Džosi Lojd i Emlin Ris o romanu „Ti i ja i ti i ja i ti i ja“: Šta zaista znači voleti život koji već živimo
Razgovaramo sa Džosi Lojd i Emlinom Risom o njihovom romanu „Ti i ja i ti i ja i ti i ja“, priči o dugogodišnjem braku (sa svojevrsnom primesom filma „Povratak u budućnost“) prožetom muzikom, multiverzumima i pitanjem šta zaista znači voleti život koji već živimo.

Foto: Johnny Millar
Recite nam ukratko o čemu govori roman „Ti i ja i ti i ja i ti i ja“.
Ova knjiga bavi se večitim pitanjem „šta bi bilo kad bi bilo“. Šta bi bilo da su naši životi krenuli drugačijim putem? Šta bi bilo da smo doneli drugačije odluke? Da li bismo bili srećniji ili ne? Upravo takva pitanja sebi i jedno drugom postavljaju Adam i Džuls, bračni par u srednjim godinama, u trenutku kada ih upoznajemo. U svojoj šupi pronalaze vremeplov koji im omogućava ne samo da se vrate u prošlost i ponovo prožive ključne trenutke svoje veze nego i da krišom promene ponešto kod onog drugog – što, nadamo se, dovodi do posledica koje će čitaocima biti urnebesne. U suštini, oni otkrivaju šta ih to zaista pokreće i šta im je zapravo najvažnije u životu.
Šta vas je inspirisalo da napišete ovu knjigu? I zbog čega ste odlučili da ponovo udružite snage i zajedno je napišete?
Otkako smo se smuvali 1998. godine, zaljubljenici smo u pop kulturu. Baš kao i mnogi drugi parovi, tokom godina smo stvorili neku vrstu zajedničke arhive knjiga, filmova, muzike i TV serija. Veliku inspiraciju pronašli smo u filmu „Kad je Hari sreo Sali“, knjigama Dejvida Nikolsa, muzici Bitlsa, filmu „Povratak u budućnost“, ostvarenjima reditelja Aleksandera Pejna, kao i u filmu „Divan život“. Privlače nas priče i pripovedači koji umeju da dirnu do suza, a u sledećem momentu – nasmeju.
Odlučili smo da ponovo udružimo snage jer smo osećali da imamo mnogo toga da kažemo o životnom dobu u kome se i sami nalazimo. Takođe smo primetili da nema baš mnogo knjiga koje se bave dugogodišnjim ljubavnim odnosima i parovima koji ostaju zajedno. Zbog toga smo želeli da napišemo ljubavnu priču koja traje punih 25 godina – priču koja bi odražavala put prepun uspona i padova kakav smo i sami prošli. Zajednički rad na knjizi nam se učinio kao najbolji način da to ostvarimo, jer smo želeli da što dublje istražimo jedan ljubavni odnos, sagledavajući ga i iz muške i iz ženske perspektive. Nadali smo se da će na tom putu biti mnogo komičnih trenutaka, baš kao što ih je bilo i onda kada smo tek počinjali zajedno da pišemo. Uživali smo u tome da smišljamo i jedno drugom podmećemo neočekivane preokrete kako su poglavlja odmicala.

Kakvo je bilo iskustvo ponovne saradnje 25 godina nakon prvog zajedničkog poduhuvata na romanu „Biti zajedno“?
Kada smo došli na ideju za ovu knjigu, znali smo da moramo da je zajedno napišemo. Iskreno, bili smo prilično nervozni. Iako roman „Ti i ja i ti i ja i ti i ja“ u osnovi ima jednu potpuno fantastičnu ideju – vremeplov! – želeli smo da Adam, Džuls i njihova porodica deluju potpuno stvarno i blisko čitaocima, kako bi mogli da se na ovo ludo putovanje upuste zajedno sa njima i prate ih na svakom koraku. Što je, naravno, zahtevalo potpunu iskrenost – o svim čarima dugogodišnje veze, ali i o onim težim trenucima. Kao i većina ljudi koji su dugo zajedno, i mi smo tokom godina imali mnogo uspona i padova, pa smo na kraju vodili i mnogo iskrenih razgovora, preispitujući sebe i naš odnos. Prava psihoterapija za sredovečne ljude! Sve to nas je zapravo još više zbližilo. Zaronili smo duboko u svakodnevicu porodičnog života i pitali jedno drugo šta život čini dobrim, a šta je potrebno da se pretvori u loš. Tako se na stranicama knjige našlo mnogo toga iz naših života – pomešanog sa fikcijom, razume se. Bilo je potpuno suludo posmatrati kako naše troje dece pokušavaju da provale koji su delovi u knjizi stvarni, a koji izmišljeni.
Stvari počinju da izmiču kontroli kada Adam i Džuls promene nekoliko sitnica u svom odnosu. Kako ste odlučili kojim ćete se problemima u njihovoj vezi pozabaviti? Da li je bilo nekih tema koje ste želeli da uključite, ali na kraju nisu našle svoje mesto u knjizi?
