Laguna - Bukmarker - Slavenka Drakulić: Mileva Marić – tragičan slučaj žene koja nije imala izbora - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Slavenka Drakulić: Mileva Marić – tragičan slučaj žene koja nije imala izbora

Svojoj deci ostavljamo priličan nered, politički i ekonomski, rat, strah za egzistenciju i, što je najgore, prilično izvesnu ekološku katastrofu, kaže čuvena književnica Slavenka Drakulić.

Odavno je svojim delima osvojila i kritiku i publiku, a nedavno je pred ovdašnje čitaoce stigla njena najnovija knjiga „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“, koja nosi svojevrsni moto „Tuge se zbrajaju, kao u matematici“, a za koju Frankfurter algemajne cajtung, između ostalog, piše: „Snaga autorke je u njenoj izuzetnoj empatiji“.

Beogradska promocija je 11. maja u 18 sati, u knjižari Delfi SKC, a upitana šta je bio njen ključni motiv da napiše ovu knjigu koju objavljuje beogradska Laguna, veli:

„Možda će čitaoci pomisliti da je za moj izbor bilo ključno da je Mileva Marić naše gore list, ali nije u tome stvar. Nećete verovati, ali zapravo me je motivisala ljutnja! Naime, naljutila sam se kad sam, u jednom vrlo obrazovanom društvu u Americi, shvatila koliko malo ljudi zna da je Ajnštajnova prva žena bila Mileva Marić, s kojom je imao dva sina i vanbračnu ćerku. A uz to, ona je uz Alberta odgovarala mojoj glavnoj temi, odnosu moći kreativnih parova.“

Da li se sam od sebe nametnuo svojevrstan moto „Tuge se zbrajaju, kao u matematici“?

U pravu ste, nisam ni pomislila da je to moto, ali zapravo u potpunosti sažima Milevinu sudbinu i temu knjige. Hvala vam na tome.

U jednom Milevinom obraćanju Ajnštajnu stoji „istina je da razum i intelekt često nisu u skladu sa moralnošću“. Ona sama za sebe na neki način vapi za komentarom, a takođe, kao u izvesnom smislu i čitava knjiga, otvara pitanje o moralu i moralnosti danas?

Naravno, ali i o tome da ljude s obrazovanjem – intelektualce, naučnike, pisce... doživljavamo i kao ljude neupitnog morala, koji bi trebalo da znaju bolje. Recimo, Radovan Karadžić je pesnik, Slobodan Praljak bio je režiser – samo da spomenem ova dva ratna zločinca. Ali Dobrica Ćosić ili Ivan Aralica takođe su deo te obrazovane elite čiji moral nije ništa bolji od nekakvog šofera, radnika, prodavača. Našlo bi se još primera, svakako.

Prepoznajemo u ovom verovanju prosvetiteljsku ideju da nas znanje čini boljim, no čini se da to nije nikakav automatizam, da nije nužno tako... Kad govorimo o Albertu i Milevi, pokazalo se da ni on nije imao visoke moralne standarde. Kad je bila reč o obavezama oko dece, sve je prepustio Milevi.

Pišući o tome da Mileva zna koliko je njen sin osetljiv, da bi svakome bilo teško imati Alberta za oca, kažete: „Bojati se vlastitog deteta – kakav poraz, kakav užasan osećaj…“. Imamo li mi razlog za takvu bojazan? Kakav svet ostavljamo sopstvenoj deci?

Mileva je to rekla nakon što je psihički bolestan mlađi sin Eduard ili Tete pokušao da je udavi, kad je morala da interveniše policija. On je inače proveo život zatvoren u ludnici, a ona ga je posećivala svakog dana... Čini mi se da deci ostavljamo priličan nered, politički i ekonomski, rat, strah za egzistenciju i, što je najgore, prilično izvesnu ekološku katastrofu.

Pored glavne priče otvarate i (žensko) pitanje izbora između ambicija i brige o porodici. Kako stoje stvari danas?

I bolje i gore! Nasledili smo socijalističko zakonodavstvo koje uključuje prava žena, a s druge strane raste pritisak društva i crkve na žene da im se ta prava oduzmu, kao što se već dogodilo u Poljskoj s pravom na pobačaj.

Na završnim stranicama ona razmišlja da li je njena predanost deci prouzrokovana dubokom potrebom da se samo tako oseća živom?

