Vedrana Rudan: Ponosim se time što me okolina doživljava vešticom

„Zašto psujem“, zbirka je kolumni riječke spisateljice Vedrane Rudan nedavno objavljene kod Lagune. U ovim tekstovima dat je presjek tema o kojima je ona pisala na svom blogu proteklih godina. Tekstove odlikuje oštar jezik, visoka čitljivost i izrazita duhovitost. 



Vedrana Rudan je prije petnaest godina objavljila svoju prvu knjigu „Uho, grlo, nož“ i stekla status iskusnog i hrabrog glasa na ex Yu prostorima. Rođena je u Opatiji 1949. godine. Objavila je devet knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, italijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i dvije knjige. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki u Americi, Budimšešti. Vedrana Rudan živi u Rijeci sa suprugom Ljubišom odakle je i govorila za ART. 

Kako je nastajala knjiga „Zašto psujem“? 

- Godinama sam pisala na svom pokojnom blogu www.rudan.info.
Neki su tekstovi bili vezani za dnevnopolitička dešavanja a drugi su bili takozvane “priče iz života”. O djeci, kućnim ljubimcima, domovini, muževima, političarima… Vladimir Arsenijević fenomenalan urednik i još bolji pisac iz hrpe blogova izdvojio je, po njegovom sudu, najbolje. Podijelio ih je u poglavlja: čemu služe djeca, čemu služe muškarci, čemu služe žene… Tako je nastala knjiga koju čak i ja mogu bez napora iščitavati. U Srbiji je postigla ogroman uspjeh. Vjerojatno zato jer su ljudi siti mračnih tema.

Psovanje je danas prisutno skoro u svim staležima društava širom svijeta. Mnogi psuju, a malo se ko pita, zašto.  Ovom pitanju postavljenom u prvom licu jednine, posvetili ste značajan prostor u knjizi. Pa, jeste li konačno došli do pravog odgovora? 

- Odgovor je vrlo jednostavan. Psuju nemoćni jer ne mogu riješiti ni jedan od svojih problema, psuju moćni jer im nikad dovoljno moći i love. Ljudi se psovanjem opuštaju. Bolje psovati nego klati.

Istovremeno postavljate i vrlo provokativno pitanje: kad živi žena? Koji bi bio vaš odgovor? 

- Žena živi kad svoj život drži u svojim rukama. Nebitno je da li ima osamnaest ili osamdeset i osam. Ženi za život, kao i muškarcu, trebaju lova i moć. Svatko tko kaže da novac nije sreća neka mi definira stanje kad si bez prebijene pare. Svaka bi žena trebala imati  svoj krov nad glavom i svoj novac. Ostalo, muž, djeca, će doći ili neće doći. Može se i bez muža i bez djece. Bez love nikako. Jako malo žena živi. Uglavnom su sve sluškinje mužu, bratu, ocu, djeci, poslodavcu… Žao mi je što se ništa nije promijenilo u posljednjih hiljadu godina.

U Vašim kolumnama vidi se da je žena rob porodice, djece, posla, kuće. Je su li današnje žene same krive za nametnute obaveze?

  - Vječno pitanje, da li smo same krive za svoj položaj? Jesmo zato jer ne pružamo otpor. Ne ubijamo muža zlostavljača, nasjedamo priči kako je dan vjenčanja najveći dan u životu žene, kako žena bez djece nije biće vrijedno spomena, kako je biti majka ono što bi nas moralo najviše ispunjavati, kako je normalno da radimo izvan kuće, brinemo o djeci, kuhamo, peremo, čistimo, držimo mužu glavu dok riga u lavor, širimo mu noge kad god mu se, ako mu se, digne… Neke od nas digle su ruke od takvog života. Svaki im je dan dan sa velikim D. Ponosim se time što me okolina doživaljava vješticom.

Šta hrvatsko društvo očekuje od žene vaših godina? A šta vi zapravo od tog istog društva?

