Sinan Antun: Uvek postoji otpor i borba za jednakost

Roman „Bagdadsko pričešće“ iračkog pisca Sinana Antuna je knjiga o jednom duboko ranjenom društvu, prepuštenom živom blatu postkolonijalne stvarnosti. Sinan Antun pruža nam halucinantan uvid u područja sjećanja i tragedije Iraka. Otkriva nam mnoge nepoznanice o sudbini brojnih etnokonfesionalnih grupacija hrišćana koje vjekovima nastanjuju Srednji istok. Ove drevne hrišćanske zajednice, kako primećuje i prevodilac u pogovoru, „očuvale su svoju neobičnu narodnost“, a njihovi savremeni izazovi i protivrječnosti ogledaju se u ovom romanu kroz odnos dvoje glavnih junaka – starog Jusefa, pripadnika odlazeće generacije koja je u Iraku doživjela i srećne godine, i njegove rođake Mahe, mlade studentkinje i pripadnice novog naraštaja koja usljed tragičnih ratova, narastajućeg terorizma i pogubnog zapadnjačkog uplitanja vidi smisao svog života u napuštanju domovine svojih predaka. Sav besmisao iračko-iranskog rata, odmazde zapadne koalicije, američke okupacije i građanskog rata koji je uslijedio prelama se u ovoj potresnoj priči kroz svakodnevni život jedne iračke hrišćanske porodice tokom posljednjeg dana oktobra 2010. godine, kada je u bombaškom napadu stradala katedrala Gospe od Spasa u Bagdadu i odnijela mnoge živote vjernika koji su se u njoj zatekli. Roman „Bagdadsko pričešće“ u prevodu Srpka Leštarića objavila je Laguna.



Sinan Antun (1967) je irački romansijer, pjesnik, prevodilac, vanredni profesor na Njujorškom univerzitetu. Rođen je i odrastao u Bagdadu gdje je završio studije anglistike. Iselio se u SAD 1991, doktorirao na Harvardu 2006.

Autor je dvije zbirke poezije i proznih knjiga: „Poetika opscene: Ibn el-Hadžej i Sukhf“, „Bagdadski bluz“, „I’jaam: Iračka rapsodija“, „Perač leševa“, „Bagdadsko pričešće“, „Knjiga kolateralne štete“. Već prva dva njegova romana prevedena su na više jezika, pri čemu je drugi bio na široj listi za Independent International Fiction Prize 2014, iste godine dobio nagradu Best Arab American Book Award, a i četvrti je ušao u širi izbor za arapski Buker 2017. Za Sinana Antuna slavni argentinski pisac Alberto Mangel je rekao da je „jedan od velikih pripovjedača našeg vremena“.

Vaše su knjige prevedene na brojne svjetske jezike. Pominju vas kao „jednog od najcjenjenijih autora arapskog svijeta“. Šta je najviše uticalo na vaše književno stvaralaštvo? Zapravo koji je splet okolnosti od vas napravio pisca onakvog kakav jeste?

Želio sam da budem pisac još od malih nogu. Bio sam fasciniran riječima i jezikom. Zadovoljstvo sam pronašao u ljepoti jezika i njegovom bogatstvu. Takođe sam u vrlo ranom dobu počeo da čitam i dopalo mi se kako knjige mogu da vas prebace do drugog vremena i mjesta. Mastilo na papiru bilo je poput magije u efektu koji ima. Ono što je najviše uticalo na moj rad je bogat kulturni kontekst u kome sam odrastao u Iraku. Čitanje klasične i moderne poezije i čitanje savremene arapske literature i svjetske literature u prijevodu. Pisac je vrhunac svih pisaca koje on čita i kojima se divi. Ono što je značajno uticalo na mene su, naravno, moja rana iskustva života u Bagdadu tokom 1970-ih i 1980-ih. Bagdad je bio vrlo kosmopolitski i raznolik grad, sa vrlo bogatom kulturom u pogledu pozorišta, muzike, bioskopa i umjetnosti. Bio sam izložen svemu tome. Neko spozna to bogatstvo retroaktivno.

