Devedeset godina od rođenja Borislava Pekića (4. februar 1930 – 2. jul 1992)

Kao omaž velikom srpskom autoru, odlučili smo da objavimo tekst crnogorske Pobjede.

Ne postoje okolnosti koje nam u posljednjih pedeset pet godina (ako uzmemo u obzir da je prvi roman objavio u trideset petoj) ne vraćaju Borislava Pekića u fokus. Posljednjih dana smo, u mraku epidemije virusa koji je krenuo iz Kine, a nastavio da se širi vrtoglavo na sve četiri strane svijeta, posezali za „Besnilom“, tražeći ne lijek, već bolje objašnjenje za brzinu kojom smrt odmahuje rukom dok odnosi prvo nemoćne, a onda i one koji pruže ruku da pomognu.

Pekić je bio zarobljenik tih pažljivo kreiranih svjetova, nekih za koje se vjerovalo da su postojali, drugih za koje je bio siguran da jesu, a na kraju i nekih koje je sam izmišljao, ne da bi svom stvaralačkom nagonu stvorio čvrsto tlo, već da bi pomjerio upravo ono što je bilo stabilno spolja, da svom unutrašnjem nemiru nađe lijek. Jer to rade takvi stvaraoci, vrijedni, temeljiti, a verbalno nadmoćni, oni koji su u stanju da svijet poznatih riječi pretvore u nešto što su sanjale da će biti kad postanu velike. Te su riječi bile velike u trenucima dok su se rađale.

Strogi kritičar

Od malih sreća najveća je ona da je Pekićev talenat bio priznat dok je još bio živ, da je bio poštovan i među kolegama i među čitalačkom publikom i ne samo poštovan, već slavljen poput svih književnih božanstava. Bio je strogi kritičar svih naših juče što su uzrokovali sve naše, još gore, današnjice. Da je danas živ, da je mogao da proslavi prvih devedeset, njegova bi se britka pripovjedačka građevina, precizna i grandiozna, imala čime podstaći. Pekić je razgrađivao mitove, ispitivao motive i izvore zla, gotovo uzimao obličje svojih junaka da bi nam ih iznutra raskrinkavao, nikad ih ne pravdajući, pa ni onda kad nam je teško bilo da odaberemo stranu. Ovo prvo je bilo dijelom njegovog otpora, a drugo njegovog nesvakidašnjeg genija. Otpor ga je i osudio, u godini kad je maturirao, na 15 godina zatvora. Bio je član ilegalne studentsko-gimnazijske organizacije Savez demokratske omladine Jugoslavije. Buntovnik s razlozima.

Borislav Pekić je bio i dramski pisac i romanopisac, bio je urednik u književnim časopisima, bio je politički aktivista, suprug i otac. Rođen u Podgorici, ali na rodni grad nije se osvrtao. Bio je zaljubljen u istoriju, bio je posvećeni čitač ljudskih duša (bivši student eksperimentalne psihologije), bio je čitač koji piše, pisac koji raspravlja.

Skoro sve značajnije nagrade su došle u onu kuću u kojoj je najviše napisao i Ninova i „Njegoševa“ i „Miloš Crnjanski“ i brojne druge. A nagrađen je u svakom smislu bio onaj koji čita, i onaj koji je „Vreme čuda“, „Besnilo“, „Kako upokojiti vampira“, „Zlatno runo“, „Atlantidu“, „Odbranu i poslednje dane“ i jedva pregledne nizove djela i rasprava i drama učinio besmrtnim. Da li je to bio čitalac sam ili čitalac u dodiru s vremenom u kome čita, nije toliko bitno koliko način na koji kristalno jasna misao samu sebe pojede, sažvaće i vrati se, obnovljena i snažnija, za amanet novim generacijama, drugačijim, ali bistrijim. Da razumiju.

Dopunska informacija: Povodom ovog jubileja, na radio Beogradu 1, od 20 sati, u naredne dve večeri emisije „Kod dva bela goluba“ biće posvećene stvaralaštvu jednog od najznačajnijih pisaca druge polovine 20. veka, Borislavu Pekiću.