- Hrvatsko društvo, ne samo ono, od žene mojih godina, uskoro ću imati 66, očekuje da krepam da ne bi moralo na mene trošiti. Starci su skupi. Trebaju im lijekovi, država im mora isplaćivati kakvu-takvu penziju. Jebe se meni što Hrvatska od mene očekuje. Srećom, ne živim od njene pomoći. Ona moje vršnjake sustavno ubija. U jednom boljem vremenu živjeli su moji djed i baka i moji roditelji. Živim od onoga što su mi ostavili i od prodaje knjiga. I još mi Hrvatska plaća penziju. Tristo eura mjesečno. Pola od toga potrošim na svoju razmaženu mačku. Vidite koja sam ja sretnica iako živim u Hrvatskoj.

Jeste li vi Vedrana srećna žena?

 - Ne zajebavam se. Nitko oko mene nije ovoliko sretan. Živim sa muškarcem mojih snova i mačkom Pepicom. Putujemo, radimo više nego ikad, susrećemo se samo sa ljudima koje volimo, ne gledamo televiziju, djecu čujemo jednom tjedno, kad njima nešto treba, unuka nas usrećuje također jednom tjedno. Da su u modi natpisi na grobu na mom bi slobodno moglo pisati, u ovoj niši, u ovoj vazi počiva sretni prah sretne žene.

Knjiga „Zašto psujem“je i svojevrsan traktat o smislu života. Smatrate li da su životi današnjih ljudi, pogotovo mladih,  u  izvjesnoj mjeri iskrivljeni, izvitopereni i neuklopivi sa opštim dobrom?

  - Današnji mladi su poput svih ostalih “mladih”. Mi stari ih jednostavno ne razumijemo. Još je Aristotel znao reći, kako će izgledati svijet kad njime zavlada ova mladost. Nas je pregazilo vrijeme. Možemo govoriti kako je u naše vrijeme sve bilo bolje i opuštenije i humanije, kako su ljudi bili pitomiji, kako su rasle veće tikve… Uzalud. Svijet se mijenja. Po meni, na gore. Mi starci zaboravljamo da svijetom još uvijek vladaju starci, njihove su tvornice oružja, automobila, hrane, vode… Oni zagađuju zrak, oni su odgovorni za ratove. Ni Putin ni Obama nisu u pubertetu. Nisu “mladi” problem našeg vremena. Starci kolo vode i to je ono najstrašnije. Starci nemaju što izgubiti, oni žive za danas, briga njih što će biti sa njihovim praunucima a njihovi unuci galopiranje u propast mogu samo bespomoćno gledati. Oni koji imaju neku lovu sretni su što se mogu drogirati, drugi piju, treći se ubijaju. Mladi ljudi najveće su žrtve ovog vremena.

Nedavno ste objavili blog „Odustajem“. Je li to vaše posljednje obraćanje javnosti tim putem i od čega vi zapravo odustajete?

 - Odustala sam od pisanja bloga “Kako umrijeti bez stresa” zato jer mi je pisanje tri teksta tjedno postalo preveliki stres. Uglavnom sam pisala o jezivom životu u Hrvatskoj, nesretnim ljudima, beznađu. I tako godinama. Jednoga sam dana odlučila da mržnju koja nikako da siđe sa naše političke scene više neću prežvakavati. Neka se njome bave oni koji su za to plaćeni. Otkako ne pišem osjećam se bolje.

Šta je, po vama,  najviše ugroženo kod većine ljudi ovog doba: moral, radne navike ili nešto treće, poput cilja kojem bi čovjek trebalo da stremi, na primjer?

 - Ne treba previše filozofirati. Priča je vrlo jednostavna. Dva posto ljudi na kugli zemaljskoj drži sve u svojim šapama. Oni određuju koliko će koštati nafta a koliko pšenica, koje zemlje treba razoriti a u koje poslati milijune izbjeglica. Ni o čemu ne odlučujemo, mi mali, glupi, bespomoćni, po svom izboru, ljudi. Da se trgnemo, da svatko od nas krene ubijati svoje zlotvore svijet bi za život bio bolje mjesto. Bar na neko vrijeme dok se pobjednici ne udruže i krenu stopama svojih mrtvih prethodnika. Svijet je tako beznadežno uvijek isti zato jer su ljudi životinje koje se ne mogu promijeniti. Treba im vođa i treba im bič kojim će ga on mlatiti po leđima. Srećom, kako pokazuju naučna istraživanja, idemo krupnim koracima u propast. Doduše, na Marsu su otkrili vodu pa će onda tamo sve krenuti ispočetka.

