Intervju – Vuk Drašković: U svakom kontekstu, nevina žrtva je krajnji pobednik

„Isusovi memoari“ novi roman Vuka Draškovića priča je o Veljku Vujoviću, zvanom Ćopavi Isus, hromom foto-reporteru iz Hercegovine,  koji kamerom i perom svjedoči o smrti Jugoslavije, ali i o starim i novim mržnjama, novim zločinima i zločincima. Draškovićevi opisi građanskog rata 90-ih godina prošlog vijeka, Beograda u vrijeme talasa demonstracija, Veljkovog zavičaja i porodice u Hercegovini, zakulisnih igara iza kojih se kriju nedodirljivi bogovi rata - spadaju u antologijske stranice.

Kritičarka Ljiljana Šop kaže: „Ovako književno uvjerljivog i potresnog antiratnog romana nema u novijoj srpskoj književnosti. Dvije decenije od rata devedesetih pojavljuje se prvi roman ni na čijoj strani u nacionalnom i ideološkom smislu, drama jedinke koja poprima razmjere antičke tragedije.“ 

„Isusovi memoari“ su svojevrsni nastavak Draškovićevog romana „Nož“, samo što su zamijenjene uloge žrtve i dželata. U novoj knjizi žrtve su muslimani iz sela Donja Čemernica koji stradaju od srpske ruke. Vidjevši šta se dešava u državi, a i u svom selu Veljko Vujović je nemoćan da bilo šta promijeni, a njegove riječi razuma djeluju iritirajuće na njegove neistomišljenike. A, tu svoju smjelost da svakom odgovori i bude na strani pravde, Draškovićev junak će skupo platiti. „Isusovi memoari“ su roman o tragičnom ljudskom usudu, ali i knjiga koja nas podstiče na proispitivanje zločina iz nedavne prošlosti. „Isusove memoare“ nedavno je objavila Laguna u prvom tiražu (od 30.000) primjeraka.

Vuk Drašković (1946, Međa kod Žitišta), je pisac, političar, osnivač i predsjednik Srpskog pokreta obnove. Po završenim studijama pravnih nauka u Beogradu 1968, radio je kao novinar u Tanjugu i dopisnik iz afričkih zemalja. Od 1980. posvetio se književnosti, a od kraja 80-ih godina do danas je i politički angažovan. Osnovao je stranku Srpski pokret obnove 1990. godine i bio najsnažniji i najuticajniji predstavnik opozicije i protivnik režima Slobodana Miloševića u posljednjoj deceniji 20. vijeka, zbog čega je više puta, sa suprugom Danicom, bio zatvaran i izlagan policijskoj torturi, a nekoliko puta i meta atentata kriminalizovanih struktura državne bezbjednosti.  Objavio je romane „Sudija“, „Nož“, „Molitva“, „Ruski konzul“, „Noć đenerala“, „Doktor Aron“, „Via Romana“, „Tamo daleko“, autobiografsku prozu „Meta“; knjige eseja „Ja, malograđanin“, „Odgovori“, „Koekude, Srbijo“, „Podsećanja“, te knjige govora, intervjua i članaka „Sve moje izdaje“ i „Kosovo“. Njegove knjige prevođene su na engleski, francuski, ruski, grčki, rumunski, češki i druge jezike. 

Šta spaja vaše romane „Nož“ i „Isusovi memoari“? Zločini? U čije ime?

- Spaja ih zločin. Početkom 1942, u zlovremenu ustaškog krvavog pira u razbijenoj Jugoslaviji, muslimani istrijebljuju srpsko selo Jugoviće. Pola vijeka kasnije, u zlovremenu ubijanja Jugoslavije, Srbi istrijebljuju muslimansko selo Donju Čemernicu.

Jedan od junaka „Isusovih memoara“ kaže: „Teško nama ako nam kućom budu upravljali vladike, muftije i biskupi“. Svaka religija zagovara mir i toleranciju. Otkud ovakav stav pripovijedača prema sveštenim licima? Snose li i oni dio odgovornosti?

