknjiževni rad, humoresku pod naslovom „Pismo“, objavljuje krajem 1957. u Ježevom kalendaru. Zatim nekoliko godina sarađuje u novosadskom časopisu Letopis Matice srpske. Matica srpska objavljuje 1967. i prvu njegovu knjigu, zbirku šest pripovedaka pod naslovom Frede, laku noć, za koju dobija Oktobarsku nagradu Grada Beograda. Opet, najpre u Letopisu, isti izdavač 1968. objavljuje i drugu njegovu knjigu, kratki roman Kad su cvetale tikve. Treća knjiga, Petrijin venac, izdata 1975. godine, osvojila je „Andrićevu nagradu“. Roman Čizmaši objavio je 1983. i za njega dobio prestižnu Ninovu nagradu kritike, a 1985. godine i Nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine. Godine 1969, prema motivima svog romana, napisao je dramu Kad su cvetale tikve, koja je objavljena i, u oktobru te godine, pet puta igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ali posle mnogobrojnih napada na političkim skupovima i u štampi, na radiju i televiziji, lične intervencije Edvarda Kardelja i javnog govora Josipa Broza Tita, skinuta je s repertoara zbog eksplicitnog pominjanja golootočkih zatočenika. Posle toga drama četrnaest godina nije nanovo stavljena na repertoar – obnovljena je u Narodnom pozorištu u Beogradu 1984, a igrani film prema već otkupljenom scenariju nije snimljen. Roman je u zemlji bio devet godina praktično zabranjen, a isto toliko zvanični jugoslovenski diplomatski predstavnik odlagao je izlazak prevoda u jednoj socijalističkoj zemlji. Godine 1990. počeo je da objavljuje i dokumentarno-publicističku knjigu u više tomova Goli otok (poslednji, peti tom objavljen je 2012. godine). Objavio je još publicistička dela i naučne studije Kratka istorija satiranja (1999), Crveno i plavo (2001), Vreme za povratak (2006), Majstorsko pismo (2007), kao i drame Kad su cvetale tikve, Protuve piju čaj, Skupljač i Uvođenje u posao. U polemičkim tekstovima, izjavama i intervjuima osuđivao je dve državne koncepcije koju je Srbija tokom XX veka branila: Jugoslaviju i socijalizam. Izabrana dela su mu štampana dva puta, u šest knjiga 1984. i u sedam knjiga 1990. godine. „Laguna“ je objavila njegova sabrana književna dela u 12 knjiga. Osim pomenutih, dobio je Kočićevu nagradu za životno delo, „Račansku povelju“ za celokupno književno delo, Vitalovu nagradu za zbirku pripovedaka Preživljavanje, i mnoga druga književna priznanja. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1981, a za redovnog 1989. godine. Dragoslav Mihailović je preminuo 12. marta 2023. godine u Beogradu.

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com