Kako komentarišete ovaj talas izbjeglica koje se pokušavaju domoći Evrope?

- Ne bi izbjeglice krenule na Evropu da im netko nije platio put. Nebitno je tko je to učinio, činjenica je da su oni ovdje i da se nikad neće vratiti odakle su došli. Evropa i Amerika godinama su razarale zemlje iz kojih nam danas dolaze ljudi. Evropa će platiti za sve svoje zločine u Siriji i ostalim sirijama. Amerika neće. Ovo je rat između Amerike i Evrope. Izbjeglice su oružje u tom ratu. Ameri na nas nisu htjeli više bacati bombe sa osiromašenim uranom. Vrijeme će pokazati koliko je ovo po nas humanije od urana.

Poslije rušenja Berlinskog zida, opet se među državama Evrope grade zidovi. Opravdano ili ne?!

- Ne postoji zid koga milijuni gladnih ljudi neće srušiti. Evropa nikad nije porušila granice između siromašnih i bogatih zemalja. Sada će to u ime siromašnih Evropljana učiniti izbjeglice. Mađari su krenuli u rat dizanjem zidova, psima i bodljikavom žicom. Idući je korak vojska, pa meci, pa granate, pa topovi. Po meni, uzalud. Pretpostavljam da će siromašne evropske zemlje postati geta za izbjeglice a opet, s druge strane, koja sila može pod kontrolom držati milijune ljudi koji nemaju što izgubiti? Evropa kakva je nekad bila u samrtnom je hropcu. Kako će izgledati nova vidjet će onaj tko preživi.

Ljuti ste i na državu i na crkvu iako bi po logici stvari i država i crkva trebalo da budu stubovi društva, zbog čega?

- Država i crkva uvijek su bili neprijatelji građana. Država ih davi zakonima i porezima, crkva obećavajući carstvo nebesko. Jednako se užasavam i crkve i države. Plaše me ljudi u odijelima i oni u mantijama. Lažovi, lopovi, zločinci kojima ništa sveto nije.

Jeste li nekad doživljavali neprijatnosti zbog vaše otvorene kritike čak i značajnih ličnosti svoje države?

- Šta je “neprijatnost”? Ako je to činjenica da godinama u svojoj zemlji ne mogu dobiti nikakav posao, recimo da bih mogla pisati za neke novine bolje od mnogih koji za novine pišu, onda je odgovor da, doživljavala sam neprijatnosti. Ako je neprijatnost to što mi je opatijski HDZ službeno, potvrđeno pečatom, preko novina, devedesete, obećao da će me ubiti, da, imala sam neprijatnosti. Ne žalim se. Čitav sam se život borila za svoju slobodu i mislim da sam slobodnija od mnogih. Sloboda je moja vječna inspiracija. Svaki dan života koji proveden sretna zbog osmijeha moje unuke ili držeći za ruku svoga muža a pritom ne mislim na gadove koji vladaju zemljom u kojoj živim, moja je osobna pobjeda u borbi za slobodu. Sebična sam. Ne mogu osloboditi Vas, ne mogu osloboditi one oko sebe ali se na sat ili dva mogu izboriti za svoju sreću. Da, s vremena na vrijeme nitko mi ništa ne može.

Neprijateljima ništa ne opraštam

Poručujete mladima da pruže otpor robovlasnicima kod kojih rade. Šta to ustvari znači: ostajanje bez posla, bez plate? Ako je tako, šta je alternativa?  

- Svašta ja poručujem. Srećom, nitko me ne sluša. 

Da me sluša u mojoj bi zemlji bilo krvi do koljena. Moja je teza da se stvari ne mijenjaju bez oružja i da robovi moraju pružiti otpor. 

Više ima robova nego robovlasnika a naši gospodari i nisu baš sigurni da bi iz pravog rata mogli izvući živu glavu. Bar neki od njih. 

Čitav sam život pružala otpor. 

Mrzim svaki autoritet i svakoga tko misli da od mene može napraviti budalu. Nikad svojim neprijateljima ništa ne opraštam. Čekam svoju priliku. Umrla bih kad bih popustila. Između smrti od gladi i lizanja dupeta svom gospodaru mislim da bih odabrala ovo prvo. Jebeš robijanje.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me