Prikaz novog romana Marka Vidojkovića „Đubre“
Nevjerojatna je žanrovska raznolikost najnovijeg romana Marka Vidojkovića, što je u neku ruku i logično s obzirom da je to postalo nekom vrstom zaštitnog znaka ovog pisca. U svom prethodnom romanu „E baš vam hvala“ Vidojković na sjajan način miksa žanrove distopije i alternativne povijesti. U romanu „Đubre“, ironično podnaslovljenom kao „Knjiga strave i užasa“, Vidojković ide i korak dalje, stvorivši roman s elementima distopije, trilera, satire, romana katastrofe, pornografskog romana, a on je, uz to, i neka vrsta romana s ključem, s jasnim aluzijama na određene osobe koje su obilježile političku scenu Srbije u proteklih dvadesetak godina, kao što su Žvalavi, Maneken, Koštunjavi, Filozof... Ovaj je roman stoga važan ne samo za Srbiju već i za cijelu regiju, jer ovdašnji nacionalizmi funkcioniraju po principu spojenih posuda, pothranjujući jedan drugi. Pritom treba istaći da je Vidojković sve to uspio majstorski i bešavno uklopiti u hiperrealističnu priču koja teče u realnom vremenu. Tu je i neizostavni humor. Rečenice Žvalavog o šahu u osnovnoj školi, na primjer, nešto su najduhovitije što sam pročitao u posljednje vrijeme.
Radnja Vidojkovićevog romana odvija se u vrijeme pandemije „superkuge“ koja započinje u Srbiji, u Beogradu, na divljim deponijama smeća, a onda se odatle proširi na cijeli svijet prouzročivši apokalipsu. U blizini deponija, gdje je došlo do epidemije, žive Romi, koji su ovdje, kao manjina, i neka vrsta dežurnih krivaca. Ovo je nešto što je u velikoj mjeri obilježilo ovdašnja društva, gdje su za naše probleme uvijek krivi „oni drugi“, uglavnom manjinci koji ne predstavljaju realnu opasnost. Stoga bi ovaj roman, također, ne samo zbog ovoga, bez ikakvih ograda mogli uvrstiti i u odjeljak angažirane književnosti, ma koliko taj pojam bio danas obesmišljen, i to pozivajući se na famoznu Krležinu „kutiju olovnih slova“ kao posljednju liniju obrane ljudskog dostojanstva. Vidojković to radi na jedan poseban način, karakterističan za karikaturu. Sve anomalije srpskog društva ovdje su iskarikirane do krajnjih granica, a da pritom uvijek ostane prepoznatljiv „model“ kojim se Vidojković poslužio, što je veliko književno umijeće.
Važna tema ovog romana su i mediji, odnosno njihova destruktivna uloga u kreiranju distopijskih scenarija, koja se prije svega bazira na lažnim vijestima, manipulaciji i senzacionalizmu. Ovo, naravno, nije samo ekskluzivitet Srbije, jer ovdašnje prakse i mentaliteti su u suštini epigonski, bez iznimke. Bez obzira na to, Vidojković je taj mehanizam razotkrio do kraja. I bez obzira na to što medijska slika Srbije danas, govorim to iz druge ruke, ne odstupa mnogo, čini mi se, od one u Vidojkovićevom romanu. Najvažniji je način na koji se ta slika uklapa u onu opću, širu. A to kod Vidojkovića savršeno funkcionira.
Treba spomenuti još dvije stvari koje su karakteristične za ovaj roman, to su insistiranje na priči i Vidojkovićev infantilni pripovjedač, Dragiša, brutalni i neuračunljivi operativac tajne službe. On je neka vrsta „srpskog Psiha“, a ujedno funkcionira i kao siva eminencija predsjednika Srbije. Zapravo je tu stvar postavljena mnogo drastičnije: Žvalavi, predsjednik Srbije, samo je marioneta u Dragišinim rukama. Vidojković preko lika Dragiše na vrlo jednostavan način ponire duboko u psihopatologiju neimenovanih likova koji su iz sjene u velikoj mjeri preoblikovali posttranzicijska društva na ovim prostorima. Dragiša je suvremeni Rasputin. Ili Dragutin Dimitrijević Apis? Možemo li princip romana s ključem primijeniti na Dragišu u ovom slučaju? U Dragišu je Vidojković „ugradio“ sve negativne stereotipe o Srbima, one koje drugi gaje o njima, ali i one koje oni sami stvaraju o sebi. Stereotipi u književnosti često znaju obesmisliti književni tekst. Međutim, kod Vidojkovića se to niti u jednom trenutku ne događa. Spomenuo sam nešto ranije karikaturu. Stereotipi su zapravo neka vrsta karikature i po tome se savršeno uklapaju u ovaj roman. Način na koji Vidojković gradi roman podsjeća donekle na ono što u svom posljednjem filmu, u izvrsnom „Ircu“, čini suvremeni holivudski klasik Martin Scorsese. On majstorski gradi stereotipnu sliku patološkog mafijaškog egzekutora, oslanjajući se na sve moguće stereotipe o Ircima posijane po brojnim filmovima o irskim mafijašima, ponajprije na remek-djelo braće Coen „Millerovo raskrižje“. U tom smislu roman „Đubre“ možemo promatrati kao Vidojkovićevu verziju „Srbina“, što bi bio idealan naziv filma koji bi bio eventualno snimljen po ovom romanu.
Kroz „Đubre“ defilira onaj prepoznatljivi posttranzicijski polusvijet: ratni profiteri, prostitutke, ratni zločinci, urednici novina, televizije, plastificirane starlete... Tu se ušmrkavaju kilometri kokainskih lajni, prakticiraju se seksualne perverzije, prijeti pištoljima... A sve je to u tijesnoj vezi s državnim strukturama, odnosno s tajnim službama koje, kao i u prethodnom Vidojkovićevom romanu „E baš vam hvala“, iz pozadine povlače sve konce. „Sve to“, da se poslužim riječima Miroslava Krleže, „igra ludu, raspojasanu balkansku melodiju, praiskonsku i pogansku, na kojoj svi ostali naši poprimljeni, kopirani europski oblici plivaju tek kao sićušne šajke na golemom ustalasanom moru“. Ova Krležina rečenica (iz drame „Kraljevo“), kojom Krleža opisuje Kraljevski sajam u Zagrebu uoči Prvog svjetskog rata, možda na najbolji način opisuje ovaj roman, odnosno stanje mentaliteta stotinu godina kasnije. Ostaje nam tek konstatacija da se ništa bitno u tom smislu nije promijenilo do danas.
Cilj svake distopije, odnosno romana sa znanstveno-fantastičnom potkom jeste da je u zastrašujućem svijetu neke fiktivne budućnosti u svakom trenutku moguće iščitati našu stvarnost. Najbolji primjer tog postupka je roman „1984.“ Georgea Orwella. Orwell je zapravo samo iskarikirao 1948. godinu, kada je roman nastao, i premjestio tu svoju karikaturu u bližu budućnost. Vidojković je u svom romanu u potpunosti ispoštovao kanone žanra, s tim da radnju nije premjestio u budućnost, već ona teče u realnom vremenu. Tim inovativnim postupkom, neobičnom, hiperrealističnom pričom, na sjajan je način sažeo u jedno i prošlost i sadašnjost i budućnost. A u svemu tome ključnu ulogu igra prošlost, uključujući i onu koja se nikad nije ni dogodila.
Autor: Josip Mlakić
Izvor: Danas
Radnja Vidojkovićevog romana odvija se u vrijeme pandemije „superkuge“ koja započinje u Srbiji, u Beogradu, na divljim deponijama smeća, a onda se odatle proširi na cijeli svijet prouzročivši apokalipsu. U blizini deponija, gdje je došlo do epidemije, žive Romi, koji su ovdje, kao manjina, i neka vrsta dežurnih krivaca. Ovo je nešto što je u velikoj mjeri obilježilo ovdašnja društva, gdje su za naše probleme uvijek krivi „oni drugi“, uglavnom manjinci koji ne predstavljaju realnu opasnost. Stoga bi ovaj roman, također, ne samo zbog ovoga, bez ikakvih ograda mogli uvrstiti i u odjeljak angažirane književnosti, ma koliko taj pojam bio danas obesmišljen, i to pozivajući se na famoznu Krležinu „kutiju olovnih slova“ kao posljednju liniju obrane ljudskog dostojanstva. Vidojković to radi na jedan poseban način, karakterističan za karikaturu. Sve anomalije srpskog društva ovdje su iskarikirane do krajnjih granica, a da pritom uvijek ostane prepoznatljiv „model“ kojim se Vidojković poslužio, što je veliko književno umijeće.
Važna tema ovog romana su i mediji, odnosno njihova destruktivna uloga u kreiranju distopijskih scenarija, koja se prije svega bazira na lažnim vijestima, manipulaciji i senzacionalizmu. Ovo, naravno, nije samo ekskluzivitet Srbije, jer ovdašnje prakse i mentaliteti su u suštini epigonski, bez iznimke. Bez obzira na to, Vidojković je taj mehanizam razotkrio do kraja. I bez obzira na to što medijska slika Srbije danas, govorim to iz druge ruke, ne odstupa mnogo, čini mi se, od one u Vidojkovićevom romanu. Najvažniji je način na koji se ta slika uklapa u onu opću, širu. A to kod Vidojkovića savršeno funkcionira.
Treba spomenuti još dvije stvari koje su karakteristične za ovaj roman, to su insistiranje na priči i Vidojkovićev infantilni pripovjedač, Dragiša, brutalni i neuračunljivi operativac tajne službe. On je neka vrsta „srpskog Psiha“, a ujedno funkcionira i kao siva eminencija predsjednika Srbije. Zapravo je tu stvar postavljena mnogo drastičnije: Žvalavi, predsjednik Srbije, samo je marioneta u Dragišinim rukama. Vidojković preko lika Dragiše na vrlo jednostavan način ponire duboko u psihopatologiju neimenovanih likova koji su iz sjene u velikoj mjeri preoblikovali posttranzicijska društva na ovim prostorima. Dragiša je suvremeni Rasputin. Ili Dragutin Dimitrijević Apis? Možemo li princip romana s ključem primijeniti na Dragišu u ovom slučaju? U Dragišu je Vidojković „ugradio“ sve negativne stereotipe o Srbima, one koje drugi gaje o njima, ali i one koje oni sami stvaraju o sebi. Stereotipi u književnosti često znaju obesmisliti književni tekst. Međutim, kod Vidojkovića se to niti u jednom trenutku ne događa. Spomenuo sam nešto ranije karikaturu. Stereotipi su zapravo neka vrsta karikature i po tome se savršeno uklapaju u ovaj roman. Način na koji Vidojković gradi roman podsjeća donekle na ono što u svom posljednjem filmu, u izvrsnom „Ircu“, čini suvremeni holivudski klasik Martin Scorsese. On majstorski gradi stereotipnu sliku patološkog mafijaškog egzekutora, oslanjajući se na sve moguće stereotipe o Ircima posijane po brojnim filmovima o irskim mafijašima, ponajprije na remek-djelo braće Coen „Millerovo raskrižje“. U tom smislu roman „Đubre“ možemo promatrati kao Vidojkovićevu verziju „Srbina“, što bi bio idealan naziv filma koji bi bio eventualno snimljen po ovom romanu.
Kroz „Đubre“ defilira onaj prepoznatljivi posttranzicijski polusvijet: ratni profiteri, prostitutke, ratni zločinci, urednici novina, televizije, plastificirane starlete... Tu se ušmrkavaju kilometri kokainskih lajni, prakticiraju se seksualne perverzije, prijeti pištoljima... A sve je to u tijesnoj vezi s državnim strukturama, odnosno s tajnim službama koje, kao i u prethodnom Vidojkovićevom romanu „E baš vam hvala“, iz pozadine povlače sve konce. „Sve to“, da se poslužim riječima Miroslava Krleže, „igra ludu, raspojasanu balkansku melodiju, praiskonsku i pogansku, na kojoj svi ostali naši poprimljeni, kopirani europski oblici plivaju tek kao sićušne šajke na golemom ustalasanom moru“. Ova Krležina rečenica (iz drame „Kraljevo“), kojom Krleža opisuje Kraljevski sajam u Zagrebu uoči Prvog svjetskog rata, možda na najbolji način opisuje ovaj roman, odnosno stanje mentaliteta stotinu godina kasnije. Ostaje nam tek konstatacija da se ništa bitno u tom smislu nije promijenilo do danas.
Cilj svake distopije, odnosno romana sa znanstveno-fantastičnom potkom jeste da je u zastrašujućem svijetu neke fiktivne budućnosti u svakom trenutku moguće iščitati našu stvarnost. Najbolji primjer tog postupka je roman „1984.“ Georgea Orwella. Orwell je zapravo samo iskarikirao 1948. godinu, kada je roman nastao, i premjestio tu svoju karikaturu u bližu budućnost. Vidojković je u svom romanu u potpunosti ispoštovao kanone žanra, s tim da radnju nije premjestio u budućnost, već ona teče u realnom vremenu. Tim inovativnim postupkom, neobičnom, hiperrealističnom pričom, na sjajan je način sažeo u jedno i prošlost i sadašnjost i budućnost. A u svemu tome ključnu ulogu igra prošlost, uključujući i onu koja se nikad nije ni dogodila.
Autor: Josip Mlakić
Izvor: Danas
