Laguna - Bukmarker - Snežana Radojičić od 2011. živi na točkovima: „Život je prekratak da bih ga potrošila na petodnevni posao“ - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Snežana Radojičić od 2011. živi na točkovima: „Život je prekratak da bih ga potrošila na petodnevni posao“

Na ovaj intervju autorke čija su se dva putopisa pojavila u izdanju Lagune naišli smo danas, skoro godinu dana nakon njegovog objavljivanja u Blicu. Budući da je Snežanin životni moto izuzetno inspirativan, i da za ovakav intervju nije nikada kasno, odlučili smo da ga prenesemo.

Život je skup, ali je živeti jeftino. Snežana Radojičić je ovu istinu spoznala posle 28.000 kilometara pređenih biciklom, 10.000 vozom i 4.000 kilometara koje je proputovala avionom. Dve i po godine Snežana je provela po najneobičnijim destinacijama sveta, a trenutna baza joj je u Nepalu. Miruje, kaže, i piše roman. O putovanjima. O putu oko sveta na biciklu.

„Kada sam se jedne večeri pre otprilike četiri-pet godina zapitala: 'Šta je bio moj san u životu?' shvatila da sam potpuno zaboravila šta uopšte znači reč 'san'. Morala sam da 'prevedem' sebi tu reč, da preformulišem pitanje. 'Šta sam to zaista želela dok sam još maštala i verovala da će život ispasti baš onakav kakvim sam ga zamišljala za sebe?'“

Ovo je samo odlomak iz rukopisa, deo onoga što piše, zapisuje, beleži, prepričava ova živopisna profesorka srpskog jezika, sada blogerka, a u duši večiti biciklista.

Poslednje je bilo presudno, jer je Snežana pre tri i po godine odlučila da napusti klasičan, komforan život u Beogradu. Stan je zamenila šatorom, bisagama, kancelariju laptopom i mobilnim telefonom. Tako je shvatila da je svet divno mesto. Da su strahovi i granice samo u našim glavama. Da se snovi ostvaruju samo ako se ne odustane. Da nema lakog puta do sna. Da u dešavanjima postoji smisao koji prožima Univerzum. Da sreća počinje iz otvorenog srca i poverenja u druge.
„Naučila sam da volim ljude jer su mi dali i daju toliko toga lepog na svakom koraku.“

Živi skromno, troši oko 10 dolara dnevno, spava u šatoru, nekada u pozajmljenim kućama. Toliko joj je, tvrdi, potrebno. I za smeštaj i za hranu. Kad joj zaškripi tu su prijatelji ‒ jedna Škorpija koja sanja isti san, neke kompanije, mnogi dobri ljudi, kolege....

„Ljudi mi pomažu jer ih inspirišem mojom energijom, kako kažu da slede svoje snove i ne odustaju“, piše.

A sve je počelo kada joj je majka umrla u 59. godini. Shvatila je da je život prekratak da bi ga potrošila na petodnevni posao koji prezire, zarad vikenda koji bi mogla da provede slobodna. Nije htela život u kome nije svoja.

„Putovaću dokle god mi ne dosadi. To je sada moj način života. Mirujem već četiri meseca pišući knjigu i ne mogu da dočekam da ponovo krenem da putujem, da vozim kroz nove zemlje i krajeve. Kada sam završila prvi deo romana 1. januara častila sam sebe mini-turom do Lumbinija, rodnog mesta Bude i doslovno sam se preporodila za ta tri dana. Kad vam nomadski način života uđe u krv, tu nema 'izlečenja'. Ne verujem da može da dosadi imati nove doživljaje svaki dan, upoznavati nove ljude, gledati nove pejzaže, saznavati nešto novo“, piše u prepisci, jednom od onih intervjua koji moram da radim bez direktnog razgovora. A svakako u jednom od razgovora u kome ne nedostaje ni boja, ni ton.

Nemoguće je, objašnjava, sumirati utiske kad ste ovoliko dugo na putovanju.

„Živim na putu već pune dve i po godine i svaki dan doživljavam nešto novo. Mogu da vam pričam o tome kako me je dečko ostavio usred Albanije i kako izgleda naći se sam usred nigdine, ili kad sam ostala bez ikakvog izvora prihoda i prodavala kvas na ulicama u Taganrogu u Rusiji, mestu gde je rođen Čehov, ili kad sam letela paraglajderom iznad Kavkaza na gruzijsko-ruskoj granici, ili kad me je ljutiti Kinez napao ujutru nasrnuvši na moj šator jer je mislio da sam mu oštetila useve, ili kad sam se popela na najvišu zgradu na svetu u Šangaju, ili kad su mi neverovatno gostoljubivi Turci davali ključeve od svojih vikendica da tamo spavam, ili kad sam prešla biciklom himalajski prevoj Torung la na 5.416 metara nadmorske visine, ili kad sam u Gruziji preživela grad veličine oraha ili monsunsku oluju u Tajlandu, ili kada sam stajala na mostu koji spaja Evropu i Aziju i koji je granica dva kontinenta - jednom nogom na jednom, drugom na drugom... Mnogo je toga.“

Snežana o svima piše na svom blogu, o epizodama iz života ljudi sa svih meridijana.

„Svakog od njih pamtim i o svakome ko je oblikovao moj put pisala sam na mom blogu. Na svim meridijanima, svi ljudi imaju iste snove, strahove, brige ali, najbitnije, da su svuda ljudi dobri i da žele da pomognu drugome. To je velika istina ovog sveta koju zna svaki putnik, a koju nam mediji prećutkuju.“
 
Izvor: Blic


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
predstavljena pesnička zbirka u lavirintu  laguna knjige Predstavljena pesnička zbirka „U lavirintu“
19.04.2024.
Nova zbirka poezije Igora Mirovića predstavljena je 18. aprila u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC.   Pored autora, o knjizi su govorili prof. dr Zoran Đerić i prof. dr Aleksandar Je...
više
ema jarlet o orionu i mraku slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života laguna knjige Ema Jarlet o „Orionu i Mraku“: Slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života
19.04.2024.
Autorka hita „Orion i Mrak“ Ema Jarlet otkriva svoju opsesiju mrakom, kako nastaju priče i junaci koje ilustruje i u kome je pronašla inspiraciju za svoje čarobne slikovnice koje nakon objavljivanja n...
više
rastislav durman o novoj knjizi ona bića koja nisu sića  laguna knjige Rastislav Durman o novoj knjizi „Ona bića koja nisu sića“
19.04.2024.
„Ona bića koja nisu sića“ nova je knjiga evropskih bajki koju je priredio novosadski autor Rastislav Durman. Pisac za decu i odrasle poslednjih godina posvetio se prikupljanju bajki sa svih evropskih ...
više
prikaz knjige vladalac nikola makijavelija uputstvo za rukovanje državom laguna knjige Prikaz knjige „Vladalac“ Nikola Makijavelija: Uputstvo za rukovanje državom
19.04.2024.
„Ne zna se ko pije, a ko plaća“ najbolji je iskaz o situaciji u renesansnoj Italiji. U svakom njenom kutku sram, zločin i samovlašće bili su deviza. Zločin? Stvar službene dužnosti. Ubistvo? Oblik dru...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.