Prikaz romana „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“: Priča o izuzetnoj a zaboravljenoj ženi

 

Zaista, zašto? Slavenka Drakulić se upravo tim pitanjem bavi u svojoj knjizi „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“. Mileva Ajnštajn, rođena Marić koja je imala potpuno podršku svoje obitelji u svojem školovanju. Mileva Ajnštajn, koja je bila jedina ženska osoba koja je u Zagrebu dobila dozvolu ministarstva za pohađanje satova fizike. Mileva Marić, koja je studirala na politehničkom fakultetu na Sveučilištu u Cirihu, gdje je bila jedna od rijetkih žena. Mileva Marić, genijalna matematičarka.

Zašto je onda Mileva Marić ostala zaboravljena?
 

Dogodio joj se Albert Ajnštajn. Albert Ajnštajn, onaj najveći. Onaj koga svi znamo, koji je postavio teoriju relativnosti. Čovjek koji je pridonio čovječanstvu na brojne načine. Čovjek kojega nikada nećemo zaboraviti i čovjek o kojem ćemo uvijek učiti.

Ima li Albert opravdanje? Možemo li mu oprostiti što je svojim znanstvenim radom doveo do napretka, a istovremeno zanemario svoju obitelj?

Jesu li Mileva, Hans Albert i Eduard uopće žrtve, kad im je otac i muž vjerojatno jedan (ako ne i najveći) od najvećih znanstvenika svih vremena?

Ako je čovječanstvo oprostilo njemu, koji je zbog svoj izuzetnog rada zapostavio svoju djecu, da li bi čovječanstvo moglo oprostiti da se radilo identičnim uspjesima, a da ih je napravila Mileva?
 

Što se zapravo dogodilo Milevi? Prije svega, Mileva je bila žena. Žena koja je od malih nogu bila drukčija. Žena koja je povjerovala da će uz Alberta imati sve ono o čemu je sanjala, da će to što je drukčija biti nešto lijepo i nešto pozitivno. Na kraju je Mileva postala obična. Jer je izgubila sve, a na tom putu je izgubila sebe.

Mileva nije bila lijepa. Imala je jednu nogu kraću od druge, te je zbog toga uvijek šepala. Bila je najpametnija u razredu. Ali su joj se djeca rugala samo zato što je šepala. Nijedan ju dječak ni muškarac nije htio pogledati zbog njezinog hendikepa.
 

Ona nije bila predodređena da se uda i rađa djecu. Jer ona nije imala samopouzdanja. Navikla je da ju drugi ne gledaju kao ženu, kao buduću majku. Roditelji su u njoj prepoznali potencijal i poslali ju da postigne nešto o čemu će ostale žene samo moći sanjati, ako im se uopće dozvoli da imaju snove.

I bila je tako briljantna! Dokazala je da vrijedi i da može, iako je žena. Dokazala je da je žena više od vanjskog izgleda. Zato se i Albert zaljubio u nju!
 

Ostala je trudna. U to je vrijeme bila sramota izvanbračna trudnoća, pa se Mileva morala vratiti u svoje rodno mjesto kako ne bi navukla sramotu na Alberta. Da se saznalo da je ona trudna, Albert vjerojatno ne bi nigdje dobio posao.

Također, za vrijeme njene trudnoće, trebala je položiti završni ispit i diplomirati. Dva je puta pokušala i nije uspjela. Njezin je život znanstvenice bio gotov i prije nego je započeo.

Koliko je žena postalo uspješno bez obzira na težak život i trudnoću? Puno. Zašto onda Mileva nije uspjela? Iako s Albertom, ona je stalno bila sama. Njezina bol nije bila dostojna. Njezina tuga nije bila bitna.

Čak i nakon što je rodila dvojicu sinova, njezina je tuga prema kćeri koja je ostala ovijena velom tajne postala preteška. Nikada nije ni bila cjelovita osoba, ni u čemu. Tijelo joj nije bilo skladno, um obavijen melankolijom, podbacila je kao majka, razvela se od muža, nije dobila diplomu. Ni u jednom segmentu života nije uspjela.
 

Bez obzira na brak i na djecu, Albertu je uvijek na prvom mjestu bila znanost. Međuljudski odnosi nikada nisu bili bitni. Gubitak s kojim su se trebali oboje nositi, prebacio je na Milevu. Nije vidio Milevu kao osobu s osjećajima. Odrastanje sinova bilo mu je beznačajno u usporedbi s istraživanjima. No Mileva mu je u jednom periodu života bila ključna osoba. Ona je bila jednaka njemu. „Ona jest i zauvijek će ostati amputirani dio mene.“
 

I dan-danas se raspravlja da li je Mileva uopće dala ikakav doprinos Albertovom radu. Dok jedni pokušavaju dokazati kako je upravo ona bila ključ svih Albertovih otkrića, kako bez nje vjerojatno ne bismo bili upoznati s većinom onoga što je Albert ostvario. Drugi, ipak, smatraju kako Mileva nije bila zaslužna ni za što. To još uvijek ostaje predmet rasprave.

Fascinantno je, međutim, kako papir puno znači. Da je imala papir na kojemu piše diploma, njezino bi ime bilo uključeno u radove, te se njezin doprinos ne bi osporavao. Iako se svi slažu da je bila izuzetno pametna i nadarena, sve je to otišlo u vjetar zato što nije dobila papir na kojemu piše da je pametna i nadarena.

Ovo je priča o ženi koja je morala ostati malena da bi netko drugi postao najveći. Ženi koja je morala umanjiti svoje postojanje kako bi netko drugi dobio priznanje. Ženi koja je morala postati obična, kako bi netko drugi bio izuzetan. Ženi koju je trebao upamtiti svijet, a na kraju su ju svi zaboravili.

Izvor: Knjigožderonja