Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Jukihisa Jamamoto: Važno je ceniti sebe

Jukihisa Jamamoto2 Foto Privatna arhiva

Kako nam cveće pomaže da razumemo svet i kakav bi buket čitaocima iz Srbije podario, otkrio nam je Jukihisa Jamamoto, autor romana koji slave lepotu života „Mala cvećara u Tokiju“ i „Cvećara snova u Tokiju“.


Japanski bestseleri koji slave lepotu cveća i samog života „Mala cvećara u Tokiju“ i nastavak „Cvećara snova u Tokiju“ Jukihise Jamamota romani su koji nude utehu. Poučavaju nas o značenju cveća, o tome kako život donosi divna iznenađenja kada prolazimo kroz najteže trenutke i da promena životnog puta, koja sa strane izgleda kao korak unazad, zapravo je najvažniji korak unapred.


Kikuko Kimina, glavna junakinja romana „Mala cvećara u Tokiju“, ima dvadeset četiri godine, iscrpljena je izrabljivanjem na poslu i izgubljena u sopstvenom životu. Jedne večeri, nakon sukoba sa šefom u restoranu, upoznaje Ritu Tođimu, koja joj nudi privremeni posao u cvećari Kavarazaki. Tako za Kikuko počinje neočekivana avantura koja će joj oplemeniti život. A u „Cvećari snova u Tokiju“ upoznaćemo studentkinju prava Midori, koja će se, povučena i nesigurna u svoj talenat, prepustiti magiji cveća koje oplemenjuje i teši.


Kroz priču o knjigama i cveću, sa japanskim piscem razgovarali smo o važnim životnim temama.


Ko je Kikuko Kimina i kako se zadesila ispred male cvećare Kavarazaki, čiju adresu je pronašla na nadlanici svoje desne ruke?


Kikuko ste svi vi koji čitate. U svakome od vas sigurno postoji jedna Kikuko. Slutila je da će, ako ode na adresu ispisanu na nadlanici desne ruke, upoznati novu verziju sebe.


Cvet magnolije plutao je na vodi u umivaoniku u njenom stanu, a veče pre ugledala ga je u kosi jedne tajanstvene žene? Kakvu joj budućnost predviđa ovaj cvet?


Verujem da je ovde reč o magnoliji koja se pojavila u prvoj priči. Čak i da je tada u pitanju bio neki drugi cvet, usmerio bi je ka budućnosti u kojoj će ostati iskrena prema sebi.


„Mala cvećara u Tokiju“ je roman koji daje dašak vetra svakome ko je zaboravio kako se diše punim plućima i umoran je od previsokih očekivanja i trke za savršenstvom. Šta je i koga Kikuko pronašla u cvećari, a čega nije bilo u prethodnoj firmi?


Pravu sebe.


„Mala cvećara u Tokiju“ sastoji se od osam priča, osam cvetova, u kojoj svaki ima svoje brižljivo odabrano mesto, značenje i miris, tvoreći veličanstveni buket. Kako nam cveće pomaže da razumemo svet i čemu nas njegova tišina može naučiti?


Ne smatram da cveće poseduje nekakvu moć. Čak i kada posmatraju isti cvet, ljudi ga doživljavaju na različite načine. Drugim rečima, sâm čovek spoznaje svet i iz njega nešto uči. Cveće, naposletku, predstavlja samo polaznu tačku. Tako je i sa čitanjem knjiga.


„Istina je da ti vetar duva u leđa. Treba da mu se prepustiš i poletiš na njemu. Život je samo jedan, moraš da radiš ono što ti je srcu drago.“ Šta o životu kaže trešnjin cvet, a treba da nam bude važna lekcija?


Možda lekcija treba da bude prolaznost. Baš zato što je sve prolazno, možemo da učimo da živimo punim plućima i da cenimo čak i sitnice.

Mala cvecara u Tokiju

Ovo je priča i o zapostavljenim prijateljstvima, odnosima roditelja i dece, odlascima, prećutanim ljubavima. Kako da sačuvamo odnose sa ljudima da ne postanu ugrožena vrsta ili ne uvenu?


Najvažnije je da prvo cenimo sebe. A potom da shvatimo da i drugi, isto kao i mi, imaju svoje probleme i brige.


Kako se u Vama rodila ljubav prema cveću? Šta Vam je najfascinantnije kod njega? Pronašli smo jedan zadivljujući podatak: cvetovi magnolije oprašuju tvrdokrilci jer je ova biljna vrsta toliko drevna da se pojavila na Zemlji pre pčela.


Da budem iskren, cveće me nije mnogo interesovalo pre pisanja ovog dela. Retko sam i kupovao cveće u cvećari. Ali zapitao sam se zbog čega ga ljudi toliko vole i nastavio sam da pišem. Zato me, više od samog cveća, zanimaju ljudi kojima ono znači.


Masaoka Šiki, Šuđi Terajama, Ueda Akinari, Nokata no Okimi – Vaša se knjiga oslanja na više od milenijuma dugu književnu tradiciju, a Vi ste još jedan izdanak na toj dugovečnoj grani. Kakav je osećaj stvarati u tako bogatoj kulturi, okružen glasovima koji se i dalje jasno čuju, iako vas dele vekovi? Šta trenutno čitate?


Dok razmišljam o tome kako se ljudske brige već toliko vekova ne menjaju, nastavljam da pišem o tim istim brigama. Od knjiga koje sam nedavno pročitao naveo bih „Drvo laži“ Frensis Harding i „Pitanje za očeve“ Majkla Z. Luina, a trenutno čitam „Rasuti po zemlji“ Joko Tavade.


Imate li omiljene romane s imenom cveta u naslovu koje biste preporučili čitaocima?


Prvo što mi pada na pamet je „Pod trešnjinim drvetom“ Motođira Kađija. To je kratka priča napisana pre gotovo sto godina. A dodao bih i „U šumi, pod trešnjama u punom cvatu“ Anga Sakagućija.


Kada biste pravili buket za nas, svoje čitaoce u Srbiji, kakvo biste cveće izabrali i šta biste nam njime poručili?


Teško je uklopiti to u buket, ali izabrao bih trešnjin cvet. Kao što sam odgovorio u petom pitanju, život je prolazan i voleo bih da ljudi cene svaki dan. Sada sam pretražio na internetu i saznao da se Natalijina ramonda smatra za nacionalni cvet Srbije, poznata i kao „cvet feniks“. To je divan cvet i voleo bih da ga uvrstim u sledeće delo.


Autor: Siniša Bošković

Prevod: Maša Medić

Izvor: časopis Bukmarker, br. 67

Foto: Privatna arhiva

Podelite na društvenim mrežama:

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.