Marojevićev „Šnit“: Uzimanje mjere povijesti

Već duže vrijeme lijevom polovicom Facebooka (ili trećinom, ili osminom, kakogod) kruži zanimljiva fotomontaža, jezivo negledljiva i blago ironična istovremeno. Sačinjavaju je dvije autentične fotografije iz Drugog svjetskog rata: na jednoj vidimo skupinu ustaša kako s noževima u rukama pozira sa žrtvom netom prije egzekucije, na drugoj skupinu četnika u potpuno istoj pozi – nasmijana lica, nož, strava na licu civilne žrtve. Ove dvije gotovo jednake fotografije prati natpis: „nema većih četnika od ustaša“. Taj ironičan natpis mogao bi nam čak izmamiti suspregnuti osmijeh s obzirom da sažeto opisuje i precizno identificira aktere uhvaćene u potpuni istoj pozi i zlodjelu, a sam je utemeljen na iznenadnom obratu (u poimanju spomenutih kao nepomirljivih neprijatelja), za koji, ako smo povijesno informirani, a prema spomenutim koljačima ideološki nepristrani, odmah potom shvaćamo da nije ni „iznenadni“, ni „obrat“, već da kao takav pogađa u samu bit. Ono što današnji štovatelji četništva i ustašije neće nikada prihvatiti, niti uz doktorat iz povijesti (a ima i takvih), ilustrirano je s dvije jezive fotografije i opisom koji će im zaigrati po nervima. Gotovo jednak efekt na čitatelja će imati romani Igora Marojevića, a osobito Šnit koji tematizira sudbinu Zemuna u Drugom svjetskom ratu. Prvi put objavljen je 2007. godine, a 2014. kao Schnitt pojavljuje se u hrvatskom izdanju, što je i povod za kritički osvrt.

Riječ je o drugom romanu iz najavljenog petoknjižja Etnofikcije, kojemu je prethodila Žega (2004.), a uslijedila je Majčina ruka (2011.). Ciklus tematski određuje autorova zaokupljenost poviješću i međuetničkim odnosima: u Žegi je to građanski rat u Crnoj Gori između pristalica i protivnika Kraljevine SHS (tzv. bjelaša i zelenaša), u Majčinoj ruci poslijeratna sudbina vojvođanskih Nijemaca i njihove imovine, dok je najdalje otišao u Schnittu pozabavivši se složenim odnosima nacista, ustaša, četnika i partizana - i to na relativno malom (pograničnom) području, a u ratnim okolnostima. Radnja je uglavnom pozicioniran u Zemun, znatno manje u Zagreb, Beograd i Ravnu goru. Okosnicu fabule čini ljubavni trokut, tj. četverokut između Srbina Novaka Maričića, Hrvatice Monike Vranić i Njemice Karen Frost, inače ljubavnice slavnog dizajnera Huga Bossa koji se također pojavljuje u romanu. Kada Novak ubije roditelje Karen Frost, a nju teško ozljedi, roman se pretvara u napeti špijunski triler s potjerama, istragama, lažnim tragovima, izdajama, pucnjavom i nenadanim obratima situacije. Tako će, sudeći prema dosad objavljenom, ciklus Etnofikcije sačinjavati ljubavne priče smještene u pažljivo odabrane geografske prostore i povijesne okolnosti.

Za razliku od ostalih romana koji su konvencionalnije ispripovijedani i oblikovani (bliži odrednici neorealizma, barem u ponovljenim, dehermetiziranim izdanjima, poput Žege), kompozicija Schnitta je izrazito postmodernistička, sa znatno naglašenijim elementima groteske, parodije i satire, dok je Marojevićeva dominantna stilska figura ironija. Manje ili više vidljiva u cijelom opusu, u Žegi i Majčinoj ruci ona je „dugog daha“, iščitava se tek u cjelini priče (nalik primjerice Bolañu), dok je u Schnittu ona već na mikrorazini, na razini rečenice: iznenadni obrati, igre riječima, nesporazumi, cinični komentari i sl. (bliže Bernhardu). Time se u inače ratnoj priči postiže efekt začudnosti i često urnebesnog švejkovskog humora. Hipertrofiju ironije i sarkazma svakako mu olakšava kvazidokumentarni pristup konstrukciji teksta – naime, roman je skrojen od novinskih članaka, a upravo je publicistički stil (tj. senzacionalistički diskurs tabloida) najlakše parodirati. To se najčešće naziva historiografskom metafikcijom, dakle simulacijom dokumentaristike i slobodnim nadopunama povijesti, ali ne revizionističkim, već čisto književnoestetskim – tema je lokalna, pa se lako može na službenu povijest nadopisati nešto što se nije dogodilo, ali svakako se moglo dogoditi, npr. dolazak Huga Bossa u Zemun da dizajnira nove uniforme za ustaše, koji dotad nose plagijate njegovih SS uniformi.

Danak postmoderni pronalazimo i u autorovoj potrebi da mistificira porijeklo i vjerodostojnost teksta, kao i ulogu pripovjedača. Kako saznajemo iz uvodne Napomene priređivača, roman je tobože posložen od novinskih tekstova objavljivanih u (stvarnim i izmišljenim) njemačkim, hrvatskim i komunističkim glasilima u Zemunu od 1941. do 1944. Autori članaka nisu navedeni, dok ponegdje fali i teksta, pa je praznina, kako se i priliči savjesnom priređivaču, označena trotočjem u zagradi. Tako anonimni priređivač umnaža anonimne subjekte a sve u svrhu ukidanja „proizvoljne hijerarhije koja bi na taj način nastala“: ta ideološka uravnilovka nema svrhu izjednačiti zločine i krivnju, tj. okupatore i oslobodioce, priređivač (baš kao ni autor, sudeći prema Napomeni autora) ne pretendira za velikim povijesnim prosudbama i revizijama, on tek želi ispripovijedati zanimljivu priču iz tog vremena, pa se s razlogom i ograđuje – naime, u ovako zamišljenom romanu nema „pozitivne“ strane ili lika, jer kako je netko, možda Kundera, primijetio: pogrešno je reći da je Švejk glup kad je svijet u kojem živi i kreće se „glup“ poput njega i njemu primjeren. Tako i Marojević gotovo hašekovski oslikava iščašeni kozmopolitizam ratnog Zemuna bez mogućnosti odabira neke „normalne“ strane. Čak je i partizanski pokret otpora utjelovljen kao bizarni čovječuljak Unzihtbar nevidljiv arijevskoj rasi – pa ako se i bori protiv okupatora ovdje je prikazan (a samim time i ironiziran) kao suradnik ilegalnog Pravog graničara, glasila s jednako senzacionalističkim i voajerskim prilozima poput onih hrvatskih, srpskih i njemačkih (Objektiver Beobachter, Spremnost, Swarad, Graničar, Odboraš, Obnova). No kako su svi oni ideološki nabrušeni i pojedine događaje interpretiraju kako im paše, tako se radnja iskristalizira tek kroz izmjenu vizura, osvjetljavanja (i zamračivanja) s raznih strana i naknadnu re-interpretaciju.

Riječ je dakle o ratnom romanu-igri u kojem je igra vrlo široko shvaćena i provodi se na svim razinama, što ga svrstava u tradiciju satirične ratne književnosti na potezu od spomenutog Švejka pa do Limenog bubnja, ali i Vianovih Mravaca i Lenzovog Sata njemačkog. Osim s kompozicijom i izvorom tekstova, nisu mu strana ni poigravanja s likovima i fabulom, horizontom očekivanja, pa i publicističkim stilom; uočljivo je da tu nema mnogo sličnosti s novinskim člancima, čak niti amaterskim, što je teško i očekivati nakon što jedan od likova kaže da idealan novinar „oskudeva iskustvom i piše vesti po nadahnuću“, a drugi da je prozni tekst „uvek na razmeđi novinskog napisa i bajke” (što zapravo i jest Marojevićeva parodija novinarstva). Schnitt je zbirka novinskih tekstova koliko i čitanka iz povijesti: on će i to simulirati stavljajući pedantni sadržaj na početak knjige ali od suhoparnog i kronološkog iznošenja povijesnih činjenica neće biti ništa. Nasuprot tome, Schnitt je izrazito fragmentaran roman, kronologija zbivanja je razbijena, a profiliranje likova i motivsko nadograđivanje fabule je postupno (baš kao u Žegi i Majčinoj ruci), s mnogo najava, odgađanja i nedorečenosti. U motivskoj razradi Marojević će se pripomoći raznim formama svojstvenim suvremenoj štampi, pa će tako u poglavlju Razgovori. Reportaža, na tragu dijaloške forme iz Kišovog Peščanika, doslovno prenijeti monologe intervjuiranih likova, dok u poglavlju Ljubavne novele donosi pobjedničke priče s književnog natječaja Pravog graničara, dakako, utemeljene na istinitim zbivanjima iz romana. Takvo postupno izoštravanje slike od skica i mutnih kontura do životnijih likova s prošlošću, fizičkim izgledom i karakternim osobinama nalikuje procesu izrade fotografije: u početku ne vidimo mnogo, ali u konačnici imamo dovoljno popunjenu sliku zbivanja, pa makar i dvodimenzionalnu, poput četnika i ustaša s početka teksta.