Egzistencijalno, ono što je na mene mnogo uticalo je život kroz iransko-irački rat (1980-1988) i život pod diktaturom. Najvažnije iskustvo koje je oblikovalo moju perspektivu je preživljavanje rata sa SAD i bombardovanje 1991. godine.

I pored toga što živite daleko od Iraka, najćešće teme vaših knjiga vezane su za Irak, iračku kulturu i ljude koji tamo žive. Zbog čega?

Zašto da ne? Živio sam prve 23 godine svog života u Iraku (to je trećina života ako živimo 75 godina). Ovo su vrlo važne „formativne“ godine u životu bilo koje osobe, uključujući djetinjstvo, srednju školu i fakultet. Nosim toliko sjećanja i priča. Mnogo je primjera pisaca koji napuštaju svoje zemlje prilično mladi i nastavljaju da pišu o njima do kraja života. Živio sam poslije Iraka u SAD, zemlji koja je bila uključena u Irak na različite načine: podržavajući Sadama Huseina, vodeći rat 1991, uvodeći sankcije od 1990. do 2003, a zatim ponovo napadajući tu zemlju.

U knjizi „Bagdadsko pričešće“ otkrivate dugo skrivane tajne vezane za život brojnih etnokonfesionalnih skupina hrišćana na Srednjem istoku. Zbog čega je to skrivano? Ko je najviše doprinio skrivanju problema sa kojima su te drevne hrišćanske zajednice morale da žive?

To nije „skrivena“ istorija. Možda tako izdavač opisuje roman. Način na koji zapadni svijet predstavlja „Bliski Istok“ vrlo je reduktivan i stereotipan. To se posmatra samo kroz vjerske kategorije. Ljudska bića su višedimenzionalna i složena. Nečiji identitet je definisan sa toliko mnogo faktora i uticaja. Vjerska pripadnost samo je jedna od njih. Tačno je da u svakom društvu postoje tenzije između različitih grupa. Pitanje je kada ta napetost postaje politička i nasilna. U Iraku se patnja manjina povećala, a njihova se situacija pogoršala nakon ratova koje su vodili stranci. To ne znači da su stvari i prije bile sjajne. Haos prouzrokovan vojnom okupacijom destabilizovao je društvo i uništio institucije i srednju klasu izazvajući sektaško nasilje.

U ovoj knjizi bavite se i iračko-iranskim ratom, odmazdom zapadne koalicije, američkom okupacijom, građanskim ratom… Zašto se besmisao skoro svih ratova vidi tek nakon brojnih žrtava, razaranja, progona?

Na to je teško odgovoriti. Uprkos svom takozvanom napretku, svijet je još uvijek vrlo nasilno mjesto. 20. vijek je bio najnasilniji vijek, a 21. vijek ne izgleda ništa bolje. Prije nekoliko nedjelja imali smo godišnjicu od kada su na Japan SAD bacile nuklearne bombe. Sada znamo da je Japan bio već poražen, a da SAD nije trebalo da koriste ove bombe. Ali željeli su da eksperimentišu i upotrebljavaju tuđe gradove i živote kao laboratorije!

Zar svakom ratu moraju prethoditi brojne laži i obmane? Kako to da ljudska rasa ne može da nauči lekciju iz prošlosti?

Slažem se s tobom. To je tragedija naše vrste. Veliki broj ljudi se lako zavara razmišljanjem kako će bombardovanje drugih i invazija na njihovu zemlju poboljšati njihov život! Čovjek bi mogao pomisliti da će svijet naučiti lekciju nakon dva svjetska rata ili nakon brutalnih građanskih ratova, ali nažalost, ne. Ali uvijek moramo razmišljati o snažnim interesima onih koji profitiraju od ratova. Korporacije koje prave bombe i oružje i zemlje koje propovijedaju o miru, ali nijesu prestale prodavati oružje onima za koje znaju da će ih upotrijebiti protiv nevinih civila.

