Laguna - Bukmarker - Renato Baretić: Teško pišem da bih se lako čitao - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Renato Baretić: Teško pišem da bih se lako čitao

Izdavačka radionica beogradske Lagune nedavno je bogatija za „Osmog povjerenikaRenata Baretića, verovatno najnagrađivaniji hrvatski roman u poslednje dve decenije, koji je u komšiluku pokupio sva najznačajnija književna priznanja: „Vladimir Nazor“, „Ivan Goran Kovačić“, „Avgust Šenoa“, „Kiklop“... Baretić je kod nas možda poznatiji po seriji „Crno-bijeli svjet“ i kultnoj komediji „Što je muškarac bez brkova“, za koju je, zajedno s Antom Tomićem i Ivicom Ivaniševićem, napisao scenario, dok ga na „domaćem terenu“ prepoznaju i po romanima „Pričaj mi o njoj“, „Hotel Grand“ i „Zadnja ruka“, sjajnom brevijaru „Split za početnike“, te veoma čitanim kolumnama.

Zapravo, svojevremeno saradnik Slobodne Dalmacije, Baretić je u svet književnosti i ušao iz novinarstva...

„Iza čitave priče, zapravo, stoji časopis koji se zvao Torpedo, a pokrenuli su ga Ivica Ivanišević i Ante Tomić. Ja sam tu bio ‘treća ruka’, uz ilustratora Alema Ćurina, nažalost pokojnog. Odlučili smo, naime, da napravimo književni časopis u kojem bi se objavljivali isključivo novinari. I mada su izašla samo dva broja, iz njih se videlo da novinari često pišu zanimljivije od etabliranih književnika“, priča Baretić, koji je nedavno bio gost Novog Sada i književnog festivala „Razgovori o ljubavi (prema knjigama)“.

Dok su se u Torpedu prozom predstavili Jurica Pavičić, Ante Tomić, Boris Dežulović... Vi ste se u časopisu oglasili poezijom, koju ćete posle objaviti u prvoj zbirci „Riječi iz džepova“?

Iskreno, u to sam vreme mislio da nemam dovoljno daha za roman, ali je Kruno Lokotar, najpoznatiji hrvatski književni urednik kojem sam poslao pesme planirane za drugu zbirku, insistirao na tome da mu pošaljem i to što imam proze. U rukopisu mi je stajalo nekih 20–25 stranica od kojih sam mislio da bi mogla da ispadne novelica, ali tek kroz jedno 15 godina, ako nastavim dotadašnjim tempom. Lokotar mi je, međutim, ponudio avans, ali uz rok: morao sam roman da završim za šest meseci. Budući da sam bio bez para – što je, manje-više često, prihvatio sam. Uostalom, budući da sam novinar od 1983, za mene i jesu dve ključne stvari uvek bile honorar i dedlajn. I predao sam mu „Osmog povjerenika“ u roku, tačnije sa šest dana zakašnjenja.

Poseban fenomen „Osmog povjerenika“ je jezik kojim govore junaci romana – trećićanski?

Kada već izmisliš bizarno ostrvo, koje mora biti čudno po svemu, onda je logično da na njemu bude neobičan i govor. Žitelji hrvatskih ostrva su dvadesetih i tridesetih godina 20. veka „trbuhom za kruhom“ odlazili ili u Južnu Ameriku ili u Australiju i na Novi Zeland. E sad, kako španski ne znam, Trećićani govore mešavinu engleskog i različitih ostrvska narečja. Samo Brač, recimo, ima pet subdijalekata. I danas mi znaju neki prići: Je l’ da da je to komišiki? Apsolutno, kako ste samo prepoznali... Ma je l’ to Susak? Naravno, naravno, napokon da me je neko provalio (smeh)... Šta ću, volim kada su mi čitaoci u pravu. Nek guštaju ljudi i dalje. Uglavnom, tog trećićanskog jezika, iako se uvek ističe kao dodatni kvalitet „Osmog povjerenika“, zapravo ima svega pet-šest procenata ukupnog teksta. Dakle, nema ga previše. Ali je očigledno razbacan na dobrim mestima. I, činjenica je, on u knjizi funkcioniše neuporedivo bolje nego u pozorištu, a napravljene su predstave i u „Gaveli“ i u splitskom HNK, ili u bioskopu. Verovatno i zato što se, kad čitaš, možeš vratiti dva-tri reda pa skužiti šta zapravo neka reč znači.



