Natali Hejns: Pobeda nekad košta jednako kao i gubitak

Roman „Hiljadu brodova“ američke spisateljice Natali Hejns je slojevito i subverzivno preispitivanje klasične književnosti. Radnja se dešava poslije pada Troje. Usred noći junakinja ovog romana Kreusa se budi i shvata da njen voljeni grad gori. Deset naizgled beskrajnih godina grčko-trojanskog sukoba sada je prošlost. Troja je pala. Za samo nekoliko časova jedini način života koji je Kreusa ikad poznavala pretvoriće se u pepeo… Razorne posljedice pada Troje osjetile su se od Olimpa do planine Ide, od središnjeg trojanskog utvrđenja do dalekih grčkih ostrva, širom okeana i neba koji se prostiru između njih. Ovo je priča o svim ženama koje su bile uvučene u legendarni rat – o Trojankama, čija sudbina sada leži u grčkim rukama, o amazonskoj kraljici koja se borila sa Ahilom, Penelopi, koja čeka Odisejev povratak, pa i o trima boginjama čija je svađa sve započela.

„Hiljadu brodova“ je snažna pripovijest u potpunosti ispričana iz ženskog ugla i daje glas ženama, djevojkama i boginjama koje su tako dugo ćutale. Osnovna premisa romana brani ideju da su žene podjednako veliki junaci kao i muškarci. Strastveno, duhovito i feministički Natali Hejns temeljno poznaje originalne mitove i daje glas dugo ućutkivanim Trojankama. Roman „Hiljadu brodova“ Natali Hejns objavila je Laguna u prevodu Nevene Andrić.

Natali Hejns je spisateljica, radio-spikerka i radio-autorka. Ranije je bila stend-ap komičarka, ali je shvatila da više voli tragedije. Velika je ljubiteljka antičkog svijeta, o kome najčešće i piše. Objavila je još dva romana: „The Amber Fury“ i „The Children of Jocasta“, kao i dvije knjige publicistike. Roman „Hiljadu brodova“ našao se u najužem izboru za prestižnu Žensku nagradu za književnost.

Na početku romana „Hiljadu brodova“ pojavljuje se jedna od primarnih tema: „Kad se rat završio, muškarci su izgubili živote. Ali žene su izgubile sve ostalo.“ Ovaj motiv – muškarci su nagrađeni herojskom smrću na bojnom polju, ali potrebna je veća hrabrost suočiti se sa onim što žene moraju, a to je da je često sudbina gora od smrti – proteže se kroz roman. Možete li nam reći zašto vas je privuklo istraživanje ove teme?

Smatrala sam da niko zapravo nema koristi od jednostranih ratnih narativa koji su izgleda postali norma: muškarci su u rovovima ili džungli, a žene nepostojeće. I ovaj način dugo traje. Ne znam koliko sam puta prevela odlomke sa latinskog ili grčkog jezika, od Livija ili Tukidida u školi, gdje su se nalazile stranice i stranice opisa konjičkih ratovanja i pješadijskih formacija. Onda ćete možda dobiti rečenicu ili dvije kojima se objašnjava to šta je nakon bitke izgubljeno, svi muškarci su ubijeni, a žene i djeca porobljeni. To nije iznenađujuće, drevni autori nijesu puno razmišljali o ženama ili djeci, ali sigurno je bilo vrijeme da pogledaju stvari iz druge perspektive. Na kraju krajeva, smrt je zaista kraj, ali ropstvo nije: ropski život je onaj o kojem treba pričati, jednako kao i o slobodnom. Mislim da je zaista zanimljivo što je Euripid, grčki tragičar, napisao osam tragedija o Trojanskom ratu koje su preživjele do današnjih dana. Njih sedam imaju žene kao naslovne likove, samo je jedna imenovana po muškarcu. On je znao da ratna drama nastaje i nakon rata, na mjestima na kojima su žene. Rat nijesu samo borbe, a pobjeda ponekad košta jednako kao i gubitak (često vidimo u grčkim tragedijama kako su pobjednički ratnici toliko brutalni zbog svoje pobjede da možda nikada neće imati povratak u bilo kakav ‘normalan’ život).



Dopao mi se Kaliopin glas, ne samo njeno ogorčenje muškim stavom: „Nijesam sigurna da bih mogla učiniti to očiglednijim, ali on uopšte ne razumije. Ne nudim mu priču o jednoj ženi za vrijeme Trojanskog rata, nudim mu priču o svim ženama u ratu.“ Vi ste odlučili da Kaliopi date glas u prvom licu, kao i Penelopi u njenim pismima. Šta vas je privuklo da izdvojite ove dvije junakinje kako biste im omogućili da govore u svoje ime? Kako ih vidite kao kontrapunkt tradicionalnoj (muškoj) priči o Trojanskom ratu?