U knjizi „Bagdadsko pričešće“ opisujete svijet iračkih hrišćana i tragediju arapskog svijeta uopšte. Šta nam možete reći o hrišćanskoj zajednici u Iraku njenom opstanku tokom vjekova?

Irak ima veoma bogatu istoriju. On ima pagane, šabake, hrišćane, zoroastrijanace, Jevreje i muslimane. Sve su to zajednice koje prate svoju pripadnost i postojanje vjekovima u prošlosti. Manastiri u Iraku sežu u prvi vijek hrišćanstva. Hrišćani su, kao i drugi, dio tkiva Iraka. To znamo iz istorije. Važno je da NE mislite na njih kao da žive u getoima ili da su izolovani. Oni su bili manjina, ali ne bismo trebali da razmišljamo o tome da je trajno ugnjetavani. Osnivač Iračke komunističke partije, Jusif Salman Jusif (1901-1949) bio je hrišćanin. Ministar spoljnih poslova Iraka tokom Sadamove vladavine, Tarik Aziz, bio je hrišćanin. Navodim ova dva primjera da ilustrujem da je ideologija, do nedavno, bila mnogo važnija od vjerske pripadnosti.

Tek poslije 2003. godine, crkve su bombardovane i napadnute. Rat i vojna okupacija proizvode haos i uništavaju nacionalni identitet i prisiljavaju mnoge na ljušture etno-sektaških identiteta.

Kako je zapravo tekao suživot između hrišćanskog muslimanskog svijeta u Iraku u doba vašeg odrastanja?

„Suživot“ nije bio problem na početku kada sam odrastao. Nijesu postojala dva različita „svijeta“. Nečija religija nije bila toliko važna. Ono što je bilo najvažnije i što je definisalo identitet bila je klasa, privilegija i politika. Znači linije razlikovanja bile su bogat/siromašan, urban/ruralan, član Partije (Ba`th)/nestranački član. Naša ulica je na neki način bila mikrokosmos Iraka. Imala je porodice srednje klase različitog porijekla: muslimanske, hrišćanske, šabejske. Išli smo jedni drugima na slavlja i bili smo prijatelji.

Je li po vašem mišljenju religija „opijum za narod“, kako je to nekad rekao Marks?

Da, jeste. Ali takođe moramo razumjeti otuđenost i bol koji trpe ljudi na ovom svijetu i kako vjera i vjerske strukture postaju njihova jedina nada. Govorim ovdje kao ateista koji je nereligiozan. Ljevičarski i progresivni projekti moraju se baviti socioekonomskom patnjom ljudi i pružiti im nadu i alternativnu budućnost.

Šta nam možete reći o vašoj knjizi „Perač leševa“? O kakvoj je dilemi u toj knjizi riječ: između umjetnosti i tradicije?

Knjiga je o mladiću koji je rođen u porodici u kojoj su se svi bavili pranjem leševa. Od njega se očekuje da nastavi porodičnu tradiciju i bavi se istim poslom. Ali on ima umjetničke sklonosti i želi da bude umjetnik i da pravi statue. Umjesto da radi u blizini smrti, on želi da stvara život. Pobunio se protiv svog oca i studira umjetnost, ali zbog ekonomskih teškoća tokom ratova i sankcija u Iraku ne može da živi kao umjetnik. Kad mu otac umre nakon američke invazije 2003. godine, prisiljen je da preuzme posao od kojeg je želio da pobjegne. On puno radi, jer toliko ljudi svakodnevno umire, ali trpi traume zbog neposredne blizine leševa. U romanu se govori o dijalektici života i smrti i o umjetnosti kao otporu. To je moj najuspješniji roman i preveden je na 14 jezika. Objavljen je 2010. godine, ali još uvijek kruži i čita se u veoma širokim krugovima u Iraku.

Vi ste i pjesnik. Koji vam je vid književnog izražavanja bliskiji: poezija ili proza?

Razmišljam o prozi i poeziji kao o dva različita instrumenta na kojima sviram istu muziku, ali ponekad upotrijebim jedan, a drugi put koristim drugi instrument. Pročitao sam neki dan da poezija više liči na šaputanje, dok je roman više poput pozorišta. Oboje su mi bliski. Dva prozora kroz koje gledam svijet i razgovaram sa i o njemu.

