Prikaz „Nеispričanih priča“: Između šeste i sedme umetnosti
Nije roman, nije autobiografija, nije drama, nisu memoari, nije leksikon, nije poezija, nije scenario, nije zbirka priča – a opet je sve to.
„Jedinstven način na koji Rajko Grlić pišući pronalazi dodirne točke filma i života, kombinirajući nepredvidivu dramaturgiju stvarnosti s fikcijom potencijalnih filmova, učinio ga je pripovjedačem koji je, nakon toliko filmova koji su obilježili hrvatsku kinematografiju, ovaj put ʼizrežiraoʼ sjajnu knjigu“ – piše Marina Vujčić u uvodnom tekstu za „Neispričane priče – novo dopunjeno izdanje“ Rajka Grlića, koje su se nakon pet godina („Neispričane priče“, 2018), pojavile (i) u izdanju beogradske Lagune. A „kako izvući čep iz GRLIĆA boce“ čitocima će postati jasno nakon više od 400 stranica te knjige koja (re)definiše mnogo toga iz života jednog od najboljih jugoslovenskih, hrvatskih, što da ne, i svetskih filmskih stvaralaca, prevashodno reditelja.
Kad uđete u neke godine, da ne kažem poodmakle, dođe vam nekako prirodno da čeprkate po vlastitoj prošlosti. Ova knjiga, pojednostavljeno rečeno, rezultat je tog „čeprkanja“, objasniće Grlić u jednom intervjuu, dodajući kako je igrom nepažnje, to pokazao Anti Tomiću, koji ga je, uz pomoć Marine Vujčić, „natjerao da bljeske pretvori u knjigu“. Knjigu koja će se, od te 2018, pojaviti u sedam država sa po nekoliko novih poglavlja. „Na kraju ih je bilo toliko da me Nino Pavić, vlasnik Telegram.hr, jednog od vrlo rijetkih utočišta pameti u Hrvata, nagovorio da sve to sakupim i da on to objavi kao znatno prošireno izdanje. Za beogradsko prošireno izdanje krivi su Lagunini urednici Dejan Mihailović i Ivana Misirlić. Kao što vidite, za sve što se dogodilo s tom knjigom sustavno okrivljujem druge. Ja sam, poput francuske sobarice, tu potpuno nevin“, objasniće Grlić zašto je svoje zapise izvadio iz ladice, i umesto unucima ponudio širem čitalačkom auditorijumu.
Svojevrsni leksikon sećanja, dopunjen sada sa još 23 filmska termina (kratko definisanih), koji su, njih 190, ponasosob počeci njegovih priča, autor se bavi bogatom ličnom povešću, ne držeći se samo porodice i svoje karijere, već široko razvijajući svoj pogled na nekadašnju zajedničku zemlju, prijatelje, saradnike i kolege, na događaje koji su obeležili jugoslovenske prostore, i tada i sada turbulentnom istorijom, dodajući tome svoj sadašnji, „život u egzilu“. Kroz njegove priče sudaraju se grane porodičnog stabla – „Selimo uredno i na vrijeme! Selimo solidno! Selite s nama! To bi otprilike moglo stajati na našem porodičnom grbu“ – tutnje odjeci Golog otoka (majka i otac), šetaju se „Praški đaci“ usred sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. (pored Grlića, Srđan Karanović, Goran Marković, Goran Paskaljević, Lordan Zafranović) i profesor Elmar Klos... vreme socijalizma nastavljeno nacionalizmom, pa opet porodične (i lične) nevolje tokom i nakon Drugog svetskog rata...
Duhoviti, dirljivo, ponekad gorko sarkastično, Grlić „u režijskoj bilježnici kao u nekoj dobro začepljenoj boci“, koju je ipak otvorio, otkriva epizode iz svog života ili iz nekog od svojih nerealizovanih filmova. Šetajući se, napred-nazad pa ispočetka, 1950-im, 1960-im, 1970-im, 1980-im, 1990-im, 2000-im godinama, do najnovijih, postjugoslovenskih vremena kad se preselio u SAD i nastavio filmsku karijeru na relaciji Zagreb–Atina (Ohajo), Grlić ispreda uzbudljive priče koje, svaka za sebe, mogu biti i film. Ne ostaje on dužan ni sebi, ni kolegama, ni onima koji su dobrano uzburkali Balkan, i koji svoju i budućnost naroda koje su nabili u torove, grade na mitovima izmišljajući tradicije.
