Dragan Velikić: Puljanin

Zemljopisna i književna mapa Europe skoro nikako se ne poklapaju. Na prvoj postoje veliki i bogati gradovi, ekonomske i kulturne prijestolnice, kojih na drugoj mapi nema, ili su samo sjene svoje stvarne, zemljopisne veličine, avetinjski i napušteni gradovi u mraku nemuštih jezika. Isto tako, neki od najvažnijih gradova na europskoj književnoj mapi, Jedrene, Černovic, Drohobič, na zemljopisnoj jedva i da postoje ili su, poput Soluna, Sarajeva, Trsta, u književnosti neusporedivo važniji, veći i postojaniji nego u stvarnome životu i u njegovim statističkim, političkim, nonfikcionalnim manifestacijama. Velike europske prijestolnice, ili sjedišta malih i ponosnih nacionalnih država, često su u književnom smislu gotovo sasvim beznačajni, jer ne žive niti u jednom važnom romanu, knjizi priča ili pjesama. Postoje, također, gradovi, takav je Beč, koji na književnoj mapi Europe postoje zaustavljeni u vremenu svoje davne slave, recimo u dobu belle epoque. Veliki, moćni i jučerašnji, ne doživljavaju tehnološke i političke revolucije ili promjene u načinu života.

Pula je grad Dragana Velikića. On je Pulu postavio na književnu mapu naših jezika, a s time i na književnu mapu Europe. Imao je taj grad pisaca, ljetopisaca, kroničara i prije Velikića, recimo Matu Balotu, koji je napisao važnu identitetsku knjigu “Puna je Pula”, ili sjajnog povjesničara i životopisca Miroslava Bertošu, ali oni nisu imali ambiciju, a ni taj dar i vještinu, da sagrade grad i u njega upisuju sudbine ljudi. Osim toga, takve se stvari ne čine iz nauma i predumišljaja: pisac koji opisuje grad, i sebe u njega uzidava – na način na koji je mlada Gojkovica (ili po albanski – Rozafa) uzidana u temelje Skadra na Bojani – to čini jer je nekim nalogom sudbine prisiljen da čini tako. Joyce je sagradio Dublin, da bi zatim, poput Odiseja, lutao po europskome jugu, uzalud se pokušavajući izbaviti. Andrić je gradio Travnik, Višegrad i Sarajevo, zidao je na koncu Beograd, jer svoga grada nije imao. Velikić već tridesetak godina, iz knjige u knjigu, podiže sebi Pulu, grad koji je u zbilji, i stjecajem političkih, povijesnih i porodičnih razloga, gubio i izgubio. Roman kao pokušaj da se nadomjesti ono što je u životu izgubljeno. Da je bilo drukčije, da je ostao živjeti u tom gradu i da danas, recimo, radi u gradskom vodovodu ili u policiji, ne bi mu na um palo da piše takvu knjigu. Da je ostao u Puli, Velikić bi u svojim romanima bio indiferentan prema tom gradu.

“Islednik” (Laguna, Beograd 2015.) njegov je deseti roman. U prethodnima insistirao je na visokostiliziranoj, katkad i kriptičnoj naraciji, u kojoj je autobiografske motive šifrirao i posredovao na načine u kojima se prepoznavao i Svevo, i Joyce, i Handke… U tome je uvijek bilo više književne igre nego proživljene životne svakodnevice. Sjajan promatrač, kultiviranog oka i s razvijenim interesom za prizor i atmosferu, Velikić je bio gotovo tipski prozaist one Srednje Europe koja se prirodno spušta prema Jadranu i završava na onom famoznom pulskom željezničkom kolodvoru, s tračnicama koje silaze u more. Njegov kulturni areal prostire se od tog mjesta pa sve do Baltika, zahvaća Beč i Budimpeštu, i niz panonsku ravnicu kreće se do Novog Sada i Beograda. Ali glavni grad Velikićeve Srednje Europe, glavni grad jednoga povelikoga književnog imperija, nije ni Beč, nije ni Pešta, nego je Pula.

S “Islednikom” Velikić je izveo svojevrsni autopoetički i književni prevrat. Odustao je od svake kriptičnosti, ogolio je i pojednostavio narativne strategije, razbio je sve šifre, oslobodio je svoje junake svih izmišljenih imena, a Pulu njezina mitskog i nadopisanog okvira. Čak su mu i rečenice postale nekako kratke. Pripovjedačeva poza ranjivo je iskrena – kao u Sirkovoj “Imitaciji života” – u suprotstavljanju s onim ranijim, elegantnim i stiliziranim Velikićem. U ovoj knjizi on je isljednik, koji isljeđuje vlastiti život: ili ono što je u romanu predstavljeno kao njegov život, to je čitatelju svejedno. Čini to u svojevrsnoj psihodetekciji svoje pokojne mame, udovice nekadašnjega pomorskog časnika koja je svoje posljednje dane provodila u sanatoriju, poremećena staračkom demencijom i obuzeta s onih nekoliko cjeloživotnih opsesija, koje razlikuju čovjeka od čovjeka, svakoga prate i označavaju izrazitije od DNK šifre.

