Laguna - Bukmarker - Srećan rođendan, gospodine Ripli - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Srećan rođendan, gospodine Ripli

Nakon što je 1970. godine objavljen roman „Ripley Under Ground“, autorka Patriša Hajsmit je jednom od svojih prijatelja poslala primerak sa posvetom sledeće sadržine: „Za Čarlsa, s ljubavlju... od Toma (Pet)“. Prema svedočenju njenog biografa, Endrua Vilsona, autorka je svoja pisma povremeno potpisivala imenom svog omiljenog junaka, šarmantnog psihopate, kojem je posvećenost umetničkom, prefinjenom životu potpuno izbrisala savest. Autorka je u periodu od 37 godina na papir stavila pet nastavaka priče o Tomu Ripliju. Napisala je, pored toga još 17 romana, i u mnogima od njih je dobar čovek (vrlo retko žena) onaj koji pati, uhvaćen u zamku sopstvene podsvesti. Sa Riplijem, stvari su drugačije. Ubio je bar osam ljudi – većina su vrlo neprijatni tipovi – pa ipak, uvek uspeva da se izvuče i ostane na slobodi, što je, možda, i danas slučaj. Jer, Patriša Hajsmit, koja je nakon duge bolesti preminula 1995, nije nijednom rečju nagovestila da je Ripli otišao pre toga.

Tom se prvi put pojavio u romanu „Talentovani gospodin Ripli“, napisanom za šest meseci 1954. godine. Tada je imao 25 godina, što znači da bi ove godine, 2019. proslavio svoj devedeseti rođendan. Kada bismo samo mogli da se pridružimo zabavi u njegovom domu „Belle Ombre“, koji podseća na dvorac, u blizini mesta Fonteblo. Bili bi tu njegovi,  desničarski nastrojeni, susedi Antoan i Agnes Grais (Tom naginje ka levici), i možda i Mari i Žorž, koji vode obližnji bar za radničku klasu u kojem Tom uvek nailazi na veselu dobrodošlicu, iako mora da se pretvara da ne čuje određene antiimigrantske izjave pojedinih stalnih mušterija.

U romanu „Talentovani gospodin Ripli“, Toma angažuje bogati poslovni čovek iz Njujorka, Herbert Grinlif, da otputuje u Evropu i ubedi Grinlifovog sina, Dikija, da se vrati kući i posveti građenju prave karijere. Pronašavši svog štićenika u malom primorskom mestu, Monđibelu, južno od Napulja, Tom biva očaran Dikijem, ali ga ubija da ne bi bio odbačen. Dikijevo telo nikada nije pronađeno (većina veruje da je počinio samoubistvo). Uz pomoć nekoliko falsifikovanih pisama, njegovo nasledstvo prelazi u Tomove ruke, koji se, nemamo razloga da u to sumnjamo, time i dalje koristi.

Diki Grinlif je jedan od malog broja pristojnih ljudi koje je Tom ubio. U romanu „Ripley Under Ground“, rešio se kolekcionara umetničkih dela, Tomasa Marčisona, koji je postao smetnja kada se upustio u istraživanje Dervatove organizacije za falsifikovanje umetničkih dela, koja je još jedan u nizu Tomovih stalnih izvora prihoda. Do trenutka kada je Marčison pretučen na smrt, vinskom bocom u podrumu dvorca „Belle Ombre“, čitaocu je, kao i Tomu – ili „Tomu (Pet)“ – dosta i njega i njegove neotesanosti. U romanu „Riplijeva igra“ (1974), Tom je sredio nekoliko mafijaša („On stvarno mrzi Mafiju, ja takođe“, izjavila je autorka u jednom intervjuu), a šest godina kasnije, u romanu „The Boy Who Followed Ripley“, ubija još jednog gangstera tokom neustrašivog spasavanja kidnapovanog mladića u Berlinu.
 
Nimalo ne čudi činjenica da je autorka osećala posebnu naklonost prema Ripliju. Visok i stasit, više puta je dokazao svoju spremnost u borbi. Nikada ne ubija bez jakog motiva. Nikada se ne razmeće – čak je i epizoda iz Berlina porodici otetog predstavljena u mnogo blažoj verziji – i retko se kaje zbog onoga što je učinio. On samo želi da neguje cveće u bašti svog imanja „Belle Ombre“ („Prelepa senka“), da unapredi svoju tehniku sviranja cimbala, da ugađa hirovima svoje divne žene, Eloiz (homoseksualni porivi su vremenom, čini se, iščezli, mada se i dalje naziru negde u pozadini), i da čita knjige o umetnosti na francuskom, nemačkom i engleskom jeziku.

Poslednji susret sa Tomom je iz 1992, kada na kraju romana „Ripley Under Water“ (romana u kom nije počinio nijedno ubistvo) stoji na kamenom mostu u mestu Moret-sur-Loing i u reku baca prsten, kao da je reč o nekoj amajliji. A zapravo, i jeste. Upravo kada se sprema da podigne ruku i baci prsten, iza sebe začuje glas: „Gospodine...“ Policajac. Da li je došao trenutak, kojeg se, duboko u sebi, Tom užasavao još otkada je drvenom motkom razbio lobanju Dikija Grinlifa i bacio njegovo telo u Sredozemno more? Ne, ljubazni žandarm samo želi da obavesti Toma da je nepropisno parkirao svoj kamionet. „Lepo od njega što mi nije zalepio kaznu“, rekao je Tom svom pratiocu, Edu Banberiju, saučesniku u Devartovoj prevari, dok se spremaju da se vrate do vozila. Ali pre toga, zafrljačio je srećan prsten u Loanu. Prsten je pripadao Marčisonu, čije je telo potopljeno u istoj reci mnogo godina ranije.

