Prikaz romana „Putar i parizer“: Britak i uzbudljiv debi podatan za ekranizaciju

Iako govori iz trbuha svoje generacije, Mihaljević je kroz roman ispričao transgeneracijsku priču.

Teško ćete sendvič od putra i parizera pronaći u prestižnim i razmaženim chefovskim biblijama svijeta. Ali mi, rođeni početkom šezdesetih, znamo s koliko je ushićenja ta danas prezrena kombinacija, pa još s onim kovrčama ribanog trapista povrh svega, dočekivana na dječjim rođendanima.

Prve smiješne poljupce davali smo i primali s okusom parizera na usnama. Na kasnijim stopiranjima po cestama i švercanjima u kampovima održavali smo se na životu krađom pašteta po samoposlugama, a kupljenih tanko narezanih deset deka parizera bila je prava cjelodnevna gozba…

Važna transgeneracijska priča

Zato i jesam na neviđeno bio slab prema naslovu romana prvijenca Jerka Mihaljevića. Etiketa „Putar i parizer“ zamirisala mi je onako drumski na prvu. A kad sam uronio u sadržinu, s uzbuđenjem sam shvatio da je Mihaljević, iako tridesetogodišnjak i primarno govori iz trbuha svoje generacije, zapravo ispričao transgeneracijsku priču.

Važnu priču. Sagu koja svojom vibrantnom, dinamičnom, duhovitom, tužnom, dramaturški živom i prohodnom on the road putanjom… povlači niz identifikacijskih kopči koje nas se i te kako tiču. Bez obzira na to koja nam je godina rođenja upisana u dokumente.

Ugođaj Lukasovih „Američkih grafita“

Čitajući „Putar i parizer“, osjetio sam onaj mitski ugođaj filma „Američki grafiti“ (American Grafitti), jednog od temelja pop kulture, ranog remek-djela Džordža Lukasa, snimljenog 1973. Lukas s nježnošću prati skupinu nabrijanih kalifornijskih tinejdžera dok krstare kroz posljednju noć provoda i snova, seksa, alkohola i rock’n’rolla, prije no što će se raspršiti po koledžima ili po benzinskim pumpama i jeftinim motelima, već prema tome kako ih je zapao kastinski status.

Mihaljević u istoj pop mitologiji ide korak dalje. Dvadesete su godine 21. stoljeća. Alati iluzija tehnološki su savršeniji ali se nadanja gube brzinom svjetlosti. Njegovi antijunaci nisu više tinejdžeri u posljednjoj noći prije odrastanja, nego su blizu tridesete, još malo pa im valja zakoračiti u zrelost.

Što dalje sa životom?

Oni su prvu fazu tlapnji, šansi, „uspjeha“ i padova već ostavili iza sebe. I sad im taj ulazak u predsoblje iskustva, obojeno i mračnim bojama i psihodeličnim nijansama, djeluje kao gruba otreznjujuća šok-soba u kojoj definitivno moraju odlučiti što dalje sa svojim životima.

Pod uvjetom da im već nisu procurili kroz prste. Jer nema se vremena za snove. Samo bunila se broje. Vrijeme će ih prebrzo ispljuniti. Zato će mala škvadra kvartovskih prijatelja pokušati pobjeći od odluka.

Antijunaci na ljetnoj odiseji

Otvoriti drugu rundu iz limba u kojem su zapali. Krenut će na putešestvije do jadranske obale, do mitskog morena, koje je i u skučenim površinama džepne Hrvatske uvijek dovoljno daleko i obećavajuće.

Tomi (on je autor grozničavo sklepanog masterplana ljetne odiseje), Domba, Ronko i Crni, proći će kroz lažirano, naizgled opuštajuće lutanje puno droge, pijanstva, seksa i nirvane. Sve tražeći potvrdu već umornih (a tek su nadomak tridesetih) i nepouzdanih identiteta, zavaravajući se da su im još neki ideali preostali.

Materijal za TV seriju

Britak i pitak u izvedbi, Mihaljević je iznimno pronicljiv analitičar. Ozbiljan promatrač svijeta oko sebe. Pedantnim, strpljivim opažajnim svojstvima i sjajnom sposobnošću da to prezentira u priču, ispisao je sve heterogenosti društva (kvartet ovdje predstavljenih drugara dolazi iz posve različitih socijalnih pozicija) beskrajno izlomljenog suprotstavljenim šansama. Društva kućnog i javnog nasilja, bijede i ravnodušja, predatorskog terora uspjeha i licemjerja.

Plastično i uzbudljivo, poput nekih krhkih postaja na ovom lutalaštvu, Mihaljević unutar glavne matrice ispisuje poglavlja u kojima portretira svakog od četvorke. Zadirući u složeni background njihovih neuroza, pokleknuća i disfunkcionalnih raspada.

Nadam se da će se „Putar i parizer“ s pravom brzo pročuti i da će Jerko Mihaljević uskoro potpisati neki masni ugovor za prava na ekranizaciju. Materijal je naprosto podatan za slasne glumačke zalogaje nekog žestokog mlađahnog casta, kao i njihovih odustajućih predaka. U formatu, recimo, TV serije s tridesetminutnim epizodama, mogao bi to biti živi pulsirajući road to nowhere.

Autor: Davor Špišić
Izvor: telegram.hr