Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Da je čitanje lekovito tokom vremena karantina i izolacije, podsetio nas je i Dejan Stojiljković, prozni i dramski pisac, filmski i strip scenarista. Preporučio je izvanredne naslove, koji spadaju među njegovu omiljenu literaturu.
Naslove koje predlažu autori, kao i poslednju knjigu pisca koji ih preporučuje, sada možete da nabavite za svoju kućnu biblioteku po specijalnoj ceni – sa popustom od 30%. Akcija traje tri dana, i to samo na sajtu www.laguna.rs.
„Prva knjiga koju predlažem je ’Novi Jerusalim’ našeg velikog pisca Borislava Pekića, izašla u sklopu njegovih sabranih dela koje je Laguna objavila. Ova knjiga nije mnogo obimna i malo je drugačija, jer nije u pitanju roman nego zbirka od nekoliko novela koje su vrlo zanimljive zato što se protežu vremenski od 1347. do 2999. godine. U njoj se nalazi i jedna novela, to jest pripovetka koja je u lektiri za srednju školu – ’Čovek koji je jeo smrt’. I ako neko hoće da spozna majstorstvo pripovedanja, stila, imaginacije, erudicije velikog Pekića, treba da pročita ovu knjigu.
Druga knjiga je, da kažemo, slična. U pitanju je nobelovac Žoze Saramago. Nije reč o jednom od njegovih poslednjih romana nego o knjizi ’Priče s ovog i s onog sveta’. Pravo majstorstvo pripovedanja. Knjiga je podeljena u četiri ciklusa, od nekih minijatura do pripovedaka. Ovo je knjiga koju bi trebalo da čitaju pisci da vide kako se gradi rečenica, kako se pripoveda, kako se pravi radnja, a naravno biće uživanje za svakog književnog sladokusca, jer je reč o zaista izvanrednom ostvarenju.
I, naposletku, a nikako na kraju, omiljena knjiga moje ćerke i jedan od mojih omiljenih pisaca generalno, gospodin Nil Gejmen i knjiga ’Srećom, mleko’, sa ilustracijama izvanrednog Krisa Ridla, koji je radio ilustracije i za neke druge Gejmenove knjige. Ovo je priča o jednom tati koji je pošao da svom detetu kupi tetrapak mleka, jer nije imalo za ovsene pahuljice. I onda je on usput, dok je otišao i vratio se sa tim tetrapakom mleka, doživeo neke neverovatne avanture. Bio je sa piratima, sa vanzemaljcima... I koliko je magija pripovedanja Nila Gejmena moćna dokaz je to što sam ja čitao ćerki ovu knjigu dok je bila mlađa deo po deo, a onda sam je zatekao jednog dana kako je čita sama, jer ju je mrzelo da čeka da joj ja završim knjigu.
Želim vam svima da budete dobro i zdravi, da ostanete kod kuće i da slušate preporuke medicinskih stručnjaka da bi se situacija u kojoj se nalazimo što pre završila. I čitajte izvanredne pisce u izdanju Lagune, jer ih ima mnogo i stvarno su odlični, pa se vidimo u nekoj malo boljoj situaciji i sa nekim novim naslovima.“
Izdvajamo i knjigu Dejana Stojiljkovića „Konstantinovo raskršće – prošireno i ilustrovano jubilarno izdanje“ . Ovaj bestseler prodat je u više od 70.000 primeraka samo u Srbiji, preveden je na engleski, ruski, slovački, makedonski, francuski... i adaptiran u strip. Zamišljen kao mistični triler koji se dešava u poslednjim danima Drugog svetskog rata u Srbiji, u Nišu, na raskršću svetova, „Konstantinovo raskršće“ donosi priču o ljudima zarobljenim u točku vremena pod kojim se drobe sudbine pojedinaca i naroda.
Žoze Saramago (1922, Azinjaga – 2010, Kanarska ostrva), portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine, rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika „Diário de Nóticias“ smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti. Posle napada i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti na njegov roman Jevanđelje po Isusu Hristu 1991. godine, koje su sprečile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. godine od posledica upale pluća.
Svoj prvi roman Zemlja greha objavio je 1947. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijim savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke Moguće pesme 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznačajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: Verovatno radost (pesme, 1970), Priče s ovog i s onog sveta (1971), Putnička torba (priče, 1973), Godina 1993 (poema, 1973), Beleške (politički članci, 1974), Gledišta iznesena u DL (političke polemike protiv diktature, 1974), Kvaziobjekat (zbirka priča, 1978), Putovanje kroz Portugaliju (putopis, 1981) i romani Priručnik slikarstva i kaligrafije (1977), Samonikli (1980), Sedam Sunaca i Sedam Luna (1982), Godina smrti Rikarda Reiša (1984), Kameni splav (1986), Povest o opsadi Lisabona (1989), Jevanđelje po Isusu Hristu (1991), Esej o slepilu (1995), Sva imena (1997), Pećina (2001), Udvojeni čovek (2003), Esej o vidovitosti (2004), Smrt i njeni hirovi (2005) i Kain (2009). Napisao je i drame Noć (1979), Šta da radim sa ovom knjigom? (1980), Drugi život Franje Asiškog (1987) i In Nomine Dei (1991).
Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“
Pre dodeljivanja Nobelove nagrade 1998, dobio je 1995. Kamoišovu nagradu, najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza.
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.