- Na ovom našem svijetu opasnih vjerskih mržnji i sukoba, bilo bi manje i mržnje i smrti, kada mnogi religijski dostojanstvenici ne bi propovijedali „mir i toleranciju“, kada bi, ako ništa drugo, zaćutali. Koliko ih je koji su se, tobože u ime Hrista, odmetnuli od Hrista? Zbog njih, a oni su u većini, hrišćanstvo je u najvećoj krizi. U većini su i oni koji, tobože u ime Božijeg poslanika Muhameda, propovijedaju sve suprotno onome što je u svetoj knjizi muslimana. Satanski nauk, a ne Hristov, propovijedali su srpski sveštenici i episkopi koji su na ratišta Jugoslavije odlazili sa mitraljezima, ili su na Miloševićevoj televiziji pokazivali lobanje, lažući namjerno da su to svježe lobanje srpske djece zaklane od hrvatskih ustaša. Nijesu i ne mogu biti Hristove vladike koje, javno, u nebo uzdižu Srbe optužene za masakr u Srebrenici. Očajan, patrijarh Pavle je zavapio: „Budimo ljudi, iako smo Srbi.“ Izvrgnut je medijskom ruganju zbog toga što se, eto, usred divljanja mnogih srpskih vladika, usudio da kaže da moramo, najpijre, biti ljudi, pa tek potom Srbi. Ti episkopi mu to nikad nisu oprostili i pokušavali su i da ga smijene. Pitate da li te i takve vladike, ti i takvi sveštenici snose dio odgovornosti? Snose, i to ogromni dio.

 „Ne lažite da su mrtvi oni što su pobijeni“, odjekuje sablasni glas iznad Gornje Čemernice. Kako protumačiti ove riječi u kontekstu vašeg romana?

- U svakom kontekstu, nevina žrtva je krajnji pobjednik. Iz nevine Hristove žrtve niklo je i hrišćanstvo.

Vaš junak Veljko Vujović vidi zlo ali je nemoćan da bilo šta promijeni. Da li se u tome ogleda njegova tragika?

- U vremenu zla, gubitnici i žrtve nijesu perjanici zla, nego obični, mali i dobri ljudi.

Neđo Baksuz iz romana „Isusovi memoari“ je čovjek Službe bezbjednosti koja poput hobotnice pruža krake i do najudaljenijih zabiti. Kakva je sudbina Službe, od vremena s početka devedesetih do danas, je li evoluirala, postala podložna mimikriji ili je ostala ista?

- Nema odavno Jugoslavije, nema Sovjetskog Saveza, nema Varšavskog pakta, nema Tita, nema Saveza komunista Jugoslavije, nema JNA, nema ni Kosova u Srbiji. Ima, u Srbiji, samo nepromijenjenih i nekažnjenih službi bezbjednosti, glavnih režisera rata, zločina i pljačke. Ništa više u Srbiji nije tajna, zaključana sa sedam državnih brava, sem tajnih dosijea smrti i kriminala tajnih službi. Srbija je, i danas, njihova hacijenda, njihov plijen. Te službe, njihova mreža, koja je svuda, brane politiku nacionalnog poraza devedesetih, kriju zločine, slave zločince, ruše svako zidanje evropske i ljudske budućnosti Srbije. Ruše, evo, i Briselski sporazum. Gdje god nagazite, njihove su mine. Gdje god zagrebete, neki je Neđo Baksuz. „Moji misle da sam njihov, a ja sam vaš“, laskaju premijeru Srbije, „podržavajući“ njegov put ka Briselu i Zapadu. Oni, naravno, idu u Meku, ali sa prasetom u naručju. Kliču da su za Srbiju u EU, a u Požarevcu, na Miloševićevom grobu, uzvikuju da je njega, za vođu Srbije i Srba, bio izabrao sami Bog.

Mnoge stvarne ličnosti i događaji našli su mjesta u ovom romanu: demonstracije 9. marta 1991, aktere tog događaja, uključujući i vas samog, pod imenom Maksim, o kome likovi često govore u negativnom kontekstu. Pred kakvim se iskušenjima nalazi pisac kada stvarne događaje pretače u fikciju?

