Laguna - Bukmarker - Zovem se Ford, Alan Ford: Kako je špijun iz italijanskog stripa postao jugoslovenski heroj - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Zovem se Ford, Alan Ford: Kako je špijun iz italijanskog stripa postao jugoslovenski heroj

Ako zaista želite da saznate nešto više o bivšoj Jugoslaviji, u ruke će vam pre ili kasnije dospeti jedan italijanski strip čija se radnja najvećim delom odvija u Njujorku. „Alan Ford“, strip serijal o doživljajima simpatičnog ali dozlaboga nesposobnog tajnog agenta, doživeo je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka nezapamćen uspeh u toj zemlji – toliki da se ovih dana u beogradskom Muzeju Jugoslavije održava izložba pod naslovom „Alan Ford trči počasni krug“, posvećena fiktivnom junaku koji je definisao ukus generacija.



Na prvi pogled, radnja „Alana Forda“ nema gotovo ničeg zajedničkog ni sa Italijom ni sa bivšom Jugoslavijom. Njegov protagonista radi za TNT, supertajnu obaveštajnu agenciju čije se sedište nalazi u jednoj njujorškoj cvećari. Smotani Ford (koji je u tajnu grupu dospeo pukom igrom slučaja) i njegove podjednako nespretne kolege, uprkos nizu peripetija, iz svake avanture izlaze kao pobednici.

„Alan Ford“ je u matičnoj Italiji doživeo pristojan komercijalni uspeh, ali njegov jedinstveni stil, pun internih šala i igara rečima, predstavljao je gotovo nesavladivu prepreku za strane izdavače. Dansko izdanje (u kome je glavnom junaku ime promenjeno u Oskar Mortensen) povučeno je iz prodaje posle šestog nastavka, a izdavači sa engleskog govornog područja nikada nisu ni pokazali želju da ga objave. Strip se našao i na francuskom i brazilskom tržištu, ali je postao hit isključivo u bivšoj Jugoslaviji. Razlozi zbog kojih je do toga došlo odavno su predmet debate. Mnogi smatraju da je u društvu koje je svoj internacionalistički idealizam upotpunilo gotovo neprevaziđenom formom birokratske neodgovornosti „Alan Ford“ predstavljao idealan oblik socijalne satire. Njegovoj popularnosti bez sumnje je doprineo i genijalni prevod zagrebačkog izdavača Nenada Briksija. Briksi ne samo da je razumeo suptilni humor originala, već je pronašao i izvanredne hrvatske alternative za praktično neprevodive italijanske izraze i igre rečima, stvorivši na taj način jedinstveni alanfordovski jezik, koji se za kratko vreme proširio po celoj Jugoslaviji.

Tvorac „Alana Forda“ bio je italijanski izdavač i pisac Lučano Seki (pseudonim Maks Bunker), a prva epizoda serijala pojavila se u prodaji u maju 1969. godine. Junaci stripa svoj karakteristični, delom realistični, delom karikaturalni izgled duguju crtaču Robertu Ravioli (pseudonim Magnus). Alan Ford izgledom podseća na britanskog glumca Pitera OʼTula i predstavlja tip antiheroja za koga će čitaoci bezrezervno navijati – naivnog nespretnjakovića sa kojim mogu da se poistovete. Ostali likovi su još groteskniji – Broj Jedan, vođa i osnivač grupe TNT, ima dugu, lepršavu bradu, dok nesposobni i večito nezadovoljni istražitelj Bob Rok nosi smešan ogrtač nalik onom Šerloka Holmsa – ali tu je pre svega reč o osobenjacima kakve možete sresti na ulicama svakog velikog grada. Mnogi obožavaoci stripa glavnom zvezdom grupe smatraju izumitelja Grunfa, samozvanog stručnjaka za sve, koji je zapravo otelovljenje antitalenta.

Foto: alanford.rs

Kada je Magnus 1974. godine napustio projekat, njegov naslednik Paolo Pifarerio dao je sve od sebe da sačuva vizuelni identitet stripa, ali energija više nikada nije bila ista. Za istinske obožavaoce, kanon „Alana Forda“ čine 75 Magnusovih epizoda – epski ciklus priča o dogodovštinama družine nesposobnjakovića i sanjara u ciničnom i iskvarenom svetu.

Mnoge šale i replike junaka „Alana Forda“ postale su nezamenljivi deo žargona generacija obožavalaca i formirale korpus apsurdističke narodne mudrosti, koja je predstavljala adekvatan komentar na račun života u Jugoslaviji, a nije izgubila ništa od svoje aktuelnosti ni u državama naslednicama. „Bolje živa kukavica nego mrtvi heroj“, „Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“ i (možda najbolji politički slogan u istoriji) „Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo“, samo su neki od alanfordizama koji ne prestaju da cirkulišu.