Kada pominjete bioskop, film Ivana Salaja, snimljen po romanu, osvojio je niz Zlatnih arena u Puli, bio je hrvatski kandidat za Oskara, a i na Festu je dobio nagradu za scenario?

Scenario nisam pisao ja, da odmah to razjasnimo. Bio bih užasan saradnik. To je prevođenje u drugi medij, i logično je da se nešto mora menjati. A ja ne bih dao nijedno slovo da se promeni. Bilo bi mi opterećenje, samo bih se nervirao. Zato čak nisam hteo ni da čitam scenario. Zapravo, meni Salaj jeste poslao nekakvu prvu verziju. I u njoj je, recimo, lik iz romana, koji se preziva Mesnjak, postao Mesjak. Računam, u pitanju je tipfeler. Međutim, ide to dalje i opet Mesjak, pa Mesjak... Pozovem Ivana i pitam što je promenio prezime, a on odgovori da mu ovako zgodnije zvuči. A, boga ti... Pa što se onda i ostrvo ne zove Kvatrić, a osmi poverenik lepo ne bude deveti, ako ti se tako više sviđa. I digao sam ruke. Otvoreno sam rekao Salaju da scenario dalje čitati neću da mu ne bih disao za vratom. Frendovi smo, šteta da se svađamo. Producent je platio prava na ekranizaciju, igraj se kako god hoćeš. Kasnije mi je ipak ponovo poslao scenario, i to, kaže, „zadnju ruku“. Pa ako je „zadnja“, šta ću ti sad. Nema potrebe da čitam, radi, verujem da ćeš napraviti dobar film... I ispao je daleko bolje nego što sam se bojao. Inače, ista stvar je bila i s teatrom. Nije mi padalo na pamet da sarađujem na dramatizaciji. Jednostavno, tuđu ideju mogu da razradim, bez problema, ali zaista mislim da ništa svoje ne bih mogao prerađivati.

Jedna od ponovo aktuelnih prekograničnih tema je i zbog čega srpski pisci nemaju naročitu prođu u Hrvatskoj, za razliku od hrvatskih pisaca u Srbiji?

Nemam objašnjenje. Objavljuju se knjige srpskih pisaca, ali priznajem da ni ja nisam pročitao gomilu toga važnog što se pojavilo u poslednjih dvadesetak godina. S druge strane, možemo priču i izvrnuti pa se zapitati zbog čega su ovde hrvatski pisci popularni. Naprosto – ne znam. Međutim, kada se pogledaju imena, ako ne računam Miljenka Jergovića i Damira Karakaša, uglavnom je to ta naša novinarsko-književna ekipa: Tomić, Dežulović, Hedl... koja nije opterećena ostrašćenim politikama, mitovima, legendama, već priča priče. Na jednom književnom skupu u Tirani otvorili su temu „Pisac i osećaj krivice“. Ma koji osećaj krivice? Svoje frustracije ispucavam kao novinar u kolumnama, a što se knjiga tiče, fokus mi je na dobroj priči koja možda nekog podstakne i da malo razmišlja.
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.

Autor: M. Stajić
Izvor: Dnevnik
Foto: Tone Stojko


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
29.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu!   Dečji da...
više
istorija u 56 poglavlja dvadeset minuta luja xix čedomira antića u prodaji od 1 aprila laguna knjige Istorija u 56 poglavlja – „Dvadeset minuta Luja XIX“ Čedomira Antića u prodaji od 1. aprila
29.03.2024.
Posvećeni istoričar Čedomir Antić objedinio je u knjizi „Dvadeset minuta Luja XIX“ 56 intrigantnih priča iz istorije kako naše tako i svetske. U svom prepoznatljivom maniru, pitko i slikovito, opisao ...
više
komemorativni skup sanu posvećen goranu petroviću laguna knjige Komemorativni skup SANU posvećen Goranu Petroviću
29.03.2024.
U prisustvu velikog broja članova Srpske akademije nauka i umetnosti u Svečanoj sali SANU u četvrtak 28. aprila održana je komemorativna sednica, posvećena piscu i akademiku Goranu Petroviću (1961–202...
više
dečji dani kulture od 5 do 7 aprila u igri sa knjigom  laguna knjige Dečji dani kulture od 5. do 7. aprila – U igri sa knjigom!
27.03.2024.
I ovog aprila deca se najlepše druže sa knjigom, i to u okviru Dečjih dana kulture, još jedne manifestacije koja promoviše knjigu i čitanje na najlepši način: kroz igru i zabavu! Dečji dani kul...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.