Prikaz knjige „Jesi li snimio ovo?“: Pisma dva filmska velikana nastala uz čaše malvazije i boze
U peto desetljeće života obojica su zagazili kao dvostruko priznati filmski autori: voljela ih je publika, ali, bogami, i žiriji. Samo čuvarima tadašnjega poretka nisu bili baš po volji, iako se zbog toga nisu osobito napatili. Dapače, reputacija (umjerenih) subverzivaca dodatno je doprinijela gledanosti njihovih filmova, a režim na umoru ionako je imao kudikamo prečih briga od bavljenja dvojicom plodnih, omiljenih i nagrađivanih redatelja.
Od toga trenutka njihovi su se životi lako mogli zamisliti kao dvije ravne crte: svi su očekivali da će se nastaviti baviti svojim zanatom, pa jurišati iz filma u film sve dok jednom, ako ikada, ne kažu da su se umorili i povuku se u zasluženu mirovinu.
Nevolja je, međutim, bila u tome što su u danima velikog prevrata obojica dali nekoliko intervjua koji su snažno odjeknuli u javnosti i pozicionirali ih kao neprijatelje novih vlasti. Time nisu doveli u pitanje samo vlastite karijere, nego i egzistencije svojih obitelji.
Jedan od njih, mogli bismo ga, vrlo uvjetno, nazvati pesimistom, prihvatio je ponudu sveučilišta u Ohaju, gdje i danas, na pragu osamdesete godine života, podučava studente pravljenju filmova. Poslodavci ga još uvijek ne puštaju, a ni njemu, izgleda, nije mrsko svoje znanje prenositi klincima. U međuvremenu je uspio organizirati svoj život na tri adrese: u Americi je profesor najvišeg statusa, u Zagrebu povremeno snima filmove, a u Istri uživa.
Njegov optimistični kolega odbio je sličnu ponudu i ostao doma, grijan vjerom da se svijet oko njega može popraviti. Kako se njegovi filmski projekti redovito odbijaju od strane nadležnih komisija, priče koje ga opsjedaju odlučio je pretočiti u romane, pa danas uživa u reputaciji jednog od najvažnijih književnika u svojoj zemlji.
Vjerojatno ste shvatili, prvi se zove Rajko Grlić, a drugi je Goran Marković. Dva stara prijatelja čije poznanstvo seže još iz Praga gdje su obojica pohađali slavnu filmsku akademiju, odzvali su se pozivu Veljka Lalića, glavnog urednika beogradske revije Nedeljnik i regionalnog portala Velike priče, da se iz tjedna u tjedan dopisuju, razmjenjujući crtice iz svojih privatnih i profesionalnih života. Ta pisma nedavno su sabrana između korica knjige „Jesi li snimio ovo?“, koja je istodobno objavljena u Beogradu (u izdanju Lagune) i u Zagrebu (u nakladi Telegrama).
Draž ovih epistola ne izvire samo iz činjenice što ih potpisuju dva čovjeka koji iza sebe imaju prebogata životna i umjetnička iskustva. Stvar je u tome da se radi o potpuno različitim, pa ako hoćete i nesukladnim karakterima. Jedan je – naravno, Grlić – hedonista kojemu nije mrsko pisati o svojim gastronomskim i enofilskim strastima. Lako ga je zamisliti kako sjedi za laptopom uz čašu dolično ohlađene Deškovićeve Malvazije.
Sumorni i gorki
Marković pak nema sličnog oduška, njemu alkohol, bilo koji, nimalo ne leži, piće po njegovom izboru je, nećete vjerovati, priprosta boza. Stoga i ne čudi da se većina njegovih pisama najizravnije bavi srbijanskom stvarnošću. Ti su tekstovi pretežno sumorni, uznemirujući i gorki, iako ih – što je bizaran paradoks – ispisuje čovjek koji je do danas ostao nepokolebljivi optimist.
Upravo je dirljivo svjedočiti kako se čeljade njegove pameti odbija suočiti s očiglednim: da je iskreni revolt mladih koji su ustali zgađeni prilikama u zemlji do temelja prožetoj korupcijom, kanaliziran u desničarski pokret koji se, u ideološkom smislu, od Vučićeva režima razlikuje samo utoliko što je još radikalniji. I zaludu Grlić svome starom prijatelju dobrodušno i diskretno iskazuje svoje rezerve prema studentima, Markovića ništa ne može pokolebati. Bit će bolje, mora biti!
Na taj prijateljev imperativ Grlić odgovara u krležijanskom duhu: nigdar ni bilo da ni nekak bilo. Godine 1968. on je na praškim ulicama, u prvom redu partera, svjedočio kako se lome iluzije i nade cijeloga naraštaja. I ta ga je lekcija snažnije obilježila od svih predavanja kojima su ga počastili njegovi veliki profesori: Elmar Klos, Milan Kundera, Otokar Vávra…
Dosljedno skeptičan
Dosljedno skeptičan, on se kloni euforije, jer je s vremenom uspio izoštriti instinkt za prepoznavanje demagoga. To, međutim, ne znači da je malodušno digao ruke od svojih mladalačkih ideala.
Ostao im je dosljedan, ali s punom sviješću da (bilo koju) državu ne možeš staviti na kanal ili podignuti na rampu, pa je kao dotrajali automobil u jednom poslijepodnevu popraviti. Konačno, i od toga postoji nešto važnije: svakoga se dana iznova truditi da ti (bilo koja) država ne pokvari život.
Autor: Ivica Ivanišević
Izvor: slobodnadalmacija.hr
