Jasenka Lalović: „Kastigulja“ odjeknula na sve bande

Roman „Kastigulja“ spisateljice Jasenke Lalović, rođene Paštrovke, koja je svoj životni i profesionalni put decenijama trasirala u Beogradu, dostojno je zaokružio trilogiju Brda od pelina. Prethodile su mu knjige „S one bande moje gore“ i „S ove bande moje gore“.



Kako je tekao Vaš životni i stvaralački put?

Veliki dio moje porodice živi u Baru. Ovdje sam završila gimnaziju. Osoba za koju vezujem tu prvu inicijaciju i ljubav prema pisanoj riječi je divna profesorica Kaća Kosać, koja me je naučila kako se voli svjetska književnost. Sjetiće se moji školski drugovi – kao vrlo aktivna na njenim časovima, bila sam oslobođena svih pisanih i kontrolnih zadataka. To je izuzetna osoba koje se vrlo često sjetim. S druge strane, možda je upravo ona „kriva“ što sam ovako kasno počela da objavljujem knjige. Naučila me je da budem vrlo selektivna i da puno čitam, jer danas živimo u apsolutnoj hiperprodukciji, pa i u pisanoj riječi. Mnogo toga je dostupno. U momentu kada uzmete neko štivo, vi nijeste sigurni šta vas čeka. Postoji taj vješti marketinški trik da se kupi knjiga a da se ne pročita. To apsolutno nijesam smjela sebi da dopustim. U trenutku kada je moj prvi roman već bio oblikovan (ali dok sam i dalje sumnjala u sebe), Bog me je darivao dobrim ljudima. Pojavila se moja prijateljica Gordana Predić koja je stala uz mene i bila neumoljiva da to mora da se objavi. Tako da, eto, zahvaljujući dobrim ljudima, to je dobilo epilog koji danas živim.

Vaša prva knjiga nosi naziv „S one bande moje gore“, druga „S ove bande moje gore“ a treća „Kastigulja“. Zbog čega baš taj naziv i ko je „kastigulja“ u romanu?

Kastigulja je izraz koji pamtimo. Sve smo mi u nekom momentu nekoj babi bile „kastigulje“. Trebao mi je izraz koji je neprevodiv. U rječniku stoji „osramoćena žena“, ali nije to dobro. Taj izraz ima i malo vrcavosti u sebi, malo šale. Trebao mi je izraz koji nema muški rod. Ujedno je i vrlo zvučno. Inače, važim za nekog ko daje komplikovane nazive knjiga. A „Kastigulja“ mi je baš onako „legao“ i mislim da je pravi naziv. S druge strane, kastigulja iz moje knjige je žena bez kastiga. Ona je to ponijela nepravdom, ali je iznijela do kraja.

Očekujete li da treći roman jednako dobro prođe kod čitalaca kao i prethodna dva? Kažete da se može čitati i zasebno…

Da. „Kastigulja“ je potpuno zasebno štivo. Po narativu, stilu pisanja, a i tematski, nadovezuje se na prethodna dva. Dakle, i dalje se bavi crnogorskom ženom. Samo što je sada to prešlo na ovu drugu, primorsku stranu, od Grblja do Spiča. Što se uspjeha knjiga tiče, za sada su odlične kritike. Ali ipak volim da sačekam riječ čitalaca. Ogromno je interesovanje. Moja prva podrška bila je u Beogradu. Nije apsolutno postojala ta jezička barijera. E to je i ta glavna „jezička poruka“. Jer štokavica – to je ijekavica, ekavica i ikavica. Tu poruku o dinarskom tipu žene koji se proteže od Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, Albanije… svi na neki način prepoznajemo, pogotovo ako nam je takav genetski zapis. Kada sam jednu Makedonku pitala „kako čitaš moje knjige“, jer činilo mi se da je za nju to nepoznanica, ona me je samo „zakucala“ odgovorom – „emocija se ne prevodi“.

Roman „Kastigulja“ zatvara krug Vašeg autorskog opusa kao završni nastavak prethodna dva romana. Koja je jedinstvena poruka trilogije Brda od pelina?

Sama trilogija inicijalno je počela kao moja želja i potreba da pišem o crnogorskoj ženi. Jer crnogorska žena je zaista postala višestruko „skrajnuta“, pa i što se tiče same pisane riječi. Kad god bih pomislila na svoju baba Dragicu, koja je inače bila Crmničanka, uvijek bih imala osjećaj nepravde. Onda bih isto pomislila da ima na hiljade i hiljade onih koje su prosto odživjele svoje živote, iznijele to što im je donosilo breme ovih prostora i tog vremena, a što im je ostavilo zaista osjećaj strašne nepravde. S druge strane, kao neko ko ne živi više ovdje (od 1984. živim u Beogradu kada sam započela studije), imala sam potrebu da ispričam priču o nama. Da približim drugim ljudima, koji nijesu sa ovih prostora, kakva je