Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Intervju sa Marijom Vargasom Ljosom: Jednim uvom uvek osluškujem šta se dešava „na ulici“

Intervju sa Marijom Vargasom Ljosom: Jednim uvom uvek osluškujem šta se dešava „na ulici“ - slika 1
Peruanskog romanopisca, književnog kritičara, dramatičara i esejistu Marija Vargasa Ljosu mnogi smatraju jednim od najvećih književnih stvaralaca na španskom jeziku našeg doba. „Zelena kuća“, „Razgovor u katedrali“, „Tetka Hulija i piskaralo“, „Pohvala pomajci“ i „Jarčeva fešta“ samo su neki od naslova koji su ga učinili svetski priznatim autorom. Razgovarali smo o njegovoj predstojećoj poseti Americi, najnovijem romanu i ljubavi prema književnosti.

Možete li nam otkriti o čemu se radi u novom romanu „Raj na drugom ćošku“?

To je roman o utopiji – društvenoj i umetničkoj – jednoj od izuzetno popularnih ideja u Evropi 19. veka. Moglo bi se reći da je u izvesnom smislu još uvek aktuelna u nekim krugovima, ali u 19. veku je postojao zaista veliki broj utopističkih pokreta koji su se zalagali za reformu društva i rekonstrukciju sveta kao takvog. Jedan od glavnih likova romana je Flora Tristan, koja je živela u prvoj polovini tog stoleća i negovala dobre odnose sa utopističkim pokretima Sen Simona i Furijea. Posebno je zanimljiva zbog svoje borbe za prava žena i nastojanja da borbu protiv diskriminacije učini sastavnim delom političkog programa tih društvenih pokreta. Moglo bi se reći da je bila jedan od pionira onoga što će se kasnije nazvati feminizmom. Osim toga, bila je baba Pola Gogena.

Koji je drugi protagonista romana...

Da. Gogen je veoma zanimljiv jer je i on, u izvesnom smislu, bio utopista. Ne toliko u političkoj koliko u umetničkoj sferi. Verovao je u zajednicu posvećenu lepoti, u kojoj umetnost ne bi bila samo izražajno sredstvo male grupe umetnika, kritičara i kolekcionara, već aktivnost svakog pojedinca i društva u celini. Verovao je da je taj koncept na snazi u primitivnijim ljudskim zajednicama. Zato je poslednje dane proveo na Tahitiju, u Polineziji, gde je otputovao u potrazi za ovozemaljskim rajem. Roman nije istorijski udžbenik, ali koristi dve istorijske ličnosti kako bi opisao svet utopije – i u pozitivnom i u negativnom smislu.

Kako ste došli na ideju da napišete ovaj roman?

Razlog zbog koga mi je ova ideja pala na pamet je sasvim jednostavan: Flora Tristan je bila ćerka Peruanca. Bila je Francuskinja i najveći deo života je provela u Francuskoj, ali poznato je da je 1833. posetila Peru i ostala tamo godinu dana. Za sobom je ostavila fascinantnu knjigu u kojoj opisuje život u toj južnoameričkoj republici, koja je tada tek izašla iz kolonijalnog perioda i još uvek bila prožeta svim njegovim karakteristikama. To je očigledno bilo interesantno iskustvo za nju, jer je odmah po povratku počela da se bavi društvenim aktivizmom.

Slično bi se moglo reći i za Gogena. Prvih sedam godina života proveo je u Peruu, kod majčine porodice. Tamo se upoznao sa predkolonijalnim predmetima i tkaninama, čiji je uticaj na njegovo stvaralaštvo očigledan. Interesantno je kako su se figure sa tkanina i grnčarije iz perioda Inka i ranijih civilizacija duboko urezale u njegovu maštu. Kada je otišao na Tahiti u potrazi za tragovima maorske civilizacije, koje nije pronašao, bio je primoran da ih izmisli. U tome su mu pomogle uspomene na peruanske motive. Sve to je u meni probudilo radoznalost. Zaintrigirale su me njihove ličnosti. Tako se rodila ideja za knjigu.

Šta bi, po Vama, bio recept za dobar roman?

Smatram da ne postoje recepti. Dobar roman je mešavina mnogih faktora, od kojih je, bez sumnje, najvažniji naporan rad. Iza svakog dobrog romana stoji mnogo rada, mnogo strpljenja, mnogo tvrdoglavosti i kritički stav prema svetu. Neko je rekao da je deset posto remek-dela inspiracija, a devedeset – trud i znoj.

U prošlosti ste citirali Flobera, govoreći da je književnost način života.

U potpunosti sam ubeđen u to – književnost za mene jeste način života. Verujem da jedna takva aktivnost na kraju mora apsorbovati onoga ko se njom bavi u tolikoj meri da postaje njegov način života. Ne mogu da zamislim život izvan knjiga, izvan svog rada. To, naravno, ne znači da me ne interesuju druge stvari. Naprotiv, interesuje me mnogo toga, ali centar mog sveta je oduvek bila književnost.

Promenimo malo temu. Bavite se i pisanjem kolumni za španski El Pais. Kako je došlo do toga?

Iako najviše uživam u književnosti, ne bih voleo da živim isključivo u svetu fikcije, odsečen od ostatka sveta. Ne – jednim uvom uvek osluškujem šta se dešava „na ulici“, interesuju me aktivnosti savremenika, vreme i svet u kome živim. To je ono čime se bavi novinarstvo. Pisanje za novine je način da se izrazi mišljenje i učestvuje u političkoj, društvenoj i kulturnoj debati. To je ono što ja radim. Ti članci predstavljaju most prema ostatku društva, kao i način da ostanem u kontaktu sa svakodnevnim životom. Novinarstvo mi je oduvek bilo važno. Jedno vreme sam zarađivao za život baveći se tom profesijom. Najveći deo mog književnog stvaralaštva ne bi postojao da u životu nisam imao to iskustvo.

U članku koji ste nedavno objavili pišete da je svet „maramica“ (španski izraz koji znači da je svet mali), i da Vas posebno raduje interakcija različitih rasa i tradicija.

Da, to je jedan od razloga zbog kojih su mi Sjedinjene Države toliko drage. To je otvorena zemlja, zemlja koja je nastala zahvaljujući doprinosu svih rasa i kultura, zemlja koja im je omogućila koegzistenciju uprkos neverovatnim razlikama. Severnoameričko društvo ne bi bilo u stanju da dostigne trenutni stadijum visoke razvijenosti i modernosti da nije bilo otvoreno društvo. Mislim da je ta vrsta otvorenosti od krucijalnog značaja za razvoj. U Evropi se trenutno vodi velika debata o tome. Ljudi su puni predrasuda i vlada strah od nepoznatog. Misle da imigracija predstavlja opasnost, a ona je zapravo rešenje. To je veoma interesantno pitanje, centralno pitanje našeg doba.

Autor: Ketrin Roudman
Izvor: texasmonthly.com
Prevela: Jelena Tanasković

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Mario Vargas Ljosa

Mario Vargas Ljosa

Mario Vargas Ljosa rodio se u Arekipi, u Peruu 1936. godine. Iako je u Pjuri izvedena jedna njegova drama i objavljena zbirka priča Šefovi, koja je dobila nagradu Leopoldo Alas, postao je poznat posle objavljivanja romana Grad i psi, za koji je dobio Nagradu Kratke biblioteke kuće Seix Barral 1962. i Nagradu kritike 1963. godine. Njegov drugi roman Zelena kuća, objavljen 1965, dobio je Nagradu kritike i Međunarodnu nagradu Romulo Galjegos. Potom je objavio dramska dela (Gospođica iz Takne, Kati i nilski konj, La Čunga, Ludak sa balkona i Lepe oči, ružne slike), studije i eseje (kao Neprekidna orgija, Istina o lažama i Izazov nemogućeg), sećanja (Riba u vodi), priče (Štenad) i, pre svega, romane: Razgovor u katedrali, Pantaleon i posetiteljke, Tetka Hulija i piskaralo, Rat za smak sveta, Povest o Majti, Ko je ubio Palomina Molera?, Pripovedač, Pohvala pomajci, Lituma u Andima, Jarčeva fešta i Raj na drugom ćošku. Dobio je najvažnije književne nagrade, od već spomenutih do nagrade Servantes, nagrade Princa Asturije, PEN/Nabokov i Grinzane Cavour. 2010. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
unicredit-seeklogo
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
IPS-NBS

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com