Vedrana Rudan: Milenina smrt nas je okrutno podsetila na to ko smo bili, a šta smo danas

„Godinama nam političari prodaju sebe kao ljude dobre volje koji nam žele pomoći i u to ime su spremni na sve. Krasti, ubijati, lagati. Političari su nam uništili život uz našu pomoć. Nikad im na njihove provokacije nismo odgovorili“, kaže Vedrana Rudan za Nedeljnik povodom knjige „Život bez krpelja“ u izdanju Lagune.



Vedrana Rudan ne voli kad joj kažete da je ona glas svih obespravljenih ili zakinutih u tranzicijama Srbije ili Hrvatske. Njoj ne treba da bude PR i onih koji su se pomirili sa sudbinom „roba“, kako bi ona često nazivala poslušnike svojom ili ne svojom voljom. Ali milioni ljudi sa ovog postjugoslovenskog prostora smatraju da ona kaže baš ono što bi i oni, samo kad bi mogli, znali, smeli. Ima preko 200.000 sledbenika, njena službena stranica imala je preko petnaest miliona pregleda.
 
Iako je novinari uglavnom propituju o politici, srpsko-hrvatskim odnosima, gospođa Rudan je možda i britkija kada se uhvati muškaraca, žena, dece, seksa, prava žena... a time se upravo bavi u novoj knjizi „Život bez krpelja“ koja je izašla pre neki dan u izdanju Lagune.
 
U vašoj novoj knjizi „Život bez krpelja“ ne čitamo o politici već o deci, roditeljstvu, braku. Kako god da se okrene, ne valja (sa decom, bez dece, s mužem, bez muža). I posle svega dođe starost, a bar da je ta starost u Nemačkoj gde vam socijalno pruža mogućnost da vas neka medicinska radnica iz Srbije odneguje, a ovde na ovom prostoru ostaje da nervirate decu kao starci – a ako ih nemate, tek je onda užas?

Nije istina da u novoj knjizi opisujem život koji ne valja kako god okreneš. Nekima ne valja, drugi su sretni. Ako misliš da je sve zlo što ti se dešava božja volja i da ti baš ni o čemu ne odlučuješ, onda ti je onako kako vi kažete. Ja sam uvijek bila hrabra. Mijenjala sam ljubavnike i muževe kad bi mi dosadili, svađala se sa djecom i čitav život bila duboko svjesna uloge novca. Zato danas imam idealnog muža, djecu koja izbjegavaju rat sa mnom jer znaju da ću svaku našu svađu pretvoriti u otrovan blog, imam i love pa mi starost ne pada teško. Moja nova knjiga je više zajebancija na moj račun i račun čitatelja moga bloga nego ispisivanje istine o životu. Uostalom, tko zna što je život?
 
Jedan od vaših poslednjih blogova završava se rečima „Marks ili netko njemu sličan je rekao da sirotinja diže revoluciju tek kad nema što izgubiti. Taj Marks ili netko njemu sličan nikad u životu nije sreo ni Hrvaticu ni Hrvata.“ Iz prakse znam da Marks i njemu sličan nije video ni Srbina ni Srpkinju. Pa sad ovo socijalno pitanje – kako to da se ovde na Balkanu tako lako vlada narodom i sirotinja se ne diže i kad nema šta da izgubi?

Nije lako dizati revoluciju. I oni koji baš ništa nemaju, imaju goli život. Ljudska potreba da preživi veća je od najstrašnije nevolje. Na ovim smo našim prostorima ne tako davno digli „revoluciju“. Htjeli smo smrt Titove diktature ili „diktature“, htjeli smo „demokraciju“. Sve što smo revolucijom htjeli postići dobili smo. Živimo u „demokraciji“ ili demokraciji i ludi smo od straha da nam se, ako opet dignemo revoluciju, ne dogodi još strašnija „demokracija“. S pravom se bojimo. Doduše, Hrvati su se savršeno snašli. Odlaze iz Lijepe naše u hordama. Ostaju samo nepokretni i kriminalci. Ipak za nas ima nade. Uskoro će Hrvatska ostati prazna, napustit će je i štakorčine koje su je uništile. Kad Hrvatskom bude zavladao šaš i trava, postat će tražena turistička destinacija, onako kako je to danas Černobilj. Eto sreće za nezaposlene vodiče iz Srbije.
 
Nekako se lakše podnese kad pričate o politici iako je i tu sve grozno, ali kada se dotaknete smrti, braka, porodice, bolesti, tad nas zapravo zapljusnete nečim što bi se moglo reći da nema neke perspektive. Ispada da je politika lakša od samog života, a toliko nam je politika uništila života?

Politika se mistificira. Godinama nam političari prodaju sebe kao ljude dobre volje koji nam žele pomoći i u to ime su spremni na sve. Krasti, ubijati, lagati. Političari su nam uništili život uz našu pomoć. Nikad im na njihove provokacije nismo odgovorili. Ne vjerujem u otpor „širokih razmjera“, vjerujem u individualni otpor koji neki nazivaju „terorizmom“. Trenutno je u Hrvatskoj top tema sadističko ponašanje hrvatskih ginekologa prema ženama u svim hrvatskim rodilištima. Abortuse im rade bez anestezije, vrijeđaju ih, ponižavaju na sve moguće načine. Da je jedan, brojkom 1 muškarac, otac, muž, brat maltretirane žene ubio jednog doktora sadistu, vjerujte mi, preko noći bi se sve promijenilo. Da je jedan, brojkom 1 čovjek kod nas i kod vas ubijan kreditom u švicarcima ubio jednog, brojkom 1 bankara, stvari bi se pokrenule sa mjesta. Ni vama ni nama više nikad ne treba „dešavanje naroda“, ali nam trebaju naoružani pojedinci koji bi mogli život naših političara i ostalih gadova učiniti uzbudljivijim.
 
Zatekao sam se u Zagrebu u danu nakon smrti Milene Dravić i sve naslovne strane hrvatskih novina imale su na naslovnim stranama Milenu. I vi ste napisali lep tekst o Mileni. Da li je smrt gospođe Dravić zapravo pokazala najlepši deo života dva naroda koji su voleli isto – ovaj put Milenu. A ima i još toga...

Mislim da „srpski narod“ i „hrvatski narod“ međusobno nisu imali i nemaju problema. Treba dijeliti „narode“ od političara. I danas vi i ja možemo normalno razgovarati, popiti piće, smijati se, večerati i nikakav nam problem neće biti što nismo isti „narod“. Milena Dravić je prije svega bila velika umjetnica. Svjetska umjetnica. Vrijeme će pokazati da je bila veća nego što mislimo. Bila je i jugoslovenska ikona, simbol zemlje u kojoj je postojala kultura. Danas živimo u neočišćenim, smrdljivim štalama u kojima se u „bigbraderima“ i „farmama“ u udarnim TV terminima j..u čudne spodobe. Milenina smrt nas je okrutno podsjetila tko smo bili i što smo danas. Ponosna sam što sam s njom provela nekoliko sati koji su mi obilježili život. Hrabro, pametno ljudsko biće koje se nikad nije prodalo.
 
Vaš suprug mi je negde pred leto rekao da je zbog egzodusa mladih Hrvata u Irsku nestalo radne snage pred turističku sezonu i da nedostatak ljudstva popunjavaju srpski kelneri koji su proteklog leta došli da rade na hrvatskoj obali. Eto toliko su se nacionalisti trudili oko teritorija, a onda će na kraju te teritorije ostati najpre bez kelnera a onda i ostalih ljudi?

Jako se varate ako mislite da su se naši političari borili za „teritorij“. Borili su se i bore za svoj džep. Kad samo pogledate što je naš i vaš ološ na vlasti imao prije rata a što ima danas, sve će vam se samo reći. Kriminalci su svoju potrebu za pljačkom nama prodali kao borbu za ostvarivanje naših „vjekovnih“ snova. Mi Hrvati smo, navodno, „od stoljeća sedmog“ željeli biti „svoji na svome“. Tako su nam govorili. Sada smo mi koji još nismo brisnuli iz Hrvatske na njihovome. Ne skidamo se sa njega, znači, dobro je.
 
 
Piše: Branko Rosić
Izvor: Nedeljnik