Boja samoće – prikaz knjige Elvedina Nezirovića
Pripremajući kulturni program za Lodges, zamolio sam jednog od za ovo ljeto planiranih gostiju, mostarskog pisca Elvedina Nezirovića (Mostar, 1976), da mi pošalje svoj roman „Boja zemlje“ putem interneta, u pdf-u. Već više od dvije decenije živim u inostranstvu i nije mi uvijek jednostavno doći do novih naslova naše književnosti.
(Odmah da se razumijemo: pod našom književnošću podrazumijevam onu sa cijelog prostora bivše Jugoslavije, s tim što slovenačku i makedonsku literaturu, zbog nedovoljnog poznavanja jezika, veoma malo pratim.)
Osim toga, dosta prevodim s holandskog jezika, tako da se praćenje domaće savremene literature svelo na nekolicinu najdražih autora.
Ima i još nešto: kako čovjek stari i – nadati se je! – sazrijeva, kriteriji mu se izoštravaju, lista „obavezne lektire“ krati i sužava. Jednostavno, čovjek u neka doba shvati da pred sobom nema čitavu vječnost! Zato se, kad je već i onih čije djelo poznaje i voli pozamašan broj, relativno rijetko odlučuje za nova imena i autore. Ali kad iskrsne neko novo, svake pažnje i uvažavanja vrijedno ime – radost je tim veća.
Zato sam se iskreno obradovao kad sam, čitajući prvi Nezirovićev roman, već nakon par stranica zaključio da se radi o vrsnom, autoru. Taj me je osjećaj držao sve vrijeme čitanja. A kad sam završio, dugo sam ostao zamišljen, i malo tužan što se, eto, i ova čitalačka „avantura“ brzo završila.
Mada, priznajem, nisam čitao njegove tri ranije objavljene knjige proze i poezije i nema nikakvog razloga da ih potcjenjujem, ne bih se čudio da je Nezirović tek ovim romanom na velika vrata zakoračio u svijet ex-Ju književnosti. U prilog tome govori i činjenica da su pogovor ovoj knjizi napisali takvi autoriteti kao što su prof. dr. Enver Kazaz i Miljenko Jergović, a da je laskav tekst o njoj napisao i vrsni srbijanski pisac Filip David. Osim toga, knjiga je objavljena u, za naše pojmove golemih, 2.000 primjeraka. To govori da izdavač, beogradska Laguna, vjeruje da se radi o piscu od umijeća i talenta.
No, vratimo se knjizi.
Služeći se, kao svojevrsnim „vodičem“, slikama iz porodičnog foto-albuma, autor u ovom ispovjednom romanu prati proces odrastanja glavnog lika u vrijeme velikih previranja na tlu bivše Jugoslavije. To odrastanje je najviše obilježeno odsustvom oca. Ali, njegova prerana smrt u saobraćajnoj nesreći kao da ga istovremeno, na neki način čini još prisutnijim u dječakovom životu, tim više što ovaj, rekosmo, odrasta u periodu kad se čitava jedna epoha mrvi i lomi u paramparčad.
Činjenica da autor glavnom liku „posuđuje“ vlastito ime i niz autobiografskih elemenata daje tekstu karakter posvemašnje otvorenosti. Ili, kako to kaže Enver Kazaz: „'Boja zemlje' je potpuno iskren roman.“ A to, opet, ovo djelo čini veoma uvjerljivim, pa se često pitamo radi li se ovdje o dokumentarističkoj prozi ili o literarnom djelu, fikciji.
Bilo kako bilo, „Boja zemlje“ je, potresna, majstorskim perom i bogatim jezikom napisana porodična drama. Ima u njoj i komičnih, ali i, još više, tragičnih momenata. Često vas nasmije, još češće, rastuži, a najčešće – duboko zamisli.
