Laguna - Bukmarker - Jurica Pavičić: Maestralni prikaz društvenog sunovrata - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Jurica Pavičić: Maestralni prikaz društvenog sunovrata

Roman „Crvena voda“ opčinio je čitaoce ne samo u regionu već i širom Evrope, što mu je donelo i brojna međunarodna priznanja, a od njegovog autora, hrvatskog pisca i kolumniste Jurice Pavičića, saznajemo kako je ta priča nastala, ali i kako je još prilikom predaje rukopisa naslutio da će to biti njegova najuspešnija knjiga.

Jurica Pavičić, poznati hrvatski pisac i kolumnista, objavio je drugu knjigu za Laguninu biblioteku Bez prevoda. Posle psihološkog trilera „Žena s drugog kata“ stigao je roman „Crvena voda“. S autorom smo razgovarali o brojnim međunarodnim priznanjima koje je za njega dobio, o njegovom odnosu prema angažovanoj književnosti i o tome kako je zavičajni kolorit obogatio ovu uzbudljivu priču koja obuhvata gotovo tri decenije od raspada Jugoslavije.

„Žena s drugog kata“, psihološki triler à la Patriša Hajsmit (ili, za mlađu publiku, Džilijen Flin), prva je knjiga koju ste objavili u Laguni. „Crvena voda“ je, čini se, sasvim na drugom kraju spektra: iako triler, pa čak klasična whodunnit priča, ona je pre u pozadini jedne dublje porodične, a onda i društvene (političke) drame.

„Crvena voda“ je u Hrvatskoj dobila dvije najvažnije nacionalne prozne nagrade, u Francuskoj se prodala u 45.000 primjeraka. „Žena s drugog kata“ nije imala takav uspjeh. Ona nije takva društvena freska kao „Crvena voda“, nema tako čistu žanrovsku okosnicu. Unatoč tome, meni je „Žena s drugog kata“ moj najdraži roman. U njemu sam postigao nekoliko stvari kojima sam težio. Prvo, da društvo i politika budu tu, ali kroz mikrokozmos obitelji. Drugo, da roman bude rubno žanr, a da se taj žanr očituje kroz suspens i intrigu. Kad razmišljam o tome, uvijek mi padne na pamet Patriša Hajsmit, meni možda najdraža krimi autorica. Postoje njene knjige koje su potpuno žanrovske i one koje su nežanrovske, a opet, odmah vidite da je to pisala ista osoba i da imaju istu atmosferu prijetnje i jeze. Tako bih volio da bude i s mojim knjigama.

Ako je inostranu publiku i kritiku pre svega privukla ta istorijska freska – opis raspada Jugoslavije, rat u Hrvatskoj i Bosni, tranzicija i posttranzicijska eksplozija turizma u Dalmaciji itd. – da li Vam je to bio i osnovni pokretač za pisanje knjige: rekonstruisati kroz gubitak na porodičnoj ravni (nestanak deteta) gubitak na celoj društvenoj ravni (nestanak zajednice)?

Kad sam pisao „Crvenu vodu“, unaprijed sam se sa zagrebačkom urednicom zezao da će mi to biti najuspješniji roman. „Crvena voda“ ima ono što publika voli kod stranih, pogotovo istočnoeuropskih pisaca: da je roman ujedno i povijesna freska o sudbini kolektiviteta u povijesti. To je ona vrsta knjiga s kojom u istočnoj Europi postanete klasik, ono što se doživljava kao razlog postojanja i glavna misija književnosti. Znam da to zvuči nevjerojatno – ali meni to uopće nije bilo primarno. Ja sam novinar. Ako želim nešto napisati o nekretninskoj špekulaciji ili krahu socijalizma, mogu to napisati u članku, pa će to sutra čitati 100.000 ljudi. Mene je u „Crvenoj vodi“ zanimalo pratiti likove čiji je život usmjerila pra-trauma: misterij nestanka sestre/kćeri. Uvijek velim kako sam o glavnoj temi tog romana razmišljao kroz sliku bilijarskog stola. Štap udari prvu lopticu, ona drugu, i u čas su loptice naoko kaotično i proizvoljno raspršene posvuda. Tako sam ja vidio likove „Crvene vode“. Da bih to analizirao, trebalo mi je da se radnja proteže dugo, da likove pratim preko dvadeset godina. A ako radnja traje preko dvadeset godina, tih dvadeset godina nisu nevino neutralne. Možda jesu u Švajcarskoj, u Hrvatskoj sigurno ne. To je period sloma jednog sistema, rata, deindustrijalizacije, prodora turizma. Među ostalim, zanimljiv mi je bio i kontrast u prioritetima. Moji junaci imaju tako veliki osobni poroblem da su im javni problemi sporedni, i to ih razlikuje od svih oko njih.