Hvala vam! Drago mi je da vam se sviđa. Imala sam loptu na kojoj je pisalo: ko ne želi da pusti muzu i da bude pomalo sarkastična i razdražljiva...? Kaliope je uvijek morala biti u prvom licu, jer sam željela da knjiga započne kao odgovor otvaranju Ilijade (prvi stih, a to je: „Gnjev mi, boginjo pjevaj, Ahileja, Peleju sina“. Pomislila sam, kako bi bilo kul kad bi odgovorila i da nije bila baš impresionirana time što su joj se obraćali tim tonom?). U početku Kaliope se samo pojavila na početku i na kraju knjige, ali svoj je dio izgradila odbijanjem da ćuti (nikad se ne petljaj sa muzom). U potpunosti sam namjeravala da napišem jedno pismo od Penelope (što je predstavljalo moje odavanje počasti Ovidijevoj pjesmi u njegovoj „Heroidi“: niz pisama oštećenih žena grčkog mita njihovim odsutnim muškarcima). Ostatak priče o Odiseji planirala sam da odradim iz perspektive svih tih žena: Kalipso, Kirke, Euriklije, Scile… Ali na kraju prvog poglavlja Penelopa mi se svidjela toliko sam odlučila da ću da ostavim i ostale i da ispričam sve njihove priče njenim očima. To je dalo čitaocu manje glasova i likova za praćenje (ništa loše, s obzirom na to koliko su već bili u igri...) i to mi je takođe dalo priliku da kroz knjigu izgradim Penelopu, njen rastući napor i smanjujuće strpljenje u vezi sa suprugom kome treba deset godina da pređe put koji je trebalo da potraje nekoliko sedmica.

Trojanski rat je, očito, „epski po obimu i temi“. Kakav je bio vaš pristup tako ogromnoj temi? Kako ste se odlučili za strukturu ovog romana? Kako ste spoznali, na šta se fokusirati, šta odbaciti?

Ideju za strukturu dobila sam u roku od deset sekundi od ideje za knjigu (promijenila se malo, ali ne puno). Znala sam da želim da ispričam priču o ratu iz perspektive žena i samo žena. Bila sam sigurna da se čitav rat može istražiti na taj način. Mislila sam u početku da bih ih mogla sve uključiti, ali jednostavno ih je bilo previše! Pa sam morala izbaciti neke i usredsrediti se na druge. Bio je to bolan proces, smanjivanje kasting liste... Bilo je nekih za koje sam znala da ih moram zadržati (poglavlje o Klitemnestri mi je jedno od najdražih, potrošila sam cijelu knjigu radujući se što ću pisati o njoj). Bilo je nekih za koje sam mislila da će mi biti potrebni, ali onda nijesu. I bilo je i drugih za koje sam mislila da će od mene tražiti da ih izbacim, ali one su bili favoriti mojih urednika. Nikad ne možeš biti siguran. U svakom slučaju, moj plan je bio da ispričam priču o uzrocima rata, ali unazad (počevši od najnovijeg i idući sve dalje i dalje unazad kroz vrijeme) i da ispričam priču o posljedicama rata unaprijed (tako smo i pratili živote trojanskih žena nakon pada njihovog grada dok se mijenjaju od slobodnih žena u robinje, a Grkinja tako što njihovi muškarci napokon stignu kući). Htjela sam da knjiga počne sa trojanskim konjem, jer je to tako ikoničan trenutak i htjela sam da se čitalac osjeća kao da su oni znali gdje su na početku, prije nego što sam ih uputila u više pravaca.

Postoji toliko mnogo načina da se ispriča rat: čitav sukob može se sažeti u samo jedan incident. Ako ste morali uvrstiti Trojanski rat u jedan incident iz ovog romana, koji bi onda bio?

Osveta Hekabe (Hekuba, ako joj radije dajete njeno latinsko ime) izazvala je njenog neprijatelja, Polimestora. Neću odavati ono što se događa, u slučaju da vaši čitaoci žele da se iznenade... ali čak i porobljena, ona je jedna od najopasnijih osoba u cijeloj priči. Ona izgleda nemoćna, ali ona koristi svaku trunku ubjeđivanja da pronađe način da se osveti. Ona je žena koja je izgubila sve: supruga, grad, sinove, kćeri, status. I čini je na neki način jadnom, ali i zastrašujućom. Mislim da je zaista važno zapamtiti tu tragediju – ekstremnu i ponovljenu – može da stvori čudovište, baš kao što može da stvori žrtvu ili preživjelog. Mislim da je Hekaba sve to odjednom. Bilo je izazov na neki način pisati o njoj: i često sam shvatala kako navijam za nju kao što je istovremeno intenzivno nijesam voljela.

Čitaoce često zanimaju istorijska istraživanja koja se podrazumevaju pri pisanju ove vrste fikcije. Ako biste morali da izdvojite jedan izvor za koji ste smatrali da je najvrijedniji za ovaj roman, koji bi on bio?

Ni na koji način ne mogu svesti na samo jedan. Homer: bez njega ne bi bilo knjige. Euripid, koji je opisao najbolje žene u pozorištu. Ovidije, bila bih izgubljena bez Ovidija. Kvint iz Smirne – bez njega ne bih imala priču o Pentesileji, Amazonskoj ratnici. I nijesu to samo književni izvori, tu su i: slike na vazama, statue, nakit itd. Ova knjiga obiluje predmetima, odjećom i još mnogo čime što možete pronaći u nekim od najvećih svjetskih muzeja. Ja sam zaista srećna što sam nekoliko puta posjetila muzej Metropoliten u Njujorku, živim blizu Britanskog muzeja... Zbirke mnogih grčkih, italijanskih i njemačkih muzeja doprinijele su mojim knjigama: svijetu briljantnih kustosa dugujem velik broj pića.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me