Prikaz romana „Duž oštrog noža leti ptica“: Književnost bez tabua i zabranjenih naracija

Tanja Stupar Trifunović napisala je snažan i hrabar roman, unutar kojeg se na malom broju stranica daje toliko toga, cijeli spektar priča, odnosa i sudbina.

Nakon romana „Satovi u majčinoj sobi“ i „Otkako sam kupila labuda“ književnica Tanja Stupar Trifunović svojim romanom „Duž oštrog niža leti ptica“ potvrđuje se kao spisateljica koja sa iznimnom rafiniranošću stila i uvjerljivošću priče koju pripovijeda otvara neke drugačije obzore u recentnoj domaćoj književnosti. Ono što je u svojim pjesničkim knjigama prije ovih romana demonstrirala kao autentičan književni izraz koji pomjera granice očekivanja i kolokvijalno žensko pismo razgrađuje pokazujući da se dobra književnost nikad ne svodi na bilo kakvu rodnu odrednicu, već je prije svega dobra književnost, nastavilo se i u njenim romanesknim knjigama.

Poetičnost jezika

Kada to kažem, mislim prije svega da ova autorica ni u kom smislu ne pristaje na bilo kakvu etiketaciju, već nastoji u svom radu, prevashodno u samom jeziku, doseći maksimalan napon i trenje koji polučuju knjige koje svaki put iznova nastoje pomjeriti fokus, iznaći novi pristup i doseći stilsku ujednačenost koja čitaocu daje mogućnost da zaplovi u tkivo teksta i njime bude preplavljen. Dva prethodna romana bila su u tematskom smislu okrenuta pitanjima odnosa između majke i kćerke („Satovi u majčinoj sobi“) te ljubavnom odnosu između dvije žene („Otkako sam kupila labuda“) i u tom registru ponudila su nam priče koje u svom pristupu razbijaju sve kanonske okoštalosti, pokazujući nam da za autoricu koja ne slijedi obrasce trenutne literarne mode nema suštinskih ograničenja i datosti, već se svakoj temi pristupa suvereno i sa željom da se ona iznese najbolje moguće. U tom pogledu Stupar Trifunović nas je suočila sa mnogim stvarima o kojima se ovdje nerado progovara, otvarajući one u ovdašnjim društvima često skrajnute teme, koje nedostaju da bismo imali širu sliku onoga što živimo. Ali i da bi pokazala šta je suštinska uloga književnosti u njenom nastojanju da progovori o svemu onome što se zaobilazi, odnosno da za književnost nema tabua i zabranjenih naracija.

U odnosu na „Satove u majčinoj sobi“ i „Otkako sam kupila labuda“ novi roman ove književnice zadržao je prepoznatljivu poetičnost jezika i fragmentiranost narativa, pokazujući nam stilski kontinuitet, a sa druge strane u tematskom okviru „Duž oštrog noža leti ptica“ je priča koja uvodi žensku perspektivu na rat. Posljednjih decenija napisana je cijela jedna biblioteka o jugoslovenskim ratovima, međutim, jako malo je u romanesknoj prozi bilo onih ostvarenja koja su potpisivale autorice. Drugim riječima, u dobroj mjeri smo ovdje bili uskraćeni za tu perspektivu na ono što nam se devedesetih događalo. Međutim, bilo bi pogrešno svesti roman „Duž oštrog noža leti ptica“ na samo tu odrednicu. Rat dakako jeste jedna od najvećih literarnih tema, ali ukoliko ga se svodi na onu uopštenu grubu sliku, on kao takav ništa ne znači. Tanja Stupar Trifunović nastoji u svom romanu ispisati jednu univerzalnu priču, koja prenebregava bilo kakve topografske odrednice i markacije zaraćenih strana. Vojska je prosto vojska, i rat je prosto rat, ma gdje bio, ma ko u njemu patio i stradao. Posrijedi je roman koji na iznimno slojevit način uvodi više različitih pripovjednih linija koje nam kroz junakinje Vanju i Milenu svjedoče cijeli jedan splet odnosa i događaja čiji je okvirni prsten rat. On se, rat, najprije osjeća u atmosferi, huči oko ove priče, nagovještava se, da bi potom sve direktnije provaljivao u svijet protagonista ovog romana, mijenjajući njihove egzistencije, izopačujući svaku normalnost.