Bilo da je to glavni fokus ili ne, na maestralan način prikazujete naš društveni sunovrat, raspad svih vrednosti i političku korupciju kroz pojedine sporedne likove: osumnjičeni za nestanak (i pretpostavljeno ubistvo) tinejdžerke Silve gine u Domovinskom ratu i postaje nacionalni heroj, glavni splitski diler istakne se kao dobar vojskovođa, a posle rata kao još bolji političar, inspektor koji vodi istragu te 1989, potomak narodnog heroja završiće posle rata kao „strani plaćenik“, predstavnik strane firme koja otkupljuje hrvatsku priobalnu zemlju. U jednom intervjuu ste izjavili da su dobre knjige politički neupotrebljive. Smatrate li, ipak, sebe angažovanim piscem?

Smatram se angažovanim novinarom. U mom novinarstvu teza je jasna, vidi se za što navijam. Kao pisac pokušavam suzbiti tu vrstu didaktike jer je ona za prozu loša. Jednom sam cinično rekao da knjige mogu mijenjati svijet, ali samo ako su loše. Loše knjige pojednostavljuju problem i samim tim potiču na aktivizam. Dobre knjige naoko jednostavni problem prikazuju kompliciranijim. To nije dobra podloga za revoluciju. Što se inspektora Šaina tiče, meni je on bio zanimljiv kao otjelovljenje jedne druge vrste konvertitstva. I u Srbiji, a pogotovo u Hrvatskoj, kad čovjek kaže „konvertit“ misli na komuniste koji su postali nacionalisti, od Ratka Mladića do Zdravka Tomca. Meni su možda zanimljiviji ljudi koji su jednom bili komunisti ili lijevi, a koji su se u međuvremenu odlično integrirali u kapitalističku ekonomiju. Recimo, bivši predsjednik socijalističke omladine Hrvatske koji postane šef Microsofta, ili djeca beogradske socijalističke elite koji postanu novovalovski rokeri, pa nakon toga vode vodeće marketinške agencije. Pri tom je zanimljivo da – bar u Hrvatskoj – najveći dio njih sebe smatra „lijevima“, poštovat će partizansku baštinu, podržavati gej prajd, neće djecu dati na vjeronauk – ali će potpuno samorazumljivo podržavati flesksibilizaciju rada, otpuštanja, eksploataciju Jadrana. Ti su mi ljudi zanimljiviji među ostalim jer čine veliki dio medijskog svijeta, čiji sam i ja dio. Na neki način, možda sam i ja Gorki Šain: dijete sam (nepartijske) socijalističke srednje klase, odrastao u društvenom stanu i dobio besplatno obrazovanje, a sad radim za veliku medijsku tvrtku.

I ovde, kao i u „Ženi s drugog kata“, mesto radnje je fiktivni priobalni gradić kod Splita – Misto. Da li biste uopšte mogli da napišete roman koji je smešten negde drugo, van ovog dalmatinskog miljea? U vezi s tim, knjiga vrvi od dalmatizama, bogatog splićanskog narečja, koji srpskoj publici ne otežava umnogome čitanje, ali je toliko lep da smo morali da napravimo rečnik na kraju knjige. No, pitam se, koliko je ovaj dijalekat otežao prevođenje na strane jezike.

Ja jesam zavičajni pisac. Znam da je ta etiketa u ex-YU često pejorativna, ali neki od mojih najdražih pisaca – recimo, Fleneri O’Konor ili Elizabet Straut – bili su ili jesu zavičajni pisci. Teško bi mi bilo pisati knjigu koja ne bi bila o Dalmaciji, naprosto zato što meni pisanje teče dobro samo ako puno znam o svijetu koji likovi obitavaju.

Knjiga je dosad prevedena na njemački, francuski, slovački, makedonski i talijanski, slovenski prijevod izlazi u martu, a iduće godine će i latvijski i ukrajinski. Moj jezik je svakako stanoviti problem za prevodioca jer je zaista regionalan. U jednom trenutku u književnoj karijeri shvatio sam da se moram osloboditi okova tvrde štokavice jer na čistoj štokavskoj ijekavici nikad neću moći pisati tako dobro kao Mirko Kovač, kojem to, za razliku od mene, jest maternji jezik. Naravno, prevodiocima to komplicira život. Talijanska prevoditeljica koristila je venecijansko-tršćanski, njoj je bilo možda lakše jer su ti dijalekti srodni. Francuski prevodilac pomagao se marsejskim urbanim vernakularom. Imam dojam da se možda najviše namučila makedonska prevoditeljica. Kako dolazi iz kulture bez mora, morao sam joj naširoko objašnjavati svu silu maritimnih termina, vjetrove, dijelove broda, povijesno-društvene pojmove kao što su kolon ili bratim. Svjestan sam da stanovita količina dijalektalnog vokabulara može biti zapreka čitaocu. Međutim, ja se uvijek sjetim sebe kao čitatelja u obratnoj situaciji. Sjetim se kad sam čitao međimurske dijelove kod Kristiana Novaka ili knjige bosanskih pisaca koje obiluju turcizmima. Tu i tamo naiđeš na riječ koju ne poznaš, moraš po kontekstu gatati – ali istodobno dobiješ nemjerljivo više, jer ti vokabular donese miris i autentičnost nekog svijeta. Nadam se da kad netko čita moju knjigu, dobije taj efekt.

Autor: Janja Stjepanović
Izvor: časopis Bukmarker, br. 35
Foto: Duje Klarić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
snimljena serija konstantinovo raskršće međunarodna promocija niša koja grad ne košta ni dinara laguna knjige Snimljena serija „Konstantinovo raskršće“ – međunarodna promocija Niša koja grad ne košta ni dinara
08.05.2024.
Prva sezona serije „Konstantinovo raskršće“, rađena po bestseleru pisca iz Niša Dejana Stojiljkovića, snimljena je i u toku je postprodukcija, kaže nagrađivani autor. Misterioznu istorijsku dramu...
više
naučni piknik misli zeleno 17 i 18 maja na šumarskom fakultetu u beogradu laguna knjige Naučni piknik „Misli zeleno“ 17. i 18. maja na Šumarskom fakultetu u Beogradu
08.05.2024.
U prostoru Arboretuma Šumarskog fakulteta, na Banovom brdu, održaće se treći Naučni piknik u trajanju od dva dana. Prvog dana Naučnog piknika, u petak 17. maja od 13.00, o naslovima „Tajni život dr...
više
promocija knjige naše priče gorice nešović i jelice greganović 15 maja laguna knjige Promocija knjige „Naše priče“ Gorice Nešović i Jelice Greganović 15. maja
08.05.2024.
Nastavak bestselera „Priči nikad kraja“, knjiga „Naše priče“ Gorice Nešović i Jelice Greganović biće predstavljena u sredu 15. maja od 18 sati u knjižari Delfi SKC. O ovoj knjizi će govoriti au...
više
zoran kostić cane predstavlja ukrštene reči u novom sadu 10 maja laguna knjige Zoran Kostić Cane predstavlja „Ukrštene reči“ u Novom Sadu 10. maja
08.05.2024.
Promocija zbirke pesama Zorana Kostića Caneta „Ukrštene reči“ održaće se u petak 10. maja u 18 sati, u novoj zgradi Studentskog kulturnog centra „Novi Sad“ (Ulica Vladimira Perića Valtera 5). &nbs...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.