Autor: Dragan Stošić
Izvor: dnevnik.rs
„Jedinstven način na koji Rajko Grlić pišući pronalazi dodirne točke filma i života, kombinirajući nepredvidivu dramaturgiju stvarnosti s fikcijom potencijalnih filmova, učinio ga je pripovjedačem koji je, nakon toliko filmova koji su obilježili hrvatsku kinematografiju, ovaj put ʼizrežiraoʼ sjajnu knjigu“ – piše Marina Vujčić u uvodnom tekstu za „Neispričane priče – novo dopunjeno izdanje“ Rajka Grlića, koje su se nakon pet godina („Neispričane priče“, 2018), pojavile (i) u izdanju beogradske Lagune. A „kako izvući čep iz GRLIĆA boce“ čitocima će postati jasno nakon više od 400 stranica te knjige koja (re)definiše mnogo toga iz života jednog od najboljih jugoslovenskih, hrvatskih, što da ne, i svetskih filmskih stvaralaca, prevashodno reditelja.
Kad uđete u neke godine, da ne kažem poodmakle, dođe vam nekako prirodno da čeprkate po vlastitoj prošlosti. Ova knjiga, pojednostavljeno rečeno, rezultat je tog „čeprkanja“, objasniće Grlić u jednom intervjuu, dodajući kako je igrom nepažnje, to pokazao Anti Tomiću, koji ga je, uz pomoć Marine Vujčić, „natjerao da bljeske pretvori u knjigu“. Knjigu koja će se, od te 2018, pojaviti u sedam država sa po nekoliko novih poglavlja. „Na kraju ih je bilo toliko da me Nino Pavić, vlasnik Telegram.hr, jednog od vrlo rijetkih utočišta pameti u Hrvata, nagovorio da sve to sakupim i da on to objavi kao znatno prošireno izdanje. Za beogradsko prošireno izdanje krivi su Lagunini urednici Dejan Mihailović i Ivana Misirlić. Kao što vidite, za sve što se dogodilo s tom knjigom sustavno okrivljujem druge. Ja sam, poput francuske sobarice, tu potpuno nevin“, objasniće Grlić zašto je svoje zapise izvadio iz ladice, i umesto unucima ponudio širem čitalačkom auditorijumu.
Svojevrsni leksikon sećanja, dopunjen sada sa još 23 filmska termina (kratko definisanih), koji su, njih 190, ponasosob počeci njegovih priča, autor se bavi bogatom ličnom povešću, ne držeći se samo porodice i svoje karijere, već široko razvijajući svoj pogled na nekadašnju zajedničku zemlju, prijatelje, saradnike i kolege, na događaje koji su obeležili jugoslovenske prostore, i tada i sada turbulentnom istorijom, dodajući tome svoj sadašnji, „život u egzilu“. Kroz njegove priče sudaraju se grane porodičnog stabla – „Selimo uredno i na vrijeme! Selimo solidno! Selite s nama! To bi otprilike moglo stajati na našem porodičnom grbu“ – tutnje odjeci Golog otoka (majka i otac), šetaju se „Praški đaci“ usred sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. (pored Grlića, Srđan Karanović, Goran Marković, Goran Paskaljević, Lordan Zafranović) i profesor Elmar Klos... vreme socijalizma nastavljeno nacionalizmom, pa opet porodične (i lične) nevolje tokom i nakon Drugog svetskog rata...
Duhoviti, dirljivo, ponekad gorko sarkastično, Grlić „u režijskoj bilježnici kao u nekoj dobro začepljenoj boci“, koju je ipak otvorio, otkriva epizode iz svog života ili iz nekog od svojih nerealizovanih filmova. Šetajući se, napred-nazad pa ispočetka, 1950-im, 1960-im, 1970-im, 1980-im, 1990-im, 2000-im godinama, do najnovijih, postjugoslovenskih vremena kad se preselio u SAD i nastavio filmsku karijeru na relaciji Zagreb–Atina (Ohajo), Grlić ispreda uzbudljive priče koje, svaka za sebe, mogu biti i film. Ne ostaje on dužan ni sebi, ni kolegama, ni onima koji su dobrano uzburkali Balkan, i koji svoju i budućnost naroda koje su nabili u torove, grade na mitovima izmišljajući tradicije.
Autor: Dragan Stošić
Izvor: dnevnik.rs