Nestrpljivi čitatelji nesvikli pozornijem čitanju s bilježenjem mogli bi s teškoćama pratiti takav razvoj fabule, osobito jer kratka poglavlja ostavljaju dojam brze prohodnosti, no kada se izmiješa mnoštvo likova istih ili sličnih imena (Hrvati i Srbi, parovi braće i sestara, rođaci), istih javnih djelatnosti (mahom novinari i urednici), politički konvertiti i ratni profiteri s bezbroj nadimaka, špijuni u privatne i političke svrhe, likovi kompliciranih međuodnosa i nedefiniranih ideoloških opredjeljenja… pomutnja bi mogla postati potpuna. K tome još, novela U traganju za iščezlim NM donosi nam samo inicijale likova, pa na kraju čitamo o DM, EM, FN, HB, IV, MM, MV, NM, NM2, NV i tako dalje, što sugerira gotovo nerazmrsivu isprepletenost svih sa svakim. Roman tarantinovski nudi zabavu i humor, ali zahtjeva i pažnju kako bi se „uhvatila nit” i sve te fragmente „skrojilo” u smislenu cjelinu. Rat je negdje u pozadini, ali ipak ne izostaje ni krvava strana tarantinovskog postmodernističkog pripovijedanja: civile poput pitome stoke odvode na klanje pripadnici fašističkih vojski i paravojski, a protagonisti romana stradavaju na najapsurdnije načine, npr., Novak Maričić ubije Frostove nakon što mu se pomrači pred očima zbog niskog tlaka pa pogrešno protumači kretnju rukom Siegfrida Frosta.

Schnitt u cjelini djeluje kao bizarni reality show iz Drugog svjetskog rata u kojem su kamere nadomještene prislušnim uređajima i novinarskim (vidljivim i nevidljivim) voajerima i njihovim glasilima (koja se štampaju na papiru nalik toaletnom), ahistorijski roman o prekrajanju granica, uniformi i sudbina, strašan i smiješan istovremeno, roman o dijalogu dvaju naroda koji hitcima u Stjepana Radića postaje dva (nacionalistička) monologa, o novinarki koja u dvije godine prelazi put od ustaških, preko srpskih do komunističkih novina, roman u kojem zagrebačkim autobusima odvoze civile iz Zemuna na masovna strijeljanja u Vukovar, dok Victor Hugo Boss skladno građenim mladićima „uzima mjeru“. Zabavan i tmuran roman, težak i lagan. S obzirom na međuetničke antagonizme, na kritiku novinarskog amaterizma i medijskog žutila, na ideološku pomutnju i pogubljenost likova vječito u nesporazumu sa svijetom u kojem žive roman je to i o našem vremenu i suvremenim nacionalnim monolozima sa suprotnih strana nanovo prekrajanih granica.

Uza sve to piljenje po nacionalističkom nervu ne čudi da Marojevićevi romani trpe žestoke udare s desnog boka, ali nisu izostali niti oni s lijeva, ponajprije zbog njegovih težnji ka dezidelogiziranoj estetici romana i sasvim osobnih stavova o ljevičarskom književnom angažmanu o čemu govori u intervjuima i potvrđuje u proznim djelima. To nam se kao čitateljima i kritičarima može i ne mora sviđati, ali ostaje činjenica da je sa Schnittom Marojević uvjerljivo postigao ono što je želio, pa bila to i romaneskna ideološka nepristranost. Ostaje tek vidjeti kako će se roman takvog stila, fabule i kompozicije uklopiti u zasad još nezavršene Etnofikcije, kraj „ozbiljnijih“ Žege i Majčine ruke, no tematski mu je svakako uz njih mjesto. Kakogod ciklus u konačnici izgledao, sa Schnittom ili bez njega, već sada je jasno da će biti vrijedan pažnja kao i svaki pripadajući roman zasebno.

Autor: Davor Ivankovac
Izvor: „Quorum“, Zagreb