Koji je, u to vreme i u postojećim okolnostima, bio njen izbor? Kao što znate, Mileva u dva navrata nije diplomirala i nije stekla titulu, pa se dalje nije mogla baviti naukom niti naći odgovarajuće zaposlenje. Razočarala se u Alberta, koji se uskoro oženio svojom rođakom Elsom. Jedan joj je sin bio teško bolestan. Da preživi, davala je časove klavira i matematike. Ona je zaista tragičan slučaj žene koja nije imala izbora.



U prethodna dva romana „Frida ili o boli“ i „Dora i minotaur“ kroz fiktivne biografije pisali ste o životu žena uz genijalne stvaraoce. Šta je tu bilo najveći izazov?

Dora Mar, koja je već bila uspešna fotografkinja, a ipak se odrekla fotografije na Pikasov nagovor. I često uverenje zaljubljene žene poput nje da može promeniti muškarca. Ali Pikaso je bio ljudožder – pri tome mislim na umetnika kojem je sve oko njega, kako stvari tako i ljudi, poslužilo samo kao materijal za njegovu umetnost. Njemu je slikanje bilo najvažnije, a Dora je to kasno shvatila, kad je napisala ne postoji Pablo (misleći na osobu), nego samo Pikaso (umetnik).

Među Vašim prethodnim knjigama je i „Kako smo preživeli komunizam“. A kako preživeti aktuelni neoliberalni, korporativni kapitalizam?

Kao što znate, veliko je pitanje da li ćemo ga uopšte preživeti. Većina ljudi kod nas preživljava ga teško, teže nego ranije. Kad smo sanjali Evropu, videli smo samo tu neku lepu stranu, sjajne izloge, obilje prekrasnih stvari, nove automobile... Nismo videli niti smo želeli da znamo da i na Zapadu ima i siromaštva i nezaposlenosti, da su ljudi izloženi hirovima poslodavaca i tržišta. Još gore, u naše je krajeve stigao kapitalizam u najgorem obliku. Glasajući za promenu političkog sistema, nisu znali da će u istom paketu stići i ovo što živimo danas.

Pratite li aktuelna politička zbivanja, šta Vam je privuklo pažnju?

Činjenica da je rat u Ukrajini, nakon više od godinu dana, postao obična stvar, da su prevladali svakodnevni problemi. Nije dobro što smo navikli na taj rat. Korumpirane političke elite i uopšte korupcija koja vlada u svakoj od bivših socijalističkih zemalja, i to ne kao izuzetak nego kao pravilo. I na koncu, kultura veličanja nasilja koja, u situaciji kada je dostupno toliko oružja, dovodi do krvoprolića i tragedija kao ovo nedavno u Beogradu i Mladenovcu.

Dolazite u Beograd zbog promocije knjige. S kojim očekivanjem?

Poslednji put bila sam pre četiri godine i publika me je lepo dočekala, a videla sam i stare prijatelje. To očekujem i sada.

Autor: Tatjana Nježić
Izvor: Blic
Foto: Roko Crnić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
proslavimo svetski dan dečje knjige laguna knjige Proslavimo Svetski dan dečje knjige
29.03.2024.
Svetski dan dečje knjige, ustanovljen 1967, kako bi se skrenula pažnja na potrebe najmlađih čitalaca, obeležava se 2. aprila, na dan rođenja danskog pisca Hansa Kristijana Andersena. Tim p...
više
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
29.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu!   Dečji da...
više
istorija u 56 poglavlja dvadeset minuta luja xix čedomira antića u prodaji od 1 aprila laguna knjige Istorija u 56 poglavlja – „Dvadeset minuta Luja XIX“ Čedomira Antića u prodaji od 1. aprila
29.03.2024.
Posvećeni istoričar Čedomir Antić objedinio je u knjizi „Dvadeset minuta Luja XIX“ 56 intrigantnih priča iz istorije kako naše tako i svetske. U svom prepoznatljivom maniru, pitko i slikovito, opisao ...
više
komemorativni skup sanu posvećen goranu petroviću laguna knjige Komemorativni skup SANU posvećen Goranu Petroviću
29.03.2024.
U prisustvu velikog broja članova Srpske akademije nauka i umetnosti u Svečanoj sali SANU u četvrtak 28. aprila održana je komemorativna sednica, posvećena piscu i akademiku Goranu Petroviću (1961–202...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.