Pre svega, želeli smo da ova knjiga iskreno prikaže sve ono što dugogodišnja veza sa sobom nosi – iskušenja, probleme i radosti. Zato smo odlučili da nema zabranjenih tema kao što su iskrenost, seks, kajanje i ambicije. U suštini, svi oni razgovori koje smo tokom godina vodili među sobom ili sa prijateljima postali su deo priče. Istovremeno, želeli smo da kroz humor sagledamo do kakvih bi posledica moglo da dođe ukoliko bi se u vezi promenili neki od tih aspekata. Krenuli smo od jednostavne pretpostavke: ako bi se ovakav scenario dogodio nama, ako bismo našli vremeplov i mogli da promenimo baš sve što želimo, šta bismo zapravo promenili? Džosi je pisala iz ugla Džuls, a Emlin iz ugla Adama, i odmah nam je bilo jasno da naši likovi neće rešavati svetske političke probleme niti uspostavljati mir u svetu, već će se sve ticati porodičnog života. U početku Adam i Džuls menjaju stvari iz sujete i ličnog interesa, ali ubrzo njihove odluke postaju pitanje ljudske prirode – koliko daleko mogu da idu a da ne snose posledice. Naravno, granice postoje, jer se ipak vole, pa uvek paze na to da ne ugroze svoju porodicu i zaštite decu.
Možete li da izdvojite nekoliko stvari u vašoj vezi o kojima danas razmišljate potpuno drugačije nego što ste razmišljali na početku?
Kada se osvrnemo na sam početak, u vrlo kratkom roku smo od dvoje ljudi koji su pisali zajedno, a zapravo se nisu mnogo poznavali, postali verenici, a zatim i supružnici i dobili prvo dete. U početku smo bili prilično nesigurni roditelji, ali smo se snašli u hodu. U poslednjih nekoliko godina oboje smo ostali bez roditelja, a sada smo u fazi kada su skoro sva naša deca napustila dom, tako da su se naši stavovi o starenju i o tome kako ono utiče na nas i ljude oko nas drastično promenili. Znamo koliko su trenuci sa ljudima koje volimo prolazni i dragoceni, dok smo u mladosti nekako podrazumevali da će roditelji i deca uvek biti tu. Pošto smo oboje imali i zdravstvene probleme, mnogo više vodimo računa o vlastitom telu i zdravlju nego što smo to činili kada smo bili mladi. Ali ako bismo morali da izdvojimo tri najveće promene koje su se s vremenom dogodile, verovatno bismo rekli da su to način na koji se ljubav menja, naše razumevanje partnerstva i spoznaja da to kako posmatramo prošlost i iščekujemo zajedničku budućnost može da promeni ono što jesmo.
Adam i Džuls prolaze kroz veoma važnu prekretnicu u odnosu sa svojom decom. Da li su vaša deca bila inspiracija za taj deo knjige?
Apsolutno. Naravno da nismo želeli da na bilo koji način kompromitujemo decu, ali se u knjizi ipak našlo dosta izraza i fraza koje koristimo samo unutar porodice, i nekoliko nezaboravnih scena iz njihovog ranog detinjstva! Neki od najsmešnijih, ali i najdirljivijih delova knjige – koje je jedno od nas napisalo, a zbog kojih se drugo ili smejalo ili plakalo – upravo su oni kroz koje Adam i Džuls prolaze kao mladi roditelji. Način na koji sve to utiče na njihov odnos sa odraslom decom u sadašnjosti jedan je od glavnih pokretača priče. Kada ih upoznajemo, oboje misle da ulaze u period života u kome su završili sa roditeljskim obavezama, ali postepeno shvataju da roditeljstvo nikada ne prestaje. To je nešto što smo i sami naučili, a rad na ovoj knjizi pomogao nam je da to još bolje razumemo.
Da li su vaša deca pročitala knjigu? Šta misle o njoj?
Jesu! A sama činjenica da je čitaju izbezumila nas je više od bilo čega drugog! Srećom, svima se dopala i nasmejala ih je, ali su zato imali i gomilu pitanja. U nekim delovima su prepoznali sebe, dok su neke druge potpuno pogrešno pripisali sebi. Svi su se složili da u Adamu i Džuls jasno čuju naše glasove. To što smo knjigu napisali u prvom licu verovatno nam nije išlo u prilog! Ima tu mnogo internih porodičnih šala. A čitavu priču smo smestili u okruženje u kome i sami živimo, tako da su sva mesta na kojima i sami provodimo vreme – pabovi, parkovi, plaža i slično – i njima veoma bliska i stvarna. Čak misle da bi naš pas Zigi trebalo da nas tuži, jer smo ga doslovno preslikali na stranice knjige. Kažu da su vam roditelji najstroži kritičari, ali sada duboko verujemo da je zapravo obrnuto. Šalu na stranu, ponosni su na nas, što je sve što čovek može da poželi.
U knjizi se oseća snažna nostalgija za muzikom iz osamdesetih, devedesetih i ranih dvehiljaditih! Kako ste odlučili koje pesme ćete uvrstiti u knjigu? Da li imate omiljenu pesmu sa „Ti i ja“ plej-liste?