Likovi su plastični i uvjerljivi, govore nama, Hercegovcima, lako prepoznatljivim dijalektom. Jezička karakterizacija likova je, svakako, piščeva jača strana. Taj jezik, iz koga često „proviruje“ rasni pjesnik, krase brojni lokalizmi: bronzin, kišober, peksimeti, čoek, dajo (dajdža), ligure (saonice), more (može), galoše (vrsta klompi), merhum, ćefin, jašmak, stap, izmećaj masla, šćemlija, pepe (vunene čarape), škip, čekmedže, belćim, najljefše, jamije…
Evo i jednog kratkog odlomka u kome narator u „ja-formi“, služeći se kolokvijalnim jezikom, opisuje atmosferu u stanu njegovih roditelja: „Sintagme i fraze, tipa: ‘Jebo ti meni mater ako tu ne leži strašna para!’, ‘Koje su to samo pare!’, ‘To ti je siguran dobitak!’, ‘Ne treba s tim ćekat nimalo’ (oba su konstantno griješili u izgovoru afrikata), ‘E hočemo, vala, zgrnut pare da Bog kare’, odzvanjale su našim malim stanom, koji je lebdio u zraku poput duha iz Aladinove svjetiljke.“
Upravo kombinacijom ta dva postupka: pripovjedanjem u prvom licu i jezičkim „obilježavanjem“ likova, autor postiže da se ova proza čita lako, u jednom dahu.
Druga karakteristika Nezirovićevog jezika je njegova liričnost. Evo nekoliko primjera:
„Ponekad, dok bi rafali i granate fijukali iznad očeve pločare, deda bi svoju najmlađu unučad privijao uza se i dugo ih milovao. Ako bi se slučajno nasmijao, taj bi osmijeh bio prazan, na način na koji je prazna kuća iz koje je iznesen sav namještaj.”
„Poslije su četiri pogrebna radnika, vješto rukujući debelim, brodskim užadima, lijes Oljine i Sašine majke spustili u grob. Toplo proljetno sunce odbijalo se o njegovu glatku, lakiranu orahovinu kao o riblju krljušt.“
„Iza nje, ima jedna rijeka, uska i plahovita, koja nikada ne ledi. Podsjeća me na gusjenicu u njedrima bijelog diva.“ (176)
„Dok bos gazi naore i brazde, dubravski seljak osjeća kako mu se među nožne prste zavlači zemlja, sitna i mrvičasta poput samljevene kafe.“ (Sve odlomke podvukao G.S.)
Sve u ovoj prozi teče glatko i lako, kao samo od sebe napisano. Takvi su čak i oni dijelovi – a ima ih dosta – u kojima se povijest, kao kakva gorka pogača, slama o glave nekog od članova naratorove uže ili šire familije. U kovitlacu tragičnih zbivanja, na razne načine i u nejednakoj mjeri, stradaju i pate mu i djed, i amidže, i majka i očuh. No, osnovni ton pripovijedanja se ni tada ne mijenja. Pisac Nezirović ni tada ne pada u patetiku i egzaltaciju, što je, naravno, česta osobina manje vještih autora. Ali, to nipošto ne znači da pažljivi čitalac gdjekad ne može prepoznati bol „rasnog“ Mostarca, Rođenog, nad tragičnom činjenicom podijeljenog i time na svaki drugi način osakaćenog Grada: „Kada je otac, prijeviše od četrdeset godina, udarao temelje mom današnjem domu, ovaj dio grada je bio skoro nenaseljen. Danas, gotovo da i nema mjesta gdje bi se mogao zabosti kramp. Većina kuća je sagrađena u posljednjih dvadeset godina, nakon rata, dobar dio njih nelegalno, bez odgovarajućih dozvola, ali uz prešutno odobravanje gradskih vlasti. Po tom receptu stvorene su dvije skoro pa etnički čiste teritorije na čijim suprotnostima počiva politička, vjerska i kulturna osnova grada, koji s onim starim, predratnim Mostarom, osim imena, nema više nikakvih dodirnih tačaka. Taj stari Mostar, Mostar moje mladosti, iščezao je s lica zemlje, pretvorio se u krhku i slabašnu misao, u nešto što postoji još samo u sjećanjima onih koji su u njemu živjeli.“
Bez mržnje, bez ljutnje, bez na one druge uperenog prsta. A imao bi zbog čega. Pametnome dosta.
Zar i to, uz sve druge, ovdje nabrojane pozitivne osobine, nije odlika vrsnog pisca u nastajanju?
Piše: Goran Sarić
Izvor: penbih.ba
