Prikaz dokumentarnog romana „Dan u životu Abeda Salame“: Anatomija tragedije koja razotkriva posljedice izraelskog aparthejda
U knjizi „Dan u životu Abeda Salame“ pratimo Abeda Salamu kroz 24 sata očaja nakon što je u nesreći izgorio autobus pun vrtićke djece među kojima je bio i njegov sin.
Ne sjećam se kad sam se prvi put u literaturi susrela s raznim bojama palestinskih osobnih karti i propusnica – bilo je zbunjujuće: s plavom možeš tamo-i-tamo, sa zelenom ovuda-i-ovuda. U ubojitom romanu „Sporedan detalj“ Adanije Šibli piše da junakinja stanuje i radi u zoni A, može u zonu B, ali ne i С i D. Kolegica s posla posudi joj osobnu, kolega plati karticom rentanje auta i ona se preko brojnih kontrolnih punktova, sva u strahu, ilegalno, uputi u Negev da istraži grupno silovanje mlade beduinke, što su ga počinili izraelski vojnici 13. 8. 1949. Potom pamtim divan roman Izabele Hamad „Ulazi Duh“, u kojem produkcija „Hamleta“ na Zapadnoj obali ovisi o boji propusnice glumaca i scenskog osoblja. „Žele nas ubiti, a mi nikako da umremo. Čak i sad kad smo već skoro sve izgubili.“ Podijelili su ih na zone, ograničili im kretanje i mogućnost zajedništva, ubija ih vojska, ubijaju ih doseljenici, pale im kuće i sravnjuju bagerima, raseljeni su diljem svijeta, ali...! Duh je besmrtan. S knjigom Frančeske Albaneze „Kad svet spava“ sve je bilo jasno: podjela na zone, vrste dokumenata za ograničenje kretanja, zidovi, bezbrojni kontrolni punktovi, geta itd. promišljenije aparthejd i segregacija koje Izrael provodi potiho od 1948, intenzivnije od 1967, neskriveno od prve intifade 1987, a nakon listopada 2023. agresivno i posve otvoreno.
Priča o Palestini
No tek s knjigom Nejtana Trola sjele su mi sve posljedice pomno osmišljenog aparthejda: kad se na cesti koja je slijepo crijevo između zidova i zona dogodila prometna nesreća u kojoj se prevrnuo i izgorio autobus pun vrtićke djece, palestinske hitne službe nisu mogle proći zbog je*enih propusnica, a izraelske nisu htjele, pa su šestoro djece i jedna učiteljica nasmrt izgorjeli, a mnogo drugih završilo je s teškim ozljedama i trajnim posljedicama. Autor je američki Židov, nastanjen u Jeruzalemu i ne libi se u zaključku ustvrditi da su ta djeca stradala zbog sustava dozvola kretanja za Palestince i očajne ceste namijenjene samo njima, zbog zidova, zbog indolencije izraelske vojske, hitne i vatrogasaca koji nisu smatrali potrebnim da dignu dupe zato što su u pitanju neki palestinski klinci nego su to promatrali kao da su u kinu.
Trol je za osnovu svog, recimo, dokumentarnog romana (jer napisan je istančanim stilom sa strukturom trilera tako da vas drži u stalnoj napetosti), uzeo jednog oca čije je dijete bilo u tom kobnom autobusu: Abeda Salamu. U tih 24 sata oca kojem je sin Milad ujutro 12. veljače 2012. otišao na izlet, usprkos kišnoj oluji, preko vijesti da je u 8.45 bila prometna nesreća i cjelodnevne grozničave potrage za sinom po bolnicama – sa svim peripetijama uzrokovanim propusnicama, do konačnog nalaza DNK analize koja je pokazala da je njegovo dijete jedno od onih do neprepoznatljivosti pougljenjenih u mrtvačnici.
To je okvir u kojem će autor ispripovijedati detaljnu (ni u jednom detalju fikcionalnu!) priču o Palestini jer Abedov predak je mogao „navesti svoje pretke... sve do 12. stoljeća“. Tri velike porodice u Anati, naselju nastalom aparthejdom na rubovima jeruzalemskog Starog grada, bile su vlasnici sve okolne zemlje koju im je izraelska država malo pomalo otimala, stjeravši ih u geto bez civilizacijske infrastrukture. Zato je njegov sin morao ići u jedinu pristojnu privatnu školu (obitelj nema propusnicu za Jeruzalem).
Zatvori pod nebom
Uz Abeda, njegovu širu porodicu, susjedstvo i roditelje stradale djece, ispisane su i priče neposrednih i posrednih sudionika/očevidaca nesreće. Dojmljiva je Huda Dahbur, endokrinologinja koja se pukim slučajem zatekla na mjestu nesreće, energična i, srećom, neposlušna zaposlenica UNRWA koja je organizirala izvlačenje djece iz busa, pa su potom zaustavljali aute u prolazu i molili vozače da ih odbace u bolnicu. Hudina poglavlja autor proširuje podacima o problemima unutar palestinskog pokreta otpora, međusobnim zavadama i netrpeljivošću, posljedicama sporazuma iz Osla. Krv će vam slediti opis izraelske volonterske organizacije za prikupljanje trupala na poprištima masovnih smrti. A zone i zidove najbolje će razjasniti Dani Tirza, pukovnik i dugogodišnji čelnik IDF-ovog strateškog planiranja na Zapadnoj obali, koji je iscrtavao geta i „aparthejdske ceste“. Na svaki palestinski bunt, ne samo oružani nego i na djecu koja bacaju kamenje, Izrael odgovara nesmiljenom odmazdom, a Dani crta na kartama nove zatvore pod nebom.
Bolna je priča o majci jednog od dječaka iz mrtvačnice: muževa familija optužila ju je za njegovu smrt samo zato što mu je dopustila da ide na izlet, izolirala je i odbacila. Autor se ne libi pokazati patrijarhalnu i mizoginu strukturu palestinskih velikih porodica koje se drže zajedno, što u nevolji bude blagodat jer će uvijek netko uskočiti i pomoći, ali grozomorna je svakodnevica žena osuđenih na rađanje i kućanstvo. Dakako, primjer Hude Dahbur i nekolicine sličnih koje su krenule svojim putem ipak su obećanje bolje budućnosti.
Brojni Palestinci i Židovi (više od 60, popisani su na početku) poslužili su Trolu da stvori cjelovitu sliku otimanja i okupiranja palestinske zemlje, onemogućavanja normalnog života, uskraćivanja svih prava i medicinske skrbi, strahovlade doseljenika itd. Na svaki aspekt svakog Palestinca, od rođenja do smrti, utječe izraelska politika ugnjetavanja i istrebljivanja. Stoga tragedija kod Džabe 2012. nije puki prometni udes nego rezultat stogodišnjeg genocidnog cionizma.
Autor: Jadranka Pintarić
Izvor: jutarnji.hr
