Povodom romana „Astragan“

Prvo što mogu sebi priznati jest da „Astragan“ neočekivano dobro stari. Sudbina teksta, njegova transformacija u vremenu, dovršavanje, dopisivanje, sazrijevanje, rastvaranje, značenjsko umnogostručavanje romanesknog, pripovjednog ili općenito proznog teksta, ne tiču se nužno i samo njegovih stilskih i estetskih karakteristika, niti se po tome da izmjeriti veličina nekog pisca. Sve to često i ne zavisi od književnosti, niti se tiče književnih ili jezičnih mijena. Preobrazba književnog teksta u vremenu zavisi, naime, od toga kako je vrijeme poteklo, u kojem smjeru, kakvim ritmom i u kojoj vjeri. Čak i besmrtnost u književnosti, ono što se smatra dijelom europskoga ili nacionalnog proznog kanona, tiče se izvanknjiževnih okolnosti u vremenu.

„Astragan“ je savršeno montirana pripovjedna formacija, u kojoj je sporedno pitanje glavnoga lika, kao i pitanje romaneskne radnje. Osnova je u brzoj i vrlo preciznoj izmjeni mjesta i vremena događanja, koja se uglavnom odvija izvan dramaturške logike, ali prema vrlo čvrstoj asocijativnoj logici. Nikada više, kao u „Astraganu“, Velikić neće biti tako predan u opisivanju, opijen njime, i gotovo opsjednut da svaku stvar i svaku situaciju ispriča do krajnjih granica priče. To mi je, slutim, premda nisam siguran da se sjećam, prije trideset godina moralo smetati. Danas mi se čarobnjački uvlači u imaginaciju. U događajnom smislu, pogledom na svijet i esejiziranjem, Velikić tu jest Kišov srodnik, ali to insistiranje na preciznosti opisa odaje Handkeova čitatelja.

Priča „Astragana“ ili priče „Astragana“ svoje okvire nalaze u dvadesetom vijeku. Mjesto događanja je Beograd, oko kojeg se zatim, kao oko kamenčića bačenog u mirnu vodu, šire priče prema Rijeci, Zagrebu, Puli, Trstu, Moskvi i Rusiji, svijetu dalekom, svijetu blizom… Možda je „Astragan“ roman o dvojništvu, možda je to lažni špijunski roman, roman o kraju komunizma, ali prije svega je, kao i većina Velikićevih kasnijih knjiga, roman o građanstvu i građanski roman. „Astragan“ je, premda na samom kraju epohe, tekst iz onoga u osnovi nedostajućeg žanra, ne samo unutar srpske, nego unutar južnoslavenskih književnosti općenito: građanski roman iz epohe socijalizma. Pritom, sagrađen mnogo manje iz socijalnih situacija i u odnosu među likovima, a više u tim opsesioniranim opisima, u dokumentima i sitnim bilješkama o izmičućim vremenu i prostoru.

„Astragan“ otvara persiflirano opće mjesto, koje se zatim pretvara u filmski kadar: „Svi srećni komunisti liče jedni na druge, svaki nesrećni komunista nesrećan je na svoj način, zapisao je na početku romana Marko Delić i odsutno se zagledao u usijane betonske nakaze Novog Beograda.“ Slijede fantastično dobre, po čitatelja obuzimajuće stranice studije o Novom Beogradu i Beogradu, koje trideset godina kasnije otvaraju jednu sasma novu perspektivu. Grad, koji je u ovom romanu opisan nekoliko trenutaka pred rat iz devedesetih, koji će ga trajno, ovaj grad, izdvojiti i odcijepiti od njegova prirodnog društveno-povijesnog konteksta, Velikić iz sličnih rakursa opisuje u svojim romanima sve do posljednjih objavljenih. I premda su prizori slični, isti je to grad, isti beton, nešto se u atmosferi dramatično mijenja. Beograd u poslijeratnim Velikićevim romanima postaje ranjiv, urušava se, ali ne u materijalnom već u emocionalnom smislu. U „Astraganu“ pisac je prema gradu katkad gotovo nekontrolirano grub. Onakav kakav nikad više neće biti. Evo jedne vrlo upečatljive slike tog grada:

„U parku ispred Železničke stanice žene u dimijama.

