Laguna - Bukmarker - Tajna Ane Dostojevske za srećan brak: Dragulji mudrosti iz jedne od najiskrenijih i najlepših ljubavi u istoriji - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Tajna Ane Dostojevske za srećan brak: Dragulji mudrosti iz jedne od najiskrenijih i najlepših ljubavi u istoriji

Leta 1865. odmah nakon što je počeo da piše „Zločin i kaznu“, najveći pisac svih vremena je dotakao dno života. Nakon što je postao udovac, izmučen epilepsijom, Fjodor Dostojevski (11. novembar 1821–9. februar 1881.) saterao je sam sebe u ćošak, u situaciju iz koje je bilo nemoguće da se izvuče. Nakon što je njegov stariji brat umro, Dostojevski je već zagazio u velike dugove zbog svoje kockarske zavisnosti, a na sebe je preuzeo i dugove časopisa svoga brata. Poverioci su mu uskoro zakucali na vrata, preteći da će ga poslati u zatvor za dužnike. (Jednu deceniju ranije je jedva izbegao smrtnu kaznu za čitanje zabranjenih knjiga i umesto toga je proteran, osuđen na četiri godine u radnom kampu u Sibiru – tako da je mogućnost da završi u zatvoru za njega bila užasavajuća.) U očajanju, pristao je da proda autorska prava za izdanje svojih sabranih dela izdavaču, čoveku po imenu Fjodor Stelovski, za sumu jednaku njegovom dugu – 3000 rublji ili 80.000 dolara u današnjoj vrednosti tog novca. Deo pogodbe je bio i da će napisati roman dugačak barem 175 stranica do 13. novembra sledeće godine. Ukoliko ne bi završio roman do krajnjeg roka, izgubio bi sva prava na svoj rad, koja bi se zauvek prenela na Stelovskog.

Tek nakon što je potpisao ugovor, Dostojevski je saznao da je njegov izdavač lukavi eksploatator koji je iskoristio umetnikove nedaće, kupio menice dugova njegovog brata za sitan novac i unajmio dva posrednika kako bi prisilili Dostojevskog da plati celokupnu sumu. Razjaren, ali bez izbora, Dostojevski se namerio da ispuni svoj deo ugovora. Sastavljanje završnice „Zločina i kazne“ ga je toliko obuzelo da je proveo većinu 1866. godine radeći na toj knjizi umesto na romanu „Kockar“ koji je obećao Stelovskom. Kada se oktobar približio, Dostojevskog je (ponovo) obuzeo očaj zbog mršavih verovatnoća da će završiti ceo roman za četiri nedelje.

Njegovi prijatelji, koji su se zabrinuli za njegovo zdravlje, predložili su neku vrstu „crowdsourcing“ pomoći – Dostojevski bi osmislio zaplet romana, a svaki od njegovih prijatelja bi završio deo priče, nakon čega bi Dostojevski samo ispolirao krajnji proizvod. Ali Dostojevski, izraziti idealista čak i kada je bio u kritičnim situacijama, mislio je da je ispod časti da stavi svoje ime na tuđ rad i odbio je predlog.

Mogao je da uradi samo jedno — da napiše roman i to brzo.

Pozvao je prijatelja koji je predavao stenografiju 15. oktobra. Dostojevski je od njega tražio njegovog najboljeg učenika. Profesor je bez oklevanja preporučio mladu ženu po imenu Ana Grigorijevna Snitkina (stenografija je u to doba bila radikalna inovacija i usavršiti je bilo tako tehnički zahtevno da je od 150 učenika koji su se prijavili na Anin program 125 ispalo iz njega za manje od mesec dana).

Dvadesetogodišnja Ana, koja je krenula na kurs stenografije ubrzo nakon što je završila srednju školu, u nadi da će postati finansijski nezavisna svojim radom, bila je uzbuđena ovom ponudom – Dostojevski je bio omiljeni pisac njenog nedavno preminulog oca i odrasla je čitajući njegove priče. Pomisao da će ga ne samo sresti, već da će mu i pomagati u njegovom radu ju je ispunila radošću.

