Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Dejan Stojiljković: Proza mi je od sada prioritet

Pisac Dejan Stojiljković objavio je nedavno roman „Dorćolski rekvijem“ (Laguna), u kome se čitaoci ponovo sreću sa likom Nemanje Lukića, prepoznatljivim junakom iz njegovih ranijih knjiga. Pored romana koji su, još od „Konstantinovog raskršća“, stekli bestseler status kod srpskih čitalaca, Stojiljković je veoma uspešan i u scenarističkim vodama, a najpoznatiji je po radu na seriji „Senke nad Balkanom“.
Dejan Stojiljković: Proza mi je od sada prioritet - slika 1
Čitalac se već na prvoj stranici „Dorćolskog rekvijema“ sreće sa dramom detektiva Aleksandra Malavrazića. A onda sledi prava trilerska priča, u kojoj se pojavljuje i Nemanja Lukić, poznat iz Vaših ranijih knjiga... Kako ste došli na ideju da ukrstite ova dva lika?

Sve je počelo sa pripovetkom „Neonski bluz“ koja je bila naručena od njujorške izdavačke kuće Akašik Buks za tematsku antologiju „Belgrade Noir“. Ideja je bila da svaki pisac napiše priču koja se događa u jednom kraju Beograda, u triler žanru, pa je meni bio potreban junak. I tako je nastao Saša Malavrazić, bivši policajac i cinični tumač epohe u kojoj živi i nekako mi je bilo logično da ga uparim sa likom iz druge epohe ili epoha, Nemanjom, jer oni su potpuno suprotni karakteri. Malavrazić je ironičan, alkos, lenj, pomiren sa životnim opcijama, Nemanja je čovek fokusa, snage i ubitačne intuicije. Za pisca, taj sukob dva oprečna karaktera je idealan osnov za razvoj priče.

U romanu su prisutne i različite društvene pojave sa kojima se čitalac sreće i van knjiga?

Pisac ne može da pobegne od društva i vremena u kome živi, pa su tako razne okolnosti uticale na teme i likove u romanu. Imamo tutajkune i kriminalce, sponzoruše i lažne patriote, bahatu vlast i lažnu opoziciju... U delu romana koji se događa u Vlasotincu je aktuelna priča o ekologiji i građenju mini-hidroelektrana. Priču sam razvio zapitavši sebe: ako se tako napada netaknuta priroda, šta ako ta priroda uzvrati udarac? I tu nisam mislio da ekološke aktiviste, političare kalkulante i slične prodavce magle nego na prirodu samu - to jest na bića iz naše mitologije koja su vezana za planine i reke.
Prepoznatljivi ste po živom, neposrednom jeziku, koji je prisutan i u ovom romanu...

Namerno sam odabrao da, za razliku od „Serafima“, ova knjiga bude pričana u prvom licu i da nas Malavrazić vodi kroz nju. To mi je omogućilo da se razmahnem i da jezik bude živopisniji i sočniji. Ovo je malo i vraćanje korenima jer sam tako pisao svoju prvu knjigu „Leva strana druma“.

Pišete godinama paralelno scenarije i knjige, koliko je ta „trka“ na dva koloseka zahtevna? Kako pisac sebe motiviše u toj situaciji?

Moram da priznam da me je to dosta istrošilo i da su moja iskustva u radu na filmu i TV serijama pomešana. Već odavno sam odustao od pozorišta jer sam shvatio da taj ambijent nije za mene. Film volim, ali mi je desetogodišnji rad u toj industriji razvejao neke iluzije i shvatio sam da je vreme da se povučem pre nego što nestane sve magije i više neću moći ne samo da pišem nego i gledam filmove. Hoću da se u potpunosti posvetim svojoj prozi i da ispoštujem i sebe i svoje čitaoce i svog izdavača. To mi je od sada prioritet. A motiva uvek ima, nažalost, u radu na filmu i na televiziji, često se motiv na kraju svede na novac, jer su scenaristi u našoj kinematografiji uniženi i svedeni na najamne radnike. Nema kreativne kontrole, nema autorskog izraza, ti si tu da uradiš domaći zadatak koji su ti dali reditelji i producenti. Zato i nećemo u skorašnje vreme imati nekog novog Duška Kovačevića ili Sinišu Pavića. Naravno, nemam ništa protiv da se neko od mojih dela adaptira ili da, ako se nađe neko dovoljno lud da scenaristi dȃ odrešene ruke, napišem neku seriju ili film a da mi iko visi nad glavom i očekuje da mu ispunjavam želje poput harmonikaša na svadbi.

Autor: Aleksandra Gojković
Izvor: Narodne novine

Autor: Dejan Stojiljković

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Dejan Stojiljković

Dejan Stojiljković

Dejan Stojiljković (Niš, 1976), prozni i dramski pisac, filmski i strip scenarista. Do sada je objavio romane Konstantinovo raskršće, Duge noći i crne zastave, Znamenje anđela, Kainov ožiljak (u četiri ruke, sa Vladimirom Kecmanovićem) i Olujni bedem, kao i prozne zbirke Leva strana druma, Low Life i Kišni psi. Zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem i Draganom Paunovićem autor je ilustrovane trilogije o Nemanjićima, koju čine knjige U ime oca, Dva orla i U ime sina. Autor je više dramskih tekstova i strip-scenarija. Jedan je od scenarista TV serije Senke nad Balkanom. Laureat je prestižne književne nagrade „Miloš Crnjanski“ (za roman Konstantinovo raskršće), kao i nagrade za dečju književnost „Dositejevo pero“ (za knjigu Nemanjići: Dva orla). Proza mu je prevođena na ruski, engleski, grčki, italijanski, slovački, makedonski, slovenački i francuski. Jedan je od najčitanijih savremenih srpskih pisaca. Član je književne grupe P-70, Srpskog književnog društva i Udruženja stripskih umetnika Srbije. Živi i radi u Nišu. Posetite sajt autora: www.dejanstojiljkovic.rs

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
unicredit-seeklogo
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
IPS-NBS

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com