„U Magnusovim crtežima bilo je nečeg istovremeno brutalnog i nežnog“, komentariše zagrebački izdavač Ivan Sršen, višedecenijski obožavalac popularnog stripa koji je 2019. u svojoj knjizi „Halo Bing!“, nastaloj u saradanji sa Antonijom Radić, objavio intervju sa Maksom Bunkerom. „Ta vrsta dihotomije bila je prisutna i u jugoslovenskom socijalizmu: idealizam i vera u bolje sutra naspram ne tako sjajne stvarnosti, koja je mnogima delovala cinično i sivo. Sa druge strane, Bunkeru je pošlo za rukom da u samo nekoliko savršenih šala sumira sva negativna obeležja kapitalizma. Taj subverzivni element – politički angažman, provokacija, humor – bio je preko potreban, ne samo u federativnoj Jugoslaviji, nego i u ostatku sveta.“

Jugoslovenski čitaoci uživali su u Bunkerovom humoru pre svega zaslugom prevodioca Nenada Briksija. „On je uspeo da stvori specifičan jezik“, objašnjava Sršen, „tako da su svi likovi govorili neobičnom kombinacijom književnog jezika i uličnog žargona, nečim originalno teatralnim i bizarno smešnim.“

Srpski ekspert za komunikacije Lazar Džamić je svoju knjigu „Cvjećarnica u kući cveća“ posvetio upravo fenomenu popularnosti Alana Forda u Jugoslaviji. (Naslov knjige aludira na cvećaru iz stripa, ali i Kuću cveća u Beogradu, poslednje počivalište jugoslovenskog diktatora Josipa Broza Tita.) Džamić smatra da stanovništvo komunističke Jugoslavije u apsurdnim aspektima Bunkerovog univerzuma „nije videlo umetnički izraz, već sopstvenu svakodnevicu“. On odlazi i korak dalje i tvrdi da je „Alan Ford“ zapravo predstavljao autentični prikaz balkanskog društva, koji nije imao nikakve veze sa političkom ideologijom kojoj se ono priklanjalo. „Naš prirodni oblik društvenog uređenja nije ni socijalizam ni kapitalizam, već nadrealizam“, piše on.

Ne sme se potceniti ni uticaj „Alana Forda“ na razvoj strip kulture na prostorima bivše Jugoslavije. „Bio je to jedan od najvažnijih stripova koje sam čitao kao dete“, priča srpski umetnik Saša Rakezić (pseudonim Aleksandar Zograf), čiji neobični, autobiografski stripovi uživaju status klasika savremene srpske strip scene. „,Alan Ford‘ je bez sumnje uticao na moje stvaralaštvo. Iz njega smo naučili da umetnik uopšte nije obavezan da sledi ,zvanična‘ pravila predstavljanja herojskih likova.“

Rakezić je odrastao u Pančevu, gradu smeštenom dvadesetak kilometara severoistočno od Beograda. „Sećam se kupovine prvih izdanja 'Alana Forda' koja su se pojavila u Jugoslaviji. Bio je potpuno drugačiji od ostalih stripova u ponudi. Humor je bio mnogo mračniji. Bilo je to nešto najbliže andergraund stripovima što se moglo kupiti u našoj zemlji, iako to nije bila zamisao autora. Nije se uklapao u zvanične definicije. Tajni agenti su u popularnoj kulturi obično prikazivani kao glamurozni heroji, a u ovom stripu su bili zbunjeni, depresivni i krajnje nesposobni.“

Kornel Šeper, još jedan ljubitelj (i pasionirani kolekcionar) „Alana Forda“, ističe da se, za razliku od ostalih stripova koje je čitao u detinjstvu, ovoga nikada nije zasitio: „Taj strip je imao ukus stvarnog života. Imali ste utisak da vam objašnjava kako društvo uistinu funkcioniše“.

Kornel mi je pokazao sveske koje je u detinjstvu ispunio prelepim ilustrovanim biografijama junaka „Alana Forda“. Na moje pitanje da li su i njegovi drugovi sa istim žarom čitali ovaj strip, posle kraće pauze odgovara: „Nisam poznavao nijednu jedinu osobu koja ga nije obožavala“.