Uprkos tome, autorica ne poseže za onim opštim mjestima ovdašnjih ratova i njihovih poznatosti, ona nastoji ispripovijedati ono što rat na najdubljim nivoima bića radi sa čovjekom, sve ono što se u ljudima mijenja, sva ona iskrivljena lica koja on nosi u sebi sadržana. Selidbe, napuštanja domova, zločini, psihički lomovi, osjećaj gubitka, podozrijevanja i strah. Riječima iz romana: „Uskoro će onaj dan kada će otac gotovo svečanim tonom reći: ‘Više nemamo kuću’ i nakon kratkog ćutanja dodati: ‘Srušena je.’ ‘Nemamo ni zemlju, raspala se, nemamo ništa kao na početku.’ Zamišljam imanje i nemanje kuće, zemlje, jučerašnjeg dana, kako je lako sve izgubiti osim početka. U sjećanju iskaču moji roditelji i baba i djed kao vječiti neimari koji pale miješalice i sipaju sivi cement i vodu u njihove prazne i gladne utrobe, vuku betonske blokove i ziđu kuće, ali nešto je pogrešno zamišljeno i kuće se osipaju i ruše. A mi sjedimo s torbama na pragu i kao ptice selice čekamo neki znak iz prirode kada je vrijeme da opet idemo i da se opet vratimo.“ Ili: „Rat je postajao fatamorgana i svakom je odražavao nešto drugo. Sve je moglo biti i stvarno i izmišljeno, jer stvarnost kakvu smo poznavali i koja je činila naš svijet sigurnim odavno se raspala.“

U središtu romana su, dakle, djeca, pa bi ovo mogao biti i roman iz dječijeg rakursa, sa vremenskim otklonom i pripovjedačkim komentarima odraslosti. Specifično je da autorica romana „Duž oštrog niža leti ptica“ suštinske antagonizacije unutar ovog teksta pronalazi u onome što se dešava u malom mjestu mediteranskog zaleđa u koje junakinja Vanja dolazi sa svojom porodicom sklanjajući se kod bake i djeda od rata koji je već počeo u njenom gradu. Djeca možda nisu jasno svjesna onoga što rat jeste, ali u onome što se oko njih manifestuje ona kopiraju modele svojih roditelja, preuzimaju neizrečeni strah i postaju senzori kroz koje se prelama sva narušenost mira. Počevši od dječijih igara, preko odnosa spram druge djece do odnosa prema životinjama, iz svega na izvjestan način vrišti da je stvarnost pomjerena iz svog ležišta. Gledajući na taj način, roman Tanje Stupar Trifunović govori nam o onome što je stvarna razornost rata, ono što se odvija u njegovoj pozadini, odnosno da su posljedice rata mnogo šire i razornije od onog što se u prvom njegovom planu vidi. Kontrastiranje blizine mora, kao prostora slobode i širine, sa malom skučenom zajednicom u koju je Vanja došla, dojmljiva je metafora kojom ova autorica pokazuje vještinu gradnje priče koja zaobilazi svaku linearnost, zalazeći u sfere koje nas izmještaju iz svake udobnosti, proizvode nelagodu a da ona nije prikazana u nekoj direktnoj brutalnosti prikazivanja ratnih scena.

Izopštavanje i odbačenost

Posebno važno, zapravo suštinsko, unutar romana „Duž oštrog noža leti ptica“ jeste pitanje isključivosti, predrasuda, nasilja, seksualnog nasilja nad ženom, koje pak nema samo vezu sa ratom samim. Kroz lik Milene, koja je svojevrsni kontrapunkt kakve-takve dječije bezbrižnosti fokalizatorice Vanje, pred čitaoca se iznosi cijeli niz detalja koji pokazuju duboku ukorijenjenost nasilja u zajednici spram onih koji se na neki način smatraju obilježenim. Budući dijete koje su roditelji napustili, Milena živi kod bake i njenog partnera, trpeći različite vrste nasilja, pedofilske nasrtaje i osudu, seoska izopštavanja i odbačenost. Milena pak jeste i junakinja koja probija svaku barijeru onoga što joj se dešava, ona se pobunjuje protiv svega što je doživjela i kroz Vanjinu priču postaje oslobođena, izdignuta iznad crnila sredine koja je na sve načine nastojala unaprijed odrediti njenu sudbinu.

Tanja Stupar Trifunović napisala je snažan i hrabar roman, unutar kojeg se na malom broju stranica daje toliko toga, cijeli spektar priča, odnosa i sudbina. Preciznim i direktnim jezikom, koji je opet iznimno poetičan i složen, „Duž oštrog noža leti ptica“ istinski je važna knjiga u našoj recentnoj prozi, njome se pomjeraju mnoge granice, a domaća književnost dobila je priču koja je nedostajala i koja će sasvim sigurno sa pažnjom biti čitana.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba