Srđan Valjarević: Komo

„Ne bih mogao da pišem da sam nisam proživeo i preživeo sve o čemu pišem“, govori u jednom od brojnih intervjua Srđan Valjarević, srpski književnik tzv. mlađe generacije. Njegov roman „Komo“ apsolutni je hit u Srbiji, a odnedavno se za isti takav status bori i u nas s hrvatskim izdanjem nakladnika Sandorf (to je inače i agencije za autorska prava pisaca iz regije).

Otkako je „Komo“ u prisutnosti autora promoviran na Interliberu, to je knjiga o kojoj me najviše zapitkuju, jedna od rijetkih koju bi očito svi htjeli pročitati. Srbija, dakako, nije na kraj svijeta, pa su mnogi za Valjarevića čuli i prije, neki ga i čitali, no čini se kako je upravo njemu namijenjena uloga ledolomca koji će knjigama iz susjedstva omogućiti da i u nas postanu hitovi, što nije uspjelo autorima od kojih se to očekivalo poput Marka Vidojkovića čije su „Kandže“ u nas prošle relativno nezamjetno, a u Srbiji poharale ljestvice prodaje i čitanosti.

Razlog je vrlo vjerojatno u rečenici s početka teksta „Valjarevićevo naizgled posve jednostavno, privatno, dnevničko pripovijedanje ne plijeni velikim temama“, kojih je ionako, i to ne samo u književnosti već svima dosta, „nego iskrenom neposrednošću koja čitatelja uvlači u poziciju suurotnika u malim i svakodnevnim ritualima i detaljima“.

Valjarević kao pripovjedač, ali i kao stvarna osoba, očito posjeduje faktor X zbog kojeg ga čitatelji obožavaju, kritičari hvale, a žiriji nagrađuju (dobio je nedavno na Bečkom sajmu knjiga 2. nagradu za književnost u jugoistočnoj Europi!). O tome svjedoči i recepcija u Srbiji gdje ga nazivaju Jamesom Deanom srpske književnosti.

U književnosti se Valjarević ozbiljnije pojavljuje sredinom devedesetih, „u ogavnim okolnostima koje su tada vladale i senčile naše živote i nekako je imao biti glasom još jedne izgubljene generacije“, kako je to zapisao beogradski novinar i kritičar Teofil Pančić. Valjarevićev „Zimski dnevnik“ (1995) doista je dnevnik šetača, promatrača, kroničara koji popisuje gradske prizore i bit će da je njegov uspjeh, baš kao i uspjeh kasnijih naslova, prije svega „Koma“, upravo u toj autsajderskoj poziciji glavnog junaka, melankoliji i interesu za male stvari, što mu je dobro došlo kao literarno utočište od svih bučnih i velikih tema kojima smo bombardirani iz medija i literature.

Kad je pak trebao „otkriti“ samog autora i plasirati svoju životnu priču u medije, kod Valjarevića nije nedostajalo materijala. Jedan od najčitanijih srpskih pisaca, čije su knjige prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski jezik, živio je u Berlinu, Amsterdamu, Grčkoj i Budimpešti, igrao nogomet za FK Radnički, radio kao autolimar i strojobravar, a jednim od najljepših životnih iskustava smatra petogodišnje konobarenje na Korčuli, gdje bi možda ostao i živjeti da nije izbio rat. Jedna od najemotivnijih scena u romanu „Komo“ povezana je s melodijom koju glavni junak prepoznaje kao onu s korčulanske katedrale.

Pripadnost „izgubljenoj generaciji“, generaciji koja je propadala i odlazila iz Srbije, kod Valjarevića se manifestira, osim odlascima u inozemstvo, epizodom s alkoholizmom, zbog kojeg je završio u bolnici, nepokretan i još se godinu dana nakon toga kretao uz pomoć štapa. Kako je njegova proza u pravilu autobiografska, o tome je pisao u „Dnevniku druge zime“, u kojem se pripovjedač oporavlja od oduzetosti nogu, iznova uči hodati, osjećati i živjeti. Pauza između dva „Dnevnika“ trajala je deset godina, no čitatelji ga nisu zaboravili.

Alkohol, uglavnom vrhunska i skupa vina, jedan su od načina kojima si pripovjedač krati dane i u „Komu“, najvećem hitu ovoga autora. Valjarević je 1998. godine boravio na jednomjesečnoj stipendiji Rockefellerove fondacije u vili na brdu iznad gradića Bellagio, kraj jezera Como i o tome, u trideset poglavlja, po jednom za svaki dan, piše u svom romanu koji ima konture dnevnika. Lagana duhovitost kojom je premrežen ovaj roman proizlazi iz činjenice da je stipendiju dobio u trenutku kad nije pisao ništa, kad je bio bez planova i želja, osim da se makne iz Srbije, pa mu mjesec dana u idiličnom okruženju prolazi u ljenčarenju, piću i povremenim druženjima.

Vila u kojoj boravi prepuna je likova, uglavnom znanstvenika, među kojima je doista totalno drukčiji od drugih, čak i kad stavi kravatu prihvaćajući dress coda zajedničkih objeda. Iako će i među stipendistima pronaći pokojeg „čudaka“ za razgovor i prijateljstvo, većinom će se družiti s lokalnim stanovnicima u barovima gradića. S djevojkom Aldom, na primjer, sporazumijeva se crtežima i „nabadanjem“ engleskih i talijanskih riječi, no njihovo je prijateljstvo nevjerojatno kompleksno, pa i erotično.

Druženje s „lokalcima“, razumijevanje s konobarima u vili i averzija prema prepotentnim stipendistima profesionalcima, Valjarevića čini i socijalno osjetljivim pripovjedačem koji će čuđenje nad klasnim razlikama pretvoriti u konkretnu akciju – pozvat će svoje talijanske prijatelje u vilu u kojoj boravi jer oni nikada tamo nisu bili, iako im je cijeli život ispred nosa.

„Komo“ je roman u kojem pripovijedanje teče polagano i u kojem se u fabularnom smislu ne događa puno – jedan se pisac koji trenutno ne piše našao u sredini koja nije njegova, u idiličnom kraju tako različitom od Beograda iz kojega je stigao, tu susreće neke ljude, pije, šeta prirodom, planinari, konverzira koliko je potrebno, i to je uglavnom sve. No, taj minimalizam s kojim se opisuje svakodnevica, nonšalancija s kojom se usput dodiruju razne teme i međuljudski odnosi, doista su rijetko uspjeli, do te mjere da čitatelja ne ostavljaju na miru dok se ne dočepa zadnje stranice.

Nije slučajno što na početku „Dnevnika druge zime“ stoji citat Celinea „Prvo je postala emocija, pa onda reč“, niti što na pitanje koja mu je najdraža literarna junakinja Valjarević odgovara – „Jane Eyre. Jer sam i ja osetljiv“. Uspjeh Valjarevićeve proze svakako proizlazi upravo iz neskrivene emotivnosti, koja sa sobom nosi krhkost i ranjivost (otuda valjda ta jamesdeaneovska usporedba). No, tu je i dojam kako je riječ o piscu koji na pisanje ne gleda kao na posao, već ono nastaje iz potrebe da melankoliju vlastite svakodnevice „izolira“ u tekst i s nekim podijeli.

Piše: Jagna Pogačnik, 12.12.2008.
Izvor: Jutarnji list / mvinfo.hr