Foto: alanford.rs

„Alan Ford“ nije bio jedini zapadnjački kulturni proizvod koji je u Jugoslaviji stekao milione obožavalaca. Britanski satirični sitkomi su u to vreme beležili veliku popularnost, naročito serija „Mućke“, koja se i danas neprestano reprizira na različitim televizijskim kanalima. Ipak, „Alan Ford“ je zračio posebnim subverzivnim simbolizmom. Slovenački nedeljnik Mladina je 1989. godine objavio parodiju stripa, u kojoj se kao jedan od glavnih likova pojavio pokojni jugoslovenski predsednik Tito. Mladina je bila poznata po hrabrom nezavisnom pristupu komentarisanju jugoslovenske političke scene, a uvođenje Tita u apsurdni svet „Alana Forda“ bilo je još jedan siguran znak odumiranja političkog idolopoklonstva i ideologije prošlih vremena.

Maks Bunker je od samog početka bio i zbunjen i zadovoljan popularnošću svog stripa u bivšoj Jugoslaviji, ali je odbijao da daje intervjue. Kornel Šeper je početkom dvehiljaditih nekoliko puta pokušao da preko imejla stupi u kontakt sa Bunkerom kako bi ga pozvao na veče posvećeno „Alanu Fordu“ u zagrebačkom alternativnom klubu „Močvara“. Pošto nije dobio odgovor, Šeper je otputovao u Milano i pokucao na umetnikova vrata. Iako mu je Bunkerov asistent ljubazno saopštio da njegov šef nije zainteresovan, Šeper kaže da je zadovoljan putovanjem jer je za vreme kratkog razgovora u predsoblju kuće primetio čitav niz predmeta posvećenih „Alanu Fordu“. Iskustvo poredi sa ulaskom u hram.

Ivanu Sršenu je pak, igrom slučaja, pošlo za rukom da pridobije Bunkerovo poverenje. „Bunker je pre nekoliko godina pomislio da naša izdavačka kuća planira da objavi neke njegove stare stripove iako smo mi zapravo tražili odobrenje da na korice jednog našeg izdanja stavimo jednu scenu iz stripa. Poslao mi je strogo upozorenje o mogućem kršenju autorskih prava. Nisam mogao da se uzdržim i napisao sam mu koliko mi znači imejl od autora kome se divim od detinjstva. To ga je odobrovoljilo i pristao je na intervju.“

„Alan Ford“ se još uvek prodaje na kioscima u svim državama koje su nastale raspadom Jugoslavije, a njegovi junaci ne gube na popularnosti. Čestitajući mi novu 2021, jedan moj prijatelj iz Hrvatske se našalio: „Bregzit? Jesi li siguran da to nije nešto iz 'Alana Forda'?“

I zaista, centralna premisa stripa, da je moderni svet brutalno mesto kojim upravljaju diletanti i cinici, danas deluje daleko ubedljivije nego u vreme kada je on nastao. Možda je došlo vreme da se, više od pedeset godina nakon njegovog prvog objavljivanja, sa „Alanom Fordom“ upozna i ostatak Evrope.

Autor: Džonatan Busfild
Izvor: calvertjournal.com
Prevod: Jelena Tanasković


Podelite na društvenim mrežama:

laguna donirala važan uređaj institutu za majku i dete laguna knjige Laguna donirala važan uređaj Institutu za majku i dete
25.04.2024.
Jedna od važnih aktivnosti Lagune u prošloj godini, koja je bila u znaku obeležavanja četvrt veka postojanja, jeste odluka da sredstva namenjena proslavi jubileja preusmerimo u humanitarne svrhe. ...
više
 devojka sa violinom milene sekulić odalović u prodaji od 29 aprila laguna knjige „Devojka sa violinom“ Milene Sekulić Odalović u prodaji od 29. aprila
25.04.2024.
Od Milene Sekulić Odalović, autorke romana „Vetar sa Pirineja“ stiže novo literarno ostvarenje „Devojka sa violinom“ – dramatična priča o odvažnoj i smeloj junakinji, intrigama, tajnim zaverama i neoč...
više
o romanu belo se pere na devedeset slovenačke autorke bronje žakelj 25 aprila u knjižari delfi skc laguna knjige O romanu „Belo se pere na devedeset“ slovenačke autorke Bronje Žakelj 25. aprila u knjižari Delfi SKC
24.04.2024.
Slovenačka autorka Bronja Žakelj, koja u prestonicu Srbije dolazi uz podršku ambasade Republike Slovenije, predstaviće beogradskim čitaocima roman „Belo se pere na devedeset“ u četvrtak 25. aprila od ...
više
novo izdanje zapisa na stubu, jerusalimskom selimira radulovića laguna knjige Novo izdanje „Zapisa na stubu, Jerusalimskom“ Selimira Radulovića
24.04.2024.
U štampi će se uskoro naći drugo izdanje „Zapisa na stubu, Jerusalimskom“ Selimira Radulovića, dobitnika nagrade „Meša Selimović“. Kada pročitamo pesme iz nove knjige Selimira Radulovića, i njima prid...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.