Sledećeg dana se pojavila u kući Dostojevskog u 11:30 časova, „ne ranije i ne kasnije“, što je bila naredba Dostojevskog – njegov omiljeni izraz i dokaz njegove strogoće. Rastrojen i razdražljiv, postavio joj je niz pitanja o njenom poslu. Iako je odgovarala na svako od njih ozbiljno i gotovo suvo, kako bi ostavila utisak ozbiljne radne žene, on je nekako uspeo da je smekša tokom razgovora. Do ranog podneva su počeli svoju saradnju na romanu – on je diktirao, a ona je zapisivala ono što joj je diktirano u stenografskim simbolima, nakon čega je noću kod kuće transkribovala.

Sledećih dvadeset pet dana, Ana je svakog podneva dolazila u kuću Dostojevskog i ostajala do četiri. Njihovi poslovni sastanci su bili prekidani kratkim pauzama za čaj i razgovorom. Svakim danom je postajao sve nežniji i topliji prema njoj i na kraju joj je dao nadimak koji mu je bio najdraži izraz nežnosti, „golubčik“ ‒ „golubica“ na ruskom. Bili su mu dragi njena ozbiljnost, njeno duboko saosećanje sa drugima, to kako bi njen vedri duh raspršio čak i njegovo najmračnije raspoloženje i kako bi ga oraspoložio razbijajući začarani krug njegovih opsesivnih misli. Ona je bila dirnuta njegovom ljubaznošću, poštovanjem koje je gajio prema njoj, time kako ga je iskreno zanimalo njeno mišljenje i time što se prema njoj odnosio kao prema saradniku, a ne kao prema unajmljenom radniku. Ali nijedno od njih nije bilo svesno duboke međusobne naklonosti i poštovanja, iz kojih je izrasla ova legendarna ljubav.

U njenim spektakularnim memoarima „Sećanja na Dostojevskog“, Ana se priseća verbalne razmene koja se odigrala tokom jedne od njihovih pauza za čaj:

„Svakog dana, kada bi razgovarao sa mnom kao sa prijateljem, otkrio bi neki nesrećni događaj iz svoje prošlosti. Bila sam duboko ganuta njegovim svedočenjima ovih nedaća od kojih se nikad nije oslobodio i nije to ni mogao.

Fjodor Mihailovič je uvek govorio o svojim novčanim teškoćama vedroga duha. Međutim, njegove priče su bile toliko žalosne da u jednoj prilici nisam mogla da se suzdržim, a da ga ne upitam: 'Zašto se, Fjodore Mihailoviču, sećate samo loših vremena? Pričajte mi bolje o vremenima kada ste bili srećni.'
 
'Srećan? Ali ja još uvek nisam osetio sreću. Barem ne tu vrstu sreće o kojoj sanjam. I dalje je čekam.'“

Nijedno od njih dvoje nije znalo da je Fjodor bio u društvu te sreće upravo tog trenutka. Zapravo, Ana ga je svojim karakterističnim nagonom da svojom vedrinom rasprši njegovu tamu upitala zašto se ne oženi opet i ne potraži sreću u porodici. Priseća se tog razgovora:

„'Dakle, vi mislite da ja mogu opet da se oženim? Da bi neko pristao da mi bude žena? Kakvu ženu bih onda trebalo da izaberem – pametnu ili nežnu?'

Pametnu, naravno.

'Ali, ne… Ako bih imao izbora, izabrao bih nežnu ženu, koja će se sažaliti na mene i voleti me.'

Dok smo pričali na temu braka, pitao me je zašto se i sama nisam udala. Odgovorila sam mu da sam imala dvojicu prosaca, da su obojica bili sjajni ljudi i da sam ih veoma poštovala, ali nisam ih volela – a želela sam da se udam iz ljubavi.