Od prvog Riplijevog pojavljivanja, autorka je negovala ideju o njegovoj, potpuno autonomnoj egzistenciji. Govoreći o „Talentovanom gospodinu Ripliju“ u jednoj emisiji na britanskoj televiziji osamdesetih godina, izjavila je: „Imala sam osećaj kao da je Ripli sâm pisao.“ Nije odobravala izbor Denisa Hopera za ulogu njenog junaka u filmu „Američki prijatelj“, Vima Vendersa iz 1977, adaptaciji romana „Riplijeva igra“. Smatrala je da je Alen Delon, koji je igrao u prethodnoj verziji, mnogo bolji izbor, a verovala je i da je engleski glumac Džonatan Kent, koji je tumačio Toma u nekim televizijskim minijaturama, imao mnogo sličnosti sa ovim junakom.

Tomovi roditelji su poginuli u nesreći u Bostonskoj luci kada je bio mali dečak, ostavljajući ga na staranje tetki Doti, strogoj ženi na koju nema mnogo lepih uspomena. Još od tad ima veliki strah od vode. Njegov omiljeni element je vatra – u stanju je da satima zuri u plamenove. Jednom prilikom je sa zadovoljstvom posmatrao par beskrupuloznih mafijaša kako se peku u sopstvenom automobilu (ova epizoda je opisana u romanu „Riplijeva igra“). To je bio deo plana da se pomogne naivnom i bespomoćnom Džonatanu Trevaniju da izvrši naručeno ubistvo, za šta je Tom bio od ključnog značaja. Džonatan je umirao od leukemije, i ubistvo dvojice zlikovaca bio je način da ostavi za sobom nešto novca ženi i detetu. Na kraju je Tom obavio veći deo prljavog posla, ali je sa zadovoljstvom novac prepustio Džonatanovoj udovici. A da li je ona bila zahvalna? „Simon ga je ugledala i istog trenutka ga fiksirala neprijateljskim pogledom... Pljunula ga je. Ali promašila je njegovo lice, promašila ga je u potpunosti.“

Ne očekujemo da ćemo videti Simon na njegovoj rođendanskoj zabavi, ali ipak će biti dovoljno toga da nas zabavi. I Tom i Eloiza – njegova dosta mlađa, i još uvek lepa, supruga – će se smenjivati na cimbalu, pre nego što pozovu goste da se posluže specijalitetima koje je pripremila njihova domaćica, Francuskinja, Madam Anet, slika i prilika razdraganog integriteta. Tom će izvaditi svoje najbolje vino iz podruma, sklanjajući pogled od mrlja Marčisonove krvi, kojima je još uvek uflekan pod.

A možda naš devedesetogodišnjak uopšte više nije u Francuskoj. Na kraju romana „Talentovani gospodn Ripli“, ostavili smo ga kao mladića koji se zaputio na Krit, sa namerom da tamo započne željeni život, vođen estetikom kicoša i dobrim ukusom, na račun zaostavštine Dikija Grinlifa. Pre nego što se ukrcao na brod, Tom je osetio redak, ali snažan napad savesti: „Ugledao je četiri nepomične figure na zamišljenom pristaništu, figure kritskih policajaca koji su ga čekali.“ Bila je to iluzija, i Tom se vrlo brzo sabrao, ali ne pre nego što se zapitao da li će videti policiju koja ga čeka na svakom pristaništu kojem se bude približio… U Aleksandriji? Istanbulu? Bombaju? Riju?

Zar nije moguće da će se probuditi na svoj rođendan približavajući se nekom novom pristaništu, primoran da ponovo otera od sebe ovu nepodnošljivu utvaru? Autorka je u svojim beleškama za roman „Ripley Under Water“ nagovestila da se pribojava da njen voljeni Tom gubi razum. Možda zbog toga ne znamo šta se sa njim dogodilo. Ali, ako je Tom poludeo, onda je to ludilo savršenih manira, besprekornog ukusa i nepristupačne uljudnosti.
 
Izvor: nytimes.com 
Prevod: Maja Horvat


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
nezaboravno druženje sa andrejem makinom laguna knjige Nezaboravno druženje sa Andrejem Makinom
15.05.2024.
Majski Lagunin književni klub, 111. po redu održan je 10. maja i bio je poseban. Imali smo priliku da ugostimo francuskog akademika i sjajnog pisca Andreja Makina. U fokusu nam je bio roman „Prijatelj...
više
sve što niste znali o dženis halet, autorki romana ubistvo u lokvudu  laguna knjige Sve što niste znali o Dženis Halet, autorki romana „Ubistvo u Lokvudu“
15.05.2024.
Dva studenta prava dobijaju hrpu dokaznog materijala i krajnji rok. Moraju da reše zbunjujuće ubistvo zbog kog je nevina osoba poslata u zatvor. „Ubistvo u Lokvudu“ je zagonetni roman koji poziva čita...
više
iz prve ruke zaokrenuto razmišljanje  laguna knjige Iz prve ruke: „Zaokrenuto razmišljanje“
15.05.2024.
Mladi kapetan bojnog broda na jednom od prvih krstarenja upada u maglu, i posle nekoliko sati plovidbe kroz mrak i sivilo s komandnog mosta počinje da nazire svetlost koja mu se približava. Pošto njeg...
više
delfi kutak je pročitao moja ljubav nikola tesla  laguna knjige Delfi Kutak je pročitao: „Moja ljubav Nikola Tesla“
15.05.2024.
Na početku moram da istaknem činjenicu da slabo čitam savremene domaće pisce. Ne znam ni sama zašto je to tako, ali eto. Zato sam i bila u nedoumici kad se ova knjiga pojavila u prodaji. S jedne stran...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.