U našoj kući muzika je stalno prisutna i zajedno je slušamo doslovno od trenutka kada smo se upoznali. Muzikom smo oduvek obeležavali različite trenutke u našoj vezi. Imamo na stotine i stotine CD-ova, ploča i kaseta, a naše Spotifaj plej-liste sežu sve do 2014. godine, pri čemu je svaka dobila naziv inspirisan periodom u kom je kreirana! Isto važi i za knjige. Muzika je zaista ključna za radnju romana. Mnogo smo se dvoumili oko toga koje pesme da uvrstimo. Neke su bile sasvim očigledan izbor, dok su se druge našle u knjizi zato što je priča jednostavno zahtevala da baš njih ubacimo. Dešavalo nam se da se probudimo usred noći sa idejom: „Čekaj, a šta je sa onom pesmom? Nju smo izostavili iz plejliste!“ Tako je ona neprestano rasla. Emlinova omiljena pesma sa „Ti i ja“ plej-liste jeste „Once in a Lifetime“ grupe Talking Heads, a Džosina „Across the Universe“ grupe The Beatles.
Da li postoji neki trenutak iz prošlosti u koji se Adam i Džuls vraćaju koji je vama posebno drag? Ili neki koji vam je bio najteži za pisanje (bilo da ste ga pisali sami ili skupa)?
Džosi: Kada se Džuls vraća u vreme kada su deca bila mala i kada ih je kupala. Očekivala sam da će to biti nostalgičan povratak u prošlost. Međutim, kada ponovo susretne svoju mlađu verziju, užasnuta je time koliko je bila rasejana i koliko joj je pažnja lutala na sve strane. Tu scenu sam pisala sa uživanjem, jer je krenula u potpuno neočekivanom pravcu i zaista me dirnula. Mislim da se većina majki može pronaći u tome – u toj iscrpljenosti, nervozi i osećaju ogorčenosti – ali tek kada pogledamo unazad, shvatimo koliko su ti svakodnevni, rutinski trenuci zapravo bili čarobni.
Emlin: Potpuno se slažem.
Džosi: Previše je skroman! Bilo je mnogo trenutaka kada smo se smejali naglas, jer su neke scene, posebno one sa Adamom, bile veoma zabavne. Valjala sam se od smeha kada se vratio sav mišićav. Tačno sam mogla da ga zamislim kako stoji pred ogledalom i divi se svojim trbušnjacima.
Nakon 25 godina braka šta je najvažnije što ste naučili?
Da je dobrota temelj svega. U vezi nisu važne one spektakularne stvari, već sitnice koje vas drže na okupu. Jutarnja šolja čaja, duhovita poruka, neočekivani zagrljaj baš onda kada ti je potreban. To što smo jedno uz drugo i u tim malim stvarima tajna je onoga što nas održava srećnim. Takođe i u tome što se mnogo smejemo.
Kada biste mogli da odaberete dvoje glumaca za uloge Adama i Džuls, koga biste odabrali? I da li biste se oko toga složili?
Džosi: Teško je odlučiti, ali Džilijan Anderson i Sajmon Peg su trenutno favoriti. Bilo bi zaista sjajno videti baš njih kako naše likove oživljavaju na velikom ekranu.
Emlin: Ja bih voleo da naš škotski ovčar Zigi dobije svojih pet minuta na velikom ekranu, da metodskom glumom uđe u lik Gruča Barksa, psa Adama i Džuls. Rođen je za tu ulogu. Lesi bi konačno pala u zaborav!
Koji autori ili knjige su vam poslužili kao inspiracija tokom pisanja? Imate li sličan čitalački ukus?
Oboje smo strastveni čitaoci, mada čitamo različite žanrove. Emlin voli trilere, naučnu fantastiku, horor i publicistiku, dok Džosi čita gotovo sve vrste fikcije. Među autorima i knjigama koji su nam poslužili kao inspiracija za pisanje knjige su Nik Hornbi, Džodžo Mojes, Greg Igan, Gabrijela Zevin, Dž. G. Balard, Dejvid Nikols, Tom Perota i Elizabet Gilbert.
Šta biste voleli da čitaoci ponesu sa sobom nakon čitanja knjige „Ti i ja i ti i ja i ti i ja“?
Da zastanu i razmisle o onome što imaju, da na tome budu zahvalni i izvuku maksimum, jer život je dragocen – i previše kratak.
Šta je sledeće za vas dvoje? Možemo li uskoro da očekujemo neki novi zajednički projekat?
Nadamo se! Uvek imamo gomilu ideja u opticaju. Ovo je za nas bio projekat iz snova, tako da bi bilo sjajno da napišemo još nešto slično. Bilo je divno što smo posle toliko godina ponovo mogli da zajedno radimo na romanu. Da budemo iskreni, uživali smo kao nikad do sada.
Autor: Elis Dampelton
Izvor: thenerddaily.com
Prevod: Kristijan Vekonj

