'Za ljubav, bez razočaranja', podržao me je srdačno. 'Poštovanje samo po sebi nije dovoljno za srećan brak!'“

Njihov poslednji radni sastanak se odigrao 10. novembra. Uz Aninu pomoć, Dostojevski je uspeo da uradio nešto čudesno – završio je ceo roman za 26 dana. Protresao joj je ruku, platio joj 50 rubalja, koliko su se dogovorili – oko 1500 dolara u današnjoj vrednosti – i toplo joj zahvalio.
  
Sledećeg dana je bio 45. rođendan Dostojevskog. Odlučio je da obeleži ovu priliku slavljeničkom večerom u restoranu. Pozvao je Anu. Ona nikad nije večerala u restoranu i bila je tako nervozna da je umalo propustila priliku da ode na proslavu – ali ipak je to uradila i Dostojevski je proveo veče obasipajući je pažnjom.

Ali kada je ushićenost zbog ovog uspeha prošla, odjednom je shvatio da je saradnja sa Anom postala radost njegovog života i bio je razoren time što je možda više neće videti. Ana je takođe bila zlovoljna i tužna, i njenu uobičajenu bodrost je oslabila akutna odsutnost. Ona se priseća:

„Toliko sam se navikla na onu struju sreće u sebi na putu do posla, na susrete ispunjene radošću i na žive razgovore sa Dostojevskim, da su mi oni postali neophodni. Sve moje stare aktivnosti su izgubile svoju draž za mene i izgledale su mi isprazno i beskorisno.“

S obzirom na to da više nije mogao da zamisli život bez nje, Dostojevski je pitao Anu da li bi mu pomogla da završi „Zločin i kaznu“. I 20. novembra, tačno deset dana nakon završetka njihovog prvog projekta, pozvao ju je u svoju kuću i pozdravio neobično razdragan. Prošetali su do njegove radne sobe, gde ju je pitao da se uda za njega na najčudesniji i najdirljiviji način.
 
Dostojevski je rekao Ani da bi voleo da čuje njeno mišljenje o novom romanu koji je pisao. Ali čim je počeo da priča o zapletu, postalo je jasno da je protagonista ovog romana tankim velom obavijena verzija njega ili, bolje rečeno, onoga kako je on sebe video – kao sredovečnog pisca sa problemima, koji je preživeo teško detinjstvo i mnoge životne gubitke, izmučen neizlečivom bolešću, čovek „sumoran, sumnjičav;  a mekoga srca… ali nije znao da izrazi svoja osećanja; umetnik, i to možda talentovan, ali i promašaj koji nijednom u životu nije uspeo da pretoči svoje ideje u oblik o kojem je maštao i koji nikad nije prestao da muči samog sebe zbog te činjenice“. Ali njegova najveća muka je bila ta što se beznadežno zaljubio u mladu devojku – lik po imenu Anja, koji je u stvarnosti odstranjen jednim pismom – i osećao se da nje nije bio vredan; nežna, graciozna, mudra i živahna devojka, za koju se bojao da nije imao šta da joj ponudi.

Tek onda je Ana shvatila da se Dostojevski zaljubio u nju i da se toliko bojao njenog odbijanja da je morao da pod maskom književnosti ispita njena osećanja.

Da li je moguće, pitao ju je Dostojevski, da se heroina navodnog romana zaljubila u ovog nesavršenog heroja? Ona navodi reči najboljeg pisca psiholoških romana:

„Šta bi ovaj stariji, bolesni čovek u dugovima mogao da ponudi mladoj, živahnoj devojci, punoj života? Da li za njenu ljubav prema njemu ne bi bila potrebna strašna žrtva? I zar se posle ne bi gorko pokajala zato što je ukrstila svoj život sa njegovim? I uopšte, da li bi bilo moguće za tako mladu devojku, uprkos takvoj razlici u godinama, da se zaljubi u mog umetnika? Zar to ne bi bilo psihološki netačno? To je ono o čemu sam želeo da čujem vaše mišljenje, Ana Grigorijevna.“

„Ali zašto bi to bilo nemoguće? Ako Anja, kao što kažete, nije samo koketa i ima nežno i otvoreno srce, zašto ne bi mogla da se zaljubi u vašeg umetnika? Pa šta ako je siromašan i bolestan? Gde je tu njena žrtva? Ako ga ona zaista voli, onda će i ona biti srećna i nikad neće zažaliti ni zbog čega!