- Najveće iskušenje pisca je da piše o događajima čiji je bio akter, i to nezaobilazni. To je najveća muka. Da bih se oslobodio sebe, odnosno Maksima, ja sam njega u romanu Via Romana ubio. U Isusovim memoarima gurnuo sam ga na periferiju. On ništa ne kaže, a o njemu govore drugi, i to negativno. U stvarnosti, onih zlih godina, za većinu u Srbiji bio sam jeretik, izdajnik, špijun CIA. To sam i sada.

Miodrag Bulatović vam je dao sugestiju povodom objavljivanja „Noža“ da promijenite ulogu žrtava i zločinaca. Nijeste ga tada poslušali, ali ste to ipak učinili u „Isusovim memoarima“. Šta očekujete? Ono što vam je rekao Bulatović da će biti, ako poslušate njegov savjet?

- Znam šta će biti. Završiću kao i Ćopavi Isus u mom romanu. Službe bezbjednosti i njihova mreža znaju kako se satanizuju i knjige i autori koji upiru prstom u njih. Moja jedina odbrana i nada su čitaoci.

Pripremajući se za ovaj razgovor pada mi na pamet Orasio Kasteljanos Moja, pisac iz Hondurasa, autor romana „Bezumlje“ o kletvi nasilja, o genocidu u Gvatemali. Iako je iznosio samo istinu, prijećeno mu je smrću i imao je dosta problema u Srednjoj Americi, jer su se mnogi  prepoznavali u njegovim knjigama. U razgovoru mi je rekao da mnogi ljudi uživaju u laži i mrze one koji govore istinu. Zašto je tako? Koji bi bio vaš odgovor primijenjen na našu situaciju?

- Da, laž je, odavno, u Srbiji najcijenjenija roba, jer je Srbija, odavno, teško oboljela, a svaki teški bolesnik prezire ljekare i obožava vračare i nadriljekare. Kad se, jednog dana, otvore tajni dosijei službi smrti, kad se pred Srbijom otvore sve tajne, narod će se šokirati, ali će i ozdraviti. Zbog toga pišem, zbog toga se još borim.

Da li danas, skoro četvrt vijeka poslije 9. marta, vjerujete u moć revolucije i promjene? Da li biste ponovo krenuli istim putem?

- Sve nam je ovo od revolucije i pokušaja da se obavi evolucija revolucije. Ne može. Samo kontrarevolucija, temeljiti raskid sa revolucijom, i odlučni kurs Srbije ka EU, ka NATO alijansi, ka Zapadu, otvara kapije budućnosti.

U mnogim Vašim romanima pišete o zavičaju vaših predaka (istočnoj Hercegovini i nikšićkom kraju) kao i crnogorskom uticaju na ljude u Hercegovini. Pa,  je li pomenuto podneblje vaš literarni Makondo?

- Odrastao sam u Hercegovini i ona je u meni, ma gdje da sam i ma šta da pišem. Jeste, Hercegovina je moj književni Makondo.

Milošević i njegove službe zla

„Nož“ ste napisali prije 33 godine, kao mlad pisac. Nalazite li sličnost ondašnjeg trenutka sa današnjim“?

- Nema naročite sličnosti, sem u počinjenom zlu. Država, u kojoj je počinjen ustaški holokaust nad Srbima, bila je okupirana i raskomadana od nacističkog njemačkog Rajha. Pola vijeka kasnije, mi smo komadali tu istu državu i po njoj sijali grobove i ruševine. Mi, svi mi, ali ja mislim da je centralni krivac bio tadašnji režim u Beogradu. To sam govorio tada, to ponavljam i sada. Preskupo su Srbi i Crnogorci platili stvaranje prve Jugoslavije, prije sto godina, i njeno obnavljanje, prije sedam decenija. Svaki razuman režim u Beogradu bio je istorijski obavezan da, zbog golgote Srbije i Crne Gore za ideal ujedinjenja, brani taj ideal, uz sve kompromise i ustupke, a ne da brani ideološke i cezarističke strasti Slobodana Miloševića i njemu odanih službi zla i generala tadašnje naše vojske.

Autor: Vujica Ognjenović

Foro: arhiva Vijesti

Izvor: vijesti.me