Pište zurle.

Beograd ili Damask?

Na uglu kod hotela Astoria prostitutke nižih kategorija, iznajmljivači soba na sat, šverceri, sitni kriminalci, potkazivači i makroi.

Početkom dvadesetog veka na prostoru oko Železničke stanice bile su razne gostionice, aščinice, dućani, ali bilo je i mnogo agencija prekookeanskih parobrodskih društava koja su prevozila iseljenike u Ameriku.

Amerike su iščezle.

Vozovi putuju na istok i zapad. Sa velikim zakašnjenjima stižu na beogradsku stanicu.

U izlozima staničnih kioska gomile bajatog keksa, konzerve sardina i mlako pivo. Peronima lutaju preplašene zabrađene žene u nošnjama, vojnici, starine sa ordenjem i gastarbajteri razdrljenih košulja od svile.

Stoje kazaljke peronskih časovnika.“

U ovom opisu, kojem će cendavci zamjeriti orijentalizam, dok će mu pundravci prigovoriti autošovinizam, a čitatelj će osjetiti nešto krležinsko, postoji taj dirljiv detalj čovjekove nemoći pred ćudima vremena i manijaštvima povijesti. Pisac ne sluti, pišući „Astragan“, da će se u sljedećem trenutku kazaljke peronskih satova pokrenuti i da će se tada za cijeli jedan naraštaj, kojem i sam makar i rubno pripada, Amerike pojaviti iznova. Ali umjesto prekomokrskih parobrodskih društava iseljenike će prevoziti zrakoplovi sa Surčina, a uskoro i autobusi, koji će iz hermetički zatvorene zemlje posljednju njenu mladost preko Madžarske eksportirati na Zapad. Nestat će prostitutki i žena u dimijama, a pojavit će se neobrijani pijani muškarci u rezervističkim uniformama i s poluautomatskim puškama papovkama preko ramena. Bit će to trenutak u kojem će zbilja poništiti svaku romanesknu dramaturgiju, društvena svijest će među našim narodima pasti niže nego što je bila u onih žena ispred Astorije, a s njom će se, s tom sviješću, urušiti i struktura našeg romana. Tako će i Dragan Velikić od osporavatelja jučerašnjeg svijeta postati njegov branitelj.

Jedna od piščevih opsesija – u vremena Crnkovićeva „Astragana“ reklo bi se antikomunističkih – do danas su ostale jame u krasu, fojbe, u kojima je skončavao i građanski svijet Istre i Trsta, ali u kojima je skončala i sama ideja komunizma. O tome u ovoj knjizi iz 1991. ima zanimljivih redaka, upečatljivih slutnji:

„Na jednom mesto u rukopisu Stanimir je otkrio kamenjar, usamljene borove, a dole, uz tamnu ivicu zaliva, žmirkava svetla Trsta. Pred zoru se osvetnici vraćaju tajnim prolazima u Jugoslaviju. U sluhu nose krkljanje zaklanih, tupe udarce i krikove onih što polumrtvi poleteše ka dubinama kraških jama.

Imali su precizne mape dok su se noću šunjali goletima Krasa. Dole, uz more, blistao je Trst. Sanjali su tople kuće i porcelanske žene. Još uvek je u njihovom sluhu odjekivao pobednički govor partizanskog generala na belom konju. U pustoši Pjace dela Unita, gde sem vojnika i golubova nikoga nije bilo, gorštačkim glasom pretio je tršćanskoj gospodi.“

Vjerujem da ovu snažnu knjigu 1991. u Hrvatskoj skoro nitko nije pročitao i da je sad vrijeme da je otkrivaju oni kojima će mijenjati pogled na svijet i na književnost.

Autor: Miljenko Jergović

Izvor: Express

Napomena: intergralnu verziju teksta možete pročitati ovde.