Govorila sam pomalo vatreno o tome. Fjodor Mihailovič me je gledao sa uzbuđenjem: 'I vi zaista verujete da bi ona mogla da ga voli iskreno, ceo svoj život?'

Zaćutao je, kao da je oklevao. 'Stavi sebe na njeno mesto na trenutak', rekao je drhtavim glasom. 'Zamisli da je ovaj umetnik – ja, da sam tebi otkrio svoju ljubav i zaprosio te. Reci mi, šta bi na to rekla?'

Njegovo lice nije moglo da sakrije tako dubok stid, takvu duboku unutrašnju borbu, da sam shvatila na kraju da ovo nije razgovor o književnosti, i da ako bih izbegla odgovor na pitanje, nanela bih smrtni udarac njegovom samopouzdanju i ponosu. Pogledala sam u njegovo izmučeno lice, koje mi je postalo toliko drago i rekla: 'Rekla bih da te volim i da ću te voleti ceo svoj život.'

Neću pokušati da prenesem reči pune nežnosti i ljubavi koje bi mi tako često govorio jer one su za mene svete. Bila sam zapanjena, skoro uništena neizmernošću svoje sreće i dugo vremena nisam mogla da poverujem u nju.“
Fjodor Dostojevski i Ana su se venčali 15. februara 1867. godine i ostali su zajedno do njegove smrti, koja je usledila četrnaest godina kasnije. Iako su imali finansijskih poteškoća i doživeli strašne tragedije, uključujući smrt dvoje dece, obasipali su jedno drugo ljubavlju. Ana je preuzela na sebe dužnost da izvuče porodicu iz dugova time što je od svog muža napravila prvog ruskog pisca koji je sam objavljivao svoje knjige. Sa prilježnošću je izučavala tržište, istraživala prodavce, usavršila planove distribucije i pretvorila Dostojevskog u nacionalni brend. Danas je mnogi smatraju prvom pravom ruskom poslovnom ženom. Ali ispod njene poslovne umešnosti je bilo isto nežno, veliko srce, kutak pun ljubavi za ovog briljantnog čoveka, sa svim njegovim demonima
 
U pogovoru svoje knjige, Ana se osvrće na tajnu njihovog braka i jedne od najvećih ljubavi u istoriji kreativne kulture:

„Ceo moj život mi se činilo kao misterija to što me je moj dobri muž ne samo voleo i poštovao kao što mnogi muževi vole i poštuju svoje žene, već što me je i obožavao, kao da sam bila posebno biće, stvoreno samo radi njega. I to ne samo na početku našeg braka, već i tokom svih godina koje je naš brak potrajao, sve do smrti moga muža. Dok u stvarnosti nisam bila poznata zbog svoje lepote, niti sam imala talenat ili poseban intelektualan odgoj, i nisam imala više nego sekundarno obrazovanje. I uprkos svemu tome, zaslužila sam duboko poštovanje, skoro divljenje čoveka, tako kreativnog i tako briljantnog.

Ova enigma je donekle razjašnjena za mene kada sam čitala V.V. Rozanovu belešku na pismo Strahova iz 5. januara 1890, u njegovim Literary Exiles. Citiraću:

'Niko, čak ni prijatelj ne može da nas učini boljim. Ali velika je sreća u životu sresti osobu veoma različite građe, drugačije sastavljene, sasvim suprotnih pogleda na svet koja, mada uvek ostaje onakva kakva jeste i ni na koji način ne postaje naša senka, niti pokušava da nam se dodvori (što se ponekad dešava) i ne pokušava da unese svoju dušu (i to neiskrenu dušu!) u našu psihu, u našu vrevu, u našu zbrku, već stoji kao čvrst zid, kao test za naše budalaštine i neracionalnosti, koje svako ljudsko biće ima. Suština prijateljstva je u kontradiktornosti, a ne u dogovoru! I zaista, Bog mi je dao Strahova kao učitelja i moje prijateljstvo sa njim, moja osećanja za njega su bila poput čvrstog zida na koji se možete osloniti ili čak odmoriti. I neće vas pustiti da padnete i ugrejaće vas.'

Istina je da smo moj muž i ja bili osobe 'veoma različite građe, drugačije sastavljene, sasvim drugačijih pogleda na svet'. Ali uvek smo ostali ono što jesmo i ni na koji način nismo oponašali jedno drugo ili se dodvoravali jedno drugom, niko od nas nije pokušavao da se petlja sa dušom onog drugog, niti on sa mojom psihom, niti ja sa njegovom. I na ovaj način smo i moj dobri muž i ja bili slobodnog duha.

Fjodor Mihailovič, koji je toliko razmišljao u samoći o najdubljim problemima ljudskog srca, nesumnjivo je cenio moje nemešanje u njegov duhovni i intelektualni život. I stoga bi mi ponekad rekao: 'Ti si jedina žena koja me je ikad razumela!' (To je ono što je cenio iznad svega.) Gledao je na mene kao na stenu na koju je osećao da može da se osloni ili, radije, da se na njoj odmori. 'I neće te pustiti da padneš i grejaće te.'

Verujem da ovo objašnjava izuzetno poverenje koje je moj muž imao u mene i u moja dela, iako ništa što sam ikad uradila ne prevazilazi granice običnog. Zajednički stavovi su ono što nam je omogućilo da oboje proživimo četrnaest godina bračnog života u najvećoj sreći mogućoj za ljudska bića na zemlji.“

Za one koje je ova priča zainteresovala, preporučujemo knjigu „F. M. Dostojevski i Ana Grigorjevna

Autor: Maria Popova
Izvor: brainpickings.org
Prevod teksta: Ana Jakovljević


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
primamljiv, nepredvidljiv i zavodljiv triler o opsesiji, žudnji i osveti soba za goste  laguna knjige Primamljiv, nepredvidljiv i zavodljiv triler o opsesiji, žudnji i osveti – „Soba za goste“
16.07.2024.
Od autorke bestselera „Nikad nismo bile ovde“ Andree Barc stiže još jedan uzbudljiv triler prepun obrta, žudnje, osvete – „Soba za goste“.   Kelin novi život u Filadelfiji preobrazio se u košma...
više
dirljiva pripovest o nepoželjnoj ljubavi kloni se grete jedna nemoguća ljubav u prodaji od 17 jula laguna knjige Dirljiva pripovest o nepoželjnoj ljubavi – „Kloni se Grete: Jedna nemoguća ljubav“ u prodaji od 17. jula
16.07.2024.
Nemačka autorka Suzan Abel doživela je veliki uspeh svojim romanom „Kloni se Grete: Jedna nemoguća ljubav“ koji Laguna objavljuje u prevodu Dušice Milojković. Ovo je duboko dirljiva pripovest o nepože...
više
ljubivoje ršumović o knjizi nacionalistička geografija dragutina minića karla laguna knjige Ljubivoje Ršumović o knjizi „Nacionalistička geografija“ Dragutina Minića Karla
16.07.2024.
Posle detaljnog čitanja knjige „Nacionalistička geografija“ Dragutina Minića Karla ostaje utisak da bi tu nešto, bez pitanja autora, trebalo promeniti, pa bi novo njegovo modifikovano ime glasilo Drag...
više
slavenka drakulić o romanu frida ili o boli fridina umetnost nosi snagu, upornost i borbu protiv nepravednih društvenih normi laguna knjige Slavenka Drakulić o romanu „Frida ili o boli“: Fridina umetnost nosi snagu, upornost i borbu protiv nepravednih društvenih normi
16.07.2024.
„Frida ili o boli“ već je peti roman Slavenke Drakulić koji u središte priče postavlja žensko telo i varijacije na krajnosti koje to telo izaziva. Ovo je tema kojom se autorka često bavi u svojim deli...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.