U njoj on prepoznaje sebe, u svojim opsesijama i traumama prepoznaje njezine. Traume i sjećanja se nasljeđuju. Postoji nešto što se zove “porodično nesvjesno”, što se prenosi preko granica groba. On je mamin sin. To je, možda, biokemijska posljedica, a možda je proizašlo iz toga što je majka uvijek bila agresivnija, prisutnija od oca. Otac je bio mornar, njega nije bilo kod kuće.

Mama i tata napustili su Pulu 1991. Učinili su to kao i sav onaj narod koji je te godine odlazio. On im je to na neki način zamjerio: odlazeći oduzeli su mu njegov svijet. Naravno, nije im to rekao, jer je sama pomisao djetinja i vrlo egoistična, ali je i savršeno tačna. Kada su mama i tata napustili Pulu, ostavljajući ključeve vikendice dobrim susjedima, koji će im ključeve, uskoro, vratiti poštom, pravdajući nacionalnim razlozima nemogućnost da se o vikendici brinu, Velikić je u stvarnome životu, i na onaj prvoj, većini važnijoj, zemljopisnoj mapi Europe, ostao bez Pule i bez Istre. Iako je već tada napisao i objavio roman “Via Pula” (1988, u Zagrebu, u Crnkovićevoj ediciji Hit), tek je njihovim odlaskom pisac dobio svoj stvarni veliki motiv.

Način na koji pripovjedač Dragana Velikića predstavlja kao maminog sina u “Isljedniku” je fascinantan. On je autoironičan, ali i u toj autoironiji mnogo je više blagosti, miline, pa onda melankolije, nego užitka u razotkrivanju ili, ne daj Bože, u autoflagelaciji. Prema sebi Velikić je blag, ali iz toga proizlaze neki posve neočekivani efekti: vidimo čovjeka na pragu starosti, uplašenog da je počeo zaboravljati, da je od majke naslijedio i sklonost alzhajmeru, u čijim slabostima nema ničega velikog, ničega što bi čitatelju pružilo priliku za sažaljenje. Po Puli, koju u romanu posjećuje u prosincu 2012, za vrijeme tamošnjeg sajma knjiga, a zatim i po Istri, sve do Raše, junak ovog romana kreće se kao po nekoj svojoj unutrašnjoj mapi, po psihogramu i EKG-u.

Tog prosinca bio sam u Puli. Velikić je u ruci držao knjižicu logaritamskih tablica, koju je četrdeset godina ranije posudio školskom drugu. Čuvši da Dragan dolazi u Pulu, ovaj mu je na susret donio njegove tablice. Ta epizoda pojavljuje se u “Isledniku”, onakva kakva se dogodila u zbilji, i kako ju je doživio ovaj čitatelj. Neobičan je osjećaj kada se tako fragmenti stvarnosti počinju pretapati u književni tekst. Ali pogrešno bi bilo pitati se što je tu još stvarno, a što je pisac nadomislio i izmaštao. Sve je stvarno i ništa više nije stvarno. Isto je u sjećanju kao i u mašti.

“Islednik” je knjiga kakve piše Patrick Modiano. U našim književnostima one su rijetke. Ako pišu o sebi, naši pisci insistiraju na kontekstu velike povijesti, ili makar na strašnoj osobnoj sudbini. Ova sudbina, međutim, i ovi životi, mamim život, Velikićev život, život Puljanke Lizete koja nakon godina posjećuje rodni Solun, nisu strašni, niti su velike njihove tragedije. Baš suprotno: sve su to male tragedije.

Iz jedne od njih, takvih malih tragedija, rodio se, bit će, i motiv koji je Dragana Velikića naveo da iz knjige u knjigu upisuje Pulu na književnu mapu Europe, da je gradi i razgrađuje, onako kako u živom životu vrijeme gradi i razgrađuje svoje gradove. Živih Puljana – ukoliko nisu njegovi čitatelji – Velikićev se posao ni na koji način ne tiče, kao što ih se ne tiče ni to što se njihov grad našao na najvažnijoj imaginarnoj mapi svijeta, onoj koju sačinjava književnost, ali se mrtvih Puljana, naročito onih koji su umirali daleko od svoga grada, njegov posao itekako tiče. “Islednik” je najvažnija do danas napisana knjiga njihova nestalog svijeta.

Autor: Miljenko Jergović

Izvor: Jutarnji list