Laguna - Bukmarker - Vedrana Rudan: Bogati plaču povremeno, a siromašni stalno - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Vedrana Rudan: Bogati plaču povremeno, a siromašni stalno

Čuvena spisateljica Vedrana Rudan, nakon preležane korone, govori o novom romanu „Doživotna robija“.



U novom romanu „Doživotna robija“, koji je inače već u vrhu lista čitanosti, vraćate se pitanju odnosa roditelj–dete. Prilično brutalno obrađujete tu temu, citiraću nekoliko rečenica iz romana: „Biti majka je doživotna robija, bez prava na pomilovanje“; „Deca su najskuplja investicija, koja se baš nikome ne isplati. Videćeš kako dete može derati kožu i prodavati ti to kao milovanje“; „Život s detetom je ples na žici koja visi iznad provalije“... Nisu li ovo – čak i za roman – preteške reči?

Svi koji imaju djecu, posebno odraslu, znaju da ne pretjerujem. Kad se dijete rodi, svaki odgovoran roditelj – najčešće su to ipak žene – osuđen je na doživotnu robiju. Nijedna normalna majka nikad se ne može osloboditi ljubavi prema svom djetetu ma kakvo ono bilo. Ni straha za njegovu sudbinu. Ni potrebe da mu pomaže dok je živa. Ipak, ne mislim da je „Doživotna robija“ roman o odnosu majke i kćeri. To je knjiga o odnosu žene prema sebi. Priča je to o ženi koja čitav život pokušava definirati što je to sloboda, a onda živjeti slobodno. Ogromna većina žena i ne sanja o slobodi, svoje ropstvo drži normalnim. Tri sam godine provela s Lolom. Žena je čudo.

Šta imate zajedničko sa svojom junakinjom Lolom, imućnom ženom koja je od mame i babe nasledila veliki imetak, te čitav život želela da je voli taj jedan muškarac?

Lola je moj prvi ženski lik s kojim nemam ništa. Nisam hrabra poput nje. Ni drska. Ni iskrena. Ni bogata. Ni slobodna. Nisam baš sigurna da je željela da je čitav život voli taj jedan muškarac. Željela je da ona voli njega, to je sasvim nešto drugo. Sve moje knjige napisane su za žene, zato će one moju junakinju razumjeti bolje nego vi. Nama nije problem „natjerati“ nekog muškarca da nas voli na dulji ili kraći rok. Mnogo nam teže pada sebe prisiliti da volimo nekog muškarca na duge staze, a to se od nas očekuje. „Živjeli su skupa do kraja života.“ Tako završavaju mnoge bajke sa „sretnim“ krajem. Postoji li veći užas od življenja s nekim do kraja života? Drago mi je da moderne žene shvaćaju da je u njihovim životima važnije imati svoj posao, svoj krov i svoj ključ. Ostalo ionako, ako zakaže princ na bijelom konju, može odraditi vibrator. Dvadeset godina svojim knjigama ženama šaljem samo jednu poruku: Volite sebe! Jedino me je Lola poslušala (smeh).

Ona je materijalno dobro obezbedila svoju ćerku, ali nikako nije uspela da nađe zajednički jezik s njom... Ipak, neki njeni potezi dokaz su bezuslovne ljubavi roditelja prema detetu...

Većina roditelja za svoju djecu učini sve u granicama svojih nemogućnosti. Peglaju se kartice da bi se kupile tenisice, djeci se kupuju automobili, stari roditelji odlaze u podstanare, a djeci prepuštaju svoju kuću. Ukratko, ubijamo se na rate da bismo otplatili njihove rate i kupili njihovu ljubav. Uzalud nam trud. Djeca rastu, postaju ljudi, najčešće ljudi koji misle da im nešto dugujemo dok smo živi. Teško je povući granicu. Moto moje knjige uzela sam iz pjesme „Hotel Kalifornija“, koji tu bolesnu vezu najbolje definira. „Možeš se odjaviti iz hotela, ali ga nikad ne možeš napustiti.“ U originalu bolje zvuči. Svi bi roditelji jednom morali pustiti djecu od sebe i osloboditi se. Odnos između roditelja i djece je rat. Ili mi, ili oni. Na kraju uvijek pobijede oni, jer s godinama jačaju i postaju hladniji, mi slabimo i žudimo za njihovom ljubavlju koja bi nas mogla ugrijati. Krivo, krivo, krivo. Trebalo bi da ubijemo žudnju u sebi i da ulažemo energiju u druge izvore topline. Na primjer, u strastveno sebeljublje.

Da li ste i Vi, kao i Vaša Lola, tokom života strahovali da ćete u starosti zavisti od milosti dece?

Ne znam kome roditelju to nije najgori košmar. Jedini lijek protiv toga je novac. Lovom možeš kupiti nekoga tko će ti donijeti čaj ili promijeniti pelenu. Stari, nemoćni i siromašni nikoga ne zanimaju. O tome bi svatko trebalo razmišljati dok je mlad i moćan. I dati djeci uvijek manje nego što može. Djeca poštuju samo roditelje koji sebe vole više nego njih.



Knjigom postavljate i pitanje šta danas znači biti slobodan. Šta je zapravo za Vas sloboda? Je li čovek „slobodan samo ako ne voli“ ili je slobodan samo ako je materijalno zbrinut, bez kredita i posla na kojem radi svakodnevno? Vi pišete – „novac čuda čini“, „kad imaš novac, onda si gospodar svog života“...

Novac je sloboda, ma što nam na tu temu govorili gospodari koji nas uvijek plaćaju premalo. Naravno da je i ljubav smrt za slobodu. Zato se treba kontrolirati. U pravu ste ako mislite da je ovako nešto lakše reći u sedamdeset i nekoj nego u dvadesetoj, kad ti hormoni divljaju. Slažem se. Postala sam pametna sada kad mi ta pamet ne može koristiti. Danas mogu opušteno živjeti bez ljubavi, i bez konja i bez princa. Danas su liječnici junaci mojih snova. Pa se opet vraćamo na početak. Novac je i sloboda i sreća. Neki će reći, i bogati plaču. Naravno, povremeno. Siromašni stalno plaču. Sve što čovjeka usrećuje nije jeftino. Ljubav je skupa, liječenje je skupo. Lola je imala ogromnu sreću. Čitav je život bila bogata. Zavidim joj na tome. Nije morala poput mene pisati knjige da bi mogla bez čekanja otići na neki CT, magnet ili zamjenu kuka (smeh). Srećom, kukovi su još uvijek moji (smeh).

Imam utisak da i u ovom romanu opet pomalo idealizujete Jugoslaviju, to jest život u toj državi?

„I u ovoj knjizi...“ Nisam znala da „idealizujem Jugoslaviju“.

Pa čitajući ranije Vašu autobiografiju „Ples oko sunca“, imao sam utisak da je Jugoslavija za Vas bila savršena država...

Živjela sam u njoj i uvijek sam život u toj pokojnoj zemlji opisivala onakvim kakav je bio. Bili smo siromašni, ali smo živjeli bez stresa. Živjeli smo u „diktaturi“ i sanjali „demokraciju“. Da, bilo nam je bolje jer smo sanjali. Danas živimo u stalnom košmaru, obuzeti jezivim strahom da ćemo izgubiti posao, da nećemo moći otplaćivati rate kredita, školovanje djece. Liječenje koje smo u Jugoslaviji podrazumijevali kao nešto što nam pripada danas je privilegija samo za bogate. Obrazovanje u Jugoslaviji bilo je vrhunsko. Tada nije svaka ambiciozna seljačina mogla preko noći kupiti doktorat, što se danas u Hrvatskoj stalno dešava. Školovanje je bilo besplatno, postojali su studentski krediti i siromašna djeca su mogla završiti fakultet. Danas je to mislena imenica. Naši su političari kriminalci, ne pada im na pamet da to od nas skrivaju, mediji su prodani, ponovit ću izlizanu rečenicu iz jednog američkog filma: „Sve nas jedna plaća dijeli od bankrota“. Običan čovjek živi u čistom hororu ma gdje robijao svoje zemaljske dane. Iz ovakve perspektive Jugoslavija nekima zaista djeluje kao raj na zemlji. Nisam među njima, ne bih se vratila nazad, živjela sam u nadi da će nestati i pretvoriti se u nešto bolje. Nestala je u ratu, dimu i krvi, raspala se na komadiće u kojima žive robovi užasnuti od onoga što im donosi sutrašnji dan.

Zagrebali ste u ovoj novoj knjizi i temu ratova devedesetih u regionu, kada su se Srbi i Hrvati gledali preko nišana i kada se preko veze i pomoću novca moglo srediti sve – od otkupa kuće/stana za male pare, pa do toga da se ne ide na ratište... Zanimljivo je i da na jednom mestu u romanu lik kaže: „Nema više Tita, imaćemo Hrvatsku.“ Da li su te devedesete u nekim stvarima bespovratno unazadile region i posejale seme mržnje koje je i dan-danas teško iskoreniti?

Devedesete nisu unazadile region, one su milijunima uništile život. Tu ne mislim na mrtve, oni su najbolje prošli. Devedesetih se novcem moglo kupiti sve onako kako se to može i danas. Te su godine bile početak ubijanja ljudskoga u ljudima na ovim prostorima. Pa ipak, ne mogu vjerovati da među narodima, među Srbima i Hrvatima, bjesni mržnja. Mržnju promoviraju političari, na njoj zarađuju. Mediji, sluge svojih pokvarenih gospodara, neprestano huškaju. Možda sam slijepa i glupa, ja među običnim ljudima, Srbima i Hrvatima, tu mržnju nikad nisam ni vidjela ni osjetila. Što budale šaraju po portalima ne bi trebalo doživljavati previše ozbiljno. Nismo glupi, znamo da smo i mi i vi žrtve gadova koji od naše oderane kože sebi šiju kapute. Prošlo je trideset godina. Tko normalan u Srbiji može povjerovati da su mu za život koji živi krive „ustaše“? Postoje li luđaci u Hrvatskoj koji istinski vjeruju da su im za sve krivi „četnici“? Ne vjerujem u to.

Autor: Boban Karović
Izvor: Kurir


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
autorka nadija vasif o romanu letopisi jedne knjižarke u kairu  laguna knjige Autorka Nadija Vasif o romanu „Letopisi jedne knjižarke u Kairu“
29.06.2022.
Autorka romana „Letopisi jedne knjižarke u Kairu“ zna ponešto o knjižarama: ona je osnovala „Divan“ – vodeću knjižaru u egipatskoj prestonici – zajedno sa sestrom i prijateljicom davne 2002. godine. N...
više
knjiga žalbi ni prva ni poslednja laguna knjige Knjiga žalbi – ni prva ni poslednja
29.06.2022.
Kakva je veza između francuskog slikara Pola Sezana i srpskog sela Bačina kod Varvarina? Sigurno je već navedeni podatak, koji se naizgled graniči sa fantastikom, dovoljan da privuče čitaočevu pažn...
više
tenzija između ljubavi i dužnosti u ljubavnom pismu lusinde rajli laguna knjige Tenzija između ljubavi i dužnosti u „Ljubavnom pismu“ Lusinde Rajli
29.06.2022.
„Ljubavno pismo“ je Lusinda Rajli objavila 2018. godine. Iako sam naslov romana navodi na tematiku srceparajućih ljubavnih romana, on se razlikuje od ustaljenog žanra te vrste i riječ je o trileru i i...
više
 sudbina i komentari galerija identiteta, vere i nevere laguna knjige „Sudbina i komentari“: Galerija identiteta, vere i nevere
29.06.2022.
Pozabavimo se najpre onim što Pavel Volkov želi da njegovo novo okruženje, u kojem ima zadatak da se odomaći, o njemu misli. Gospodin savršenih manira, perspektivan trgovački agent Republike Sedam Ost...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.