Zanosna i bolna Hasanaginica naših dana – intervju sa Milanom Vlaović

Milana Vlaović, hrvatska spisateljica, novinarka i kompozitorka, u svom drugom romanu „Bomboni od meda“ nastavlja da piše sa velikim umjećem o onome što je dugo ostajalo izvan glavnog toka jugoslovenske i hrvatske književnosti: o ženama s margine i iz provincije.

Marta, junakinja romana „Bomboni od meda“ je rođena u malom selu na ostrvu Visu, u vrijeme kada su odnosi između muža i žene, brata i sestre, oca i sina bili jasno definisani i tradicijom utemeljeni. Da nije bilo Vjeke, ćutljivog žandara koji ju je zaprosio i odveo u Dubrovnik, Marta bi dijelila sudbinu svih ostrvskih žena: bila bi požrtvovana majka, vrijedna radnica u polju i redovna posjetiteljka crkve, koja će jednog dana nositi udovičku crninu kao što su to činile tolike druge prije i poslije nje. Ali kada Drugi svjetski rat zakuca na vrata i Vjeko ode da služi uniformi koju je odabrao, Marta će se fatalno zaljubiti u italijanskog oficira i kasnije ponijeti neizbrisivu stigmu okupatorove ljubavnice i loše majke... Njenu priču pokušaće da rekonstruišu oni koji dolaze poslije prikupljajući sve što je ostalo od njenog života. Samo što iza Marte nije ostalo ništa. Roman „Bomboni od meda“ obavljen je prije deceniju, a našim čitocima dostupno je njegovo nedavno izdanje Lagune.

Milana Vlaović (1971, Metković) diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 2008. Završila je četvorogodišnju edukaciju iz integrativne psihoterapije 2015. S dvadeset pet godina počela je da piše tekstove i muziku za pop kompozicije, a 2002. godine njena pjesma Sasvim sigurna (engleska verzija: Everything I Want), u izvođenju Vesne Pisarović, predstavljala je Hrvatsku na Pjesmi Evrovizije, gdje je osvojila 11. mjesto. Objavila je romane „Blato“ (2007), „Bomboni od meda“ (2011) i „Glad“ (2016), kao i zbirku priča „Rašeljka i druge žene“ (2013).

Kako je nastao roman „Bomboni od meda“?

Roman je nastao u nekoliko faza. Prva faza je bila slaganje obrisa priče, a trajala je godinama. Onda sam ušla u fazu istraživanja, tražila sam svjedoke vremena o kojem pišem, obilazila lokalitete, čitala novine, dokumente i knjige o Drugom svjetskom ratu, ali nijesu to bile povijesne knjige u kojima se govori o bitkama, trebala sam zapise i svjedočenja o načinu života kao što je bio dnevnik viškoga svećenika koji je pisao o svakodnevnim događajima na otoku od 1941. do 1943. Od velike mi je pomoći bio tamošnji proizvođač sira Velimir Mratinić, koji mi je dao na uvid dokumentarni film čiji je vlasnik British Imperial War Museum, a koji je 1944. snimljen na savezničkom aerodromu. Nijesam tada slutila da će mi britanska ambasada po izlasku romana organizirati promociju na Visu, na kojoj će u prvom redu sjediti umirovljeni piloti RAF-a koji su slijetali na taj aerodrom, u uniformama i s ordenjem na grudima. Povijest me tako sustigla.

„Bomboni od meda“ postavljaju jedno bolno pitanje: kako je biti žena u ratu. Rat se obično opisuje sa muške tačke gledišta. Pominju se bitke, gubici, zbrajaju mrtvi, dijele odlikovanja, počasti. A teret koji podnosi žena obično ostane prećutan. Niko ženi ne odaje priznanje što je sačuvala i prehranila porodicu kad je najteže. Kakav je vaš stav o tome?

Zbog svega što ste naveli stavila sam naglasak na vrlo prisutnu žensku poziciju u ratu, na jednu pasivnu ulogu koja traži veliki angažman, bez obzira radi li se o Hrvatici u Dubrovniku koja je sama s malim djetetom ili o Srpkinji koja pokušava održati obitelj i spasiti njene članove od smrti. U mom romanu glavnina radnje odvija se u doba rata, a izostavljeni su opisi ratnih bitaka kako bi do izražaja došla ženska borba za preživljavanjem.

Ruši li vaša junakinja stereotip o ženi iz Dalmacije? Po čemu je ona drugačija?

Njeni izbori ne narušavaju moć i veličinu tog stereotipa, koji i danas postoji, ali daju karakter junakinji koja se u konzervativnoj sredini koja ne ostavlja puno prostora za snove usuđuje poželjeti više.

Koliko sredina u kojoj živi Marta, a i njen sin oblikuju njihove živote?

Sredina je najprije trebala oblikovati Martin život, ali ona se tome oduprla. Život koji joj je namijenjen činio se težak i nepodnošljiv. Kroz život njenog sina dala sam uvid u pojavu zvanu transgeneracijska trauma, jer se tragedija jedne generacije u nekoj formi i obliku uvijek prenosi na sljedeću. Martin sin na svojim leđima nosi teret kojega nije svjestan, a njegova je supruga također žrtva traume koju skrivenu u sebi nosi njena majka.



Šta predstavlja ljubav za vaše junake? Zbog nje plaćaju skupu cijenu...

Ljubav je za neke od njih samo bijeg od stvarnosti, pokušaj da se kreira iluzoran svijet u kojem neće biti prisutna sva surovost zbilje u kojoj žive. Za druge je ljubav žrtva koja se ne smije dovesti u pitanje.

Kakvo je stanje danas u Dalmaciji po pitanju nametljivog patrijarhata? Koliko muškarci i crkva nameću okove ženama?

U Dalmaciji je patrijarhat vrlo prisutan, ali mislim da ga podjednako gorljivo brane i podržavaju žene. Tužno je kada se žena osjeća manje vrijednom zato što nije rodila muško dijete, a mnoge žene u podsvijesti nose urezan taj osjećaj, koji se naglašeno manfestira u različitom odgoju muške i ženske djece. Muška djeca imaju povlašten status i ulogu u obitelji, a takve razlike ne idu im uvijek u prilog, dugoročno im se ustvari čini velika šteta, jer nigdje im kasnije toliko ne podilaze kao u primarnoj obitelji. Nezaslužena privilegija vremenom može postati izvorom nesigurnosti i straha.

A kakav je danas stav po izboru bračnog druga? Kada bi se neko, kao vaš junak Boris osmjelio da izabere bračnog druga srpske nacionalnosti, kako bi prošao?

To se događalo, a događa se i danas, a reakcije su različite, kao što je to bilo onda. Mislim da je važno da se ljudi usuđuju slijediti svoj put i dopustiti sebi pravo na izbor, bez obzira na cijenu koju će morati platiti. Klima se u našem društvu mijenja od jednih do drugih političkih izbora, ali ljudi su se oduvijek usuđivali prkositi.

Poznati pisac Ante Tomić opisao je ovaj vaš roman kao „zanosnu i bolnu Hasanaginicu naših dana“. Šta vi kažete na ovo poređenje? Jeste li vi imali na umu Hasanaginicu pišući ovaj roman?

Niti najmanje. Antin opis mog romana isprva me iznenadio, ali postalo mi je jasno na što se referirao, jer tu se poklapaju čak i neki toponimi. U svakom slučaju, bilo mi je drago pročitati njegovo viđenje koje me iznova podsjetilo da priča koju ispričamo u svakom čitatelju izaziva vlastiti odjek, interpretaciju i doživljaj.

Ovo je vaš drugi roman, nastao je prije više od deceniju. Napisali ste još dva romana. Reklo bi se da vas interesuju savremene teme i izazovi koje nosi ovo tranzicijsko doba?

Iz mog ugla bilo je važno da priče tih romana budu ispričane. Napisala sam i zbirku priča „Rašeljka i druge žene“, koja je objavljena 2013. godine.

Gdje je običan čovjek u današnjem dobu? Kako odgovoriti na izazove današnjeg vremena, a sačuvati sebe i svoje dostojanstvo?

Ljudi koji gube dostojanstvo najčešće ne žive u skladu sa sobom, gledate li po bilo kojoj osnovi, od dobi do identiteta. Nekadašnjem režimu bilo je iznimno važno što ljudi privatno i potajno misle i šapuću, zato je privatnost nekad bila vrlo dragocjena kategorija. Nisu imali pravo glasa niti je postojalo višestranačje, naglasak je zato bio na njihovoj autentičnoj misli, riječima koje su nosile drugačiju ideju.

Ovdašnjim demokracijama i slobodi koju nude nije važno što ljudi misle, govore, pišu, niti što proživljavaju – samo neka ne izlaze na ulicu u želji da nešto mijenjaju. Privatnost je prestala biti dragocjena, jer istinski nije važna niti jedna ideja, bila ona javna ili tajna. Vjerujem da kroz tu relativizaciju kolektivno gubimo na dostojanstvu, kao što su ga nekada ljudi gubili zbog krutosti i rigidnosti..

Napisali ste scenario o životu Jovanke Broz. Šta vam je bilo posebno intrigantno kada je Jovanka u pitanju? Kako sa vremenske distance danas sagledavate njenu ulogu u društvu i vrhu bivše Jugoslavije?

Kad sam ušla u tu zamršenu priču shvatila sam da će najteže biti doći do osobe. Trudila sam se pronaći ženu koja je nosila to ime, a imala svoju povijest, osjećaje i razloge.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me