Elvedin Nezirović, finalista Ninove nagrade: Ovo možda jesam ja

„Ovo je roman jednog života, koji nam pokazuje šta se dogodi kada se o istom poslu nađu intimna nevolja i velika istorija. Tada čovjek zasluži svoju sudbinu. Samo izuzetni životi dorastu do sudbine. Ovdje je opisan jedan od takvih života“, piše Miljenko Jergović o romanu Elvedina Nezirovića „Ono o čemu se ne može govoriti“, objavljenom u izdavačkoj kući Laguna.

Na početku citirate Borhesa: „Svaka sudbina, ma kako dugačka i zamršena bila, sastoji se od samo jednog trenutka: trenutka kada čovjek jednom zauvijek shvati ko je on zapravo.“ Da li je ta rečenica bila okidač – otvorila rukopis Vaše nove knjige?

Postojala su dva okidača. Prvi je, zapravo, opisan u sceni kojom se roman otvara, a radi se o slici žene i djeteta, vjerovatno majke i sina, koju sam slučajno zapazio jednoga zimskog prijepodneva – na benzinskoj pumpi, u predgrađu Mostara. Bilo je neke prikrivene, a opet tako snažne napetosti u njihovom odnosu, nečega što me je vratilo u djetinjstvo i podsjetilo me na odnos s majkom u tim godinama, koji sam u „Boji zemlje“ samo skicirao. Shvatio sam, gotovo odmah, da je došlo vrijeme da prestanem odlagati pisanje romana, autofikcije, memoarske proze ili čega već, kojemu bi „Boja zemlje“ poslužila kao tematska osnova, kao neka vrsta literarnog roditelja, tim prije, jer sam već neko vrijeme osjećao teret onoga što sam u toj knjizi prešutio. Drugi važan detalj desio se sredinom 2019. godine, kada sam na jednoj Fejsbuk stranici bio izložen javnome linču, gdje se otvoreno prijetilo smrću mojoj porodici i meni. To, nimalo prijatno iskustvo, navelo me je da po ko zna koji put počnem preispitivati svoje stavove o nekim bitnim društvenim pitanjima i, uopće, sebe u odnosu na svijet. Gdje je granica između onoga što čovjek jeste i onoga što on nije? Je li uopće moguće doći do jasne, zaokružene cjeline vlastitog jastva? Ovo su samo neka od pitanja za čijim odgovorima sam morao tragati.

Kažete da su svi junaci modeli stvarnih ljudi...

Svi likovi u ovom romanu su, zapravo, književni modeli stvarnih ljudi, onako kako te ljude ja vidim i doživljavam. Oni s njima čak dijele i bitne identitetske karakteristike: svoj fizički izgled, svoje biografije, pa čak i svoja imena, ali oni su stvarni samo u onoj mjeri u kojoj je to u književnosti moguće. Nastajali su s ciljem da se u književni tekst prenese određeno iskustvo života, a nikako iz želje ili namjere da se, recimo, ispriča nekakva apsolutna istina, niti je to, ako mene pitate, uopšte važno.

Kakav je odnos književnosti i istine?

Za književnost je svaka subjektivna istina važna u istoj mjeri u kojoj joj je važna i svaka laž. Jer pisac i kada piše o sebi, kada je najintimniji, on čitaocu implicitno govori: ovo možda jesam ja i moj život, ali, prije svega, ovo je umjetnost. Pritom, jedino je važno to da li je ta umjetnost dobra ili loša. Istina, književnost može biti način da se pokuša pronaći put do svijeta kakav on zaista jeste, kako to veli Knausgor, ali čak i on kaže da je njegov naum u „Mojoj borbi“ bio približiti se sopstvenom životu što je bliže moguće. Osnovna snaga njegove proze, uostalom, nije u tome, ili nije sasvim u tome, nego u činjenici da vas svojom spisateljskom vještinom on naprosto tjera da, čitajući tu šestotomnu knjigu, počnete živjeti njegov život s njim. A to je odlika dobre književnosti. Bez toga, sve bi to bila samo gomila riječi.

Autor: Mića Vujičić

Izvor: NIN