Delfi Kutak je pročitao: „Dnevnik jedne sobarice“
Evo iskrene ispovjesti one koja sve vidi, ali je niko ništa ne pita i ne pripada ničemu. Selestina je godinama služavka i ona nam sad otvara srce i dušu. Izbacuje kroz svoj dnevnik svu prljavštinu svih slojeva društva, sve ono o čemu se ćuti, što se ignoriše, krije.
Ona nam razgolićuje brutalnost, licemjerje i oholost svih društvenih slojeva s kraja 19. vijeka. U takvom crnilu i truleži nisu pošteđeni ni potlačeni ni vladajući. Nasilje, pohlepa, beznađe na svakom koraku, u svakodnevnim odnosima, kuhinji, šaputanju, pogledima. Nepravda, nemoral, korupcija, nasilje, čak su i u crkvi, sudu, institucijama. Bogati nisu otmeni, ugledni, kulturni već pokvareni, perverzni, paranoični, pohlepni, psihički nestabilni.
Ni radnička klasa nije pošteđena i idealizovana. I tu se mogu naći zavidni i naslini likovi. Svi su slični i sve pokreću isti ciljevi, interesi, osvete, požude.
A Selestina je tu između svega – ni siromašna a ni prava građanka, oštroumna ali bez mogućnosti da se ostvari, svjesna ali nemoćna da promjeni. Zarobljena u kandžama društva koje ne nudi izlaz. Jedino može da postane saučesnik, da se prilagodi sistemu.
Ovaj dnevnik pokreće mnoga važna pitanja, možda važnija i od odgovora koja daje. Kako ostati čovjek u sistemu koji nas vuče da budemo surovi? Gdje su granice krivice i odgovornosti? Da li se zapravo svi skrivamo pod maskama?
Dok sam čitala roman, imala sam osjećaj kao da sjedim sa Selestinom, a ona mi, uz šolju vruće kafe, povjerljivo priča svoju ispovijest. Upoznala je i vidjela društvo onakvo kakvo zaista jeste, ogoljeno, licemjerno, daleko od zamišljene slike koju o njemu stvaramo. U šoku i nevjerici, kao da više nije mogla da ćuti, osjećala je potrebu da sve to s nekim podijeli.
I taman kada sam osjetila da mi je dosta te surove, iskrene priče o ljudima koji su mi daleki i strani, Selestina skreće temu ka svom djetinjstvu. A ni ono nije bilo lijepo i lako. Tako se priča još više produbila, dobila novu dimenziju bola, ranjivosti i traganja za smislom u svijetu koji ne prašta slabost.
U završnici Mirbo pokazuje da se ni Selestina ne razlikuje bitno od ljudi koje kritikuje. I ona je proizvod tog istog društva. Njena prošlost je puna trauma, zanemarivanja i nepravde, a to joj ne daje snagu da pobijedi sistem, nego je čini njegovim nesigurnim, ciničnim dijelom.
Autor: Ana Mačkić
Izvor: Delfi Kutak
Ona nam razgolićuje brutalnost, licemjerje i oholost svih društvenih slojeva s kraja 19. vijeka. U takvom crnilu i truleži nisu pošteđeni ni potlačeni ni vladajući. Nasilje, pohlepa, beznađe na svakom koraku, u svakodnevnim odnosima, kuhinji, šaputanju, pogledima. Nepravda, nemoral, korupcija, nasilje, čak su i u crkvi, sudu, institucijama. Bogati nisu otmeni, ugledni, kulturni već pokvareni, perverzni, paranoični, pohlepni, psihički nestabilni.
Ni radnička klasa nije pošteđena i idealizovana. I tu se mogu naći zavidni i naslini likovi. Svi su slični i sve pokreću isti ciljevi, interesi, osvete, požude.
A Selestina je tu između svega – ni siromašna a ni prava građanka, oštroumna ali bez mogućnosti da se ostvari, svjesna ali nemoćna da promjeni. Zarobljena u kandžama društva koje ne nudi izlaz. Jedino može da postane saučesnik, da se prilagodi sistemu.
Ovaj dnevnik pokreće mnoga važna pitanja, možda važnija i od odgovora koja daje. Kako ostati čovjek u sistemu koji nas vuče da budemo surovi? Gdje su granice krivice i odgovornosti? Da li se zapravo svi skrivamo pod maskama?
Dok sam čitala roman, imala sam osjećaj kao da sjedim sa Selestinom, a ona mi, uz šolju vruće kafe, povjerljivo priča svoju ispovijest. Upoznala je i vidjela društvo onakvo kakvo zaista jeste, ogoljeno, licemjerno, daleko od zamišljene slike koju o njemu stvaramo. U šoku i nevjerici, kao da više nije mogla da ćuti, osjećala je potrebu da sve to s nekim podijeli.
I taman kada sam osjetila da mi je dosta te surove, iskrene priče o ljudima koji su mi daleki i strani, Selestina skreće temu ka svom djetinjstvu. A ni ono nije bilo lijepo i lako. Tako se priča još više produbila, dobila novu dimenziju bola, ranjivosti i traganja za smislom u svijetu koji ne prašta slabost.
U završnici Mirbo pokazuje da se ni Selestina ne razlikuje bitno od ljudi koje kritikuje. I ona je proizvod tog istog društva. Njena prošlost je puna trauma, zanemarivanja i nepravde, a to joj ne daje snagu da pobijedi sistem, nego je čini njegovim nesigurnim, ciničnim dijelom.
Autor: Ana Mačkić
Izvor: Delfi Kutak