Vi ste i književni prevodilac. Šta vas je privuklo u poeziji Čarlsa Simića i Mahmuda Darviša, koju prevodite?

Oni su sjajni pjesnici i dva moja omiljena pjesnika. Prevodim tekstove koji me pokreću i pogađaju me emocionalno i intelektualno. Prevod je ujedno i prilika da se naselim djelima pjesnika koje volim. Oboje su inovativni. Sviđaju mi se mračni nadrealizam i ekonomičnost Simićeve poezije i njegove upečatljive slike. Takođe je jedan od rijetkih pjesnika u Sjedinjenim Državama koji se obraća politici i ratu (možda zato što je kao mladić bio svjedok ratnih razaranja). Njihovo bavljenje istorijom takođe je duboko. Ali, prije svega, zamršena upotreba jezika.

Kako su vaše knjige primljene u arapskim zemljama?

Veoma sam zadovoljan popularnošću mojih djela u arapskom svijetu bilo da je riječ o književnim kritičarima ili čitaocima. Naširoko se čitaju i hvale, svakodnevno mi stižu poruke čitalaca iz raznih zemalja i iz široke dijaspore. Moje posljednje gostovanje kada sam pitpisivao knjige u Bejrutu, prije COVID-a, bilo je divno.

U Iraku se i dalje nastavljaju patnje. Ima li nade za bolje dane poslije Sadama? Kakvu nadu gaje vaši sunarodnici?

Iračka omladina započela je revoluciju u oktobru prošle godine. Oni su protiv sektaške politike i korupcije i nefunkcionalnog sistema koji je SAD uveo 2003. Oni žele sekularni Irak koji nije vezan za Iran ili SAD. Daju mi nadu. Duga je bitka, ali započela je.

Svjedoci smo posljednjih godina brojnih seoba iz arapskih zemalja. Gdje se krije, po vama, korijen današnjih problema emigracije?

Nedavno sam pročitao snažni stih Varsan Šajre: „Niko ne odlazi od kuće, osim ako njegov/dom nijesu usta morskog psa“. Većina onih koji govore o ili razmišljaju o nedavnim talasima izbjeglica, ne gledaju na morskog psa. Masa ne može olako dići ruke od svega i napustiti svoje domove, osim ako život ne postane nepodnošljiv i ako postoji toliko patnje i smrti. Migracije su takođe iz Avganistana, Irana i iz zemalja sjeverne Afrike. Stopa i broj onih koji traže utočište dramatično su se povećali nakon ratova (u Libiji, Siriji i Iraku). Dva su glavna faktora, uništenje koje su dovele neoliberalne politike i grabežljivi kapitalizam s jedne strane, i uništenje i smrt uzrokovani ratovima i invazijama, s druge strane. Postoje uzroci i posljedice. Ako napadnete kuću i uništite njene prozore i zidove ili prodate oružje zločincima koji vrlo dobro znaju da uništavaju kuću i ubijaju njene stanovnike, oni koji žive u njoj, pobjeći će.

Da li se po vašem mišljenju mijenja današnji svijet? Na koji način? Hoće li Evropa, i svijet kakve znamo nestati? Je li proces transformacije u toku?

Pandemija je pojačala probleme zbog kojih naš svijet pati. Uprkos svom napretku u tehnologiji i znanju, i uprkos količini bogatstva u svijetu, postoji toliko nejednakosti i patnje. Ekonomski i politički sistemi u svijetu dizajnirani su tako da donose benefit i obogaćuju nekolicinu, a ponižavaju i unižavaju ostale. Ali uvijek postoji otpor i nova generacija protestvuje svuda kako bi zahtijevala jednakost i dostojanstvo, bilo u Sjedinjenim Američkim Državama nakon rasističkog ubistva Džordža Flojda, bilo u Libanu i Iraku, protiv korumpirane elite koja pljačka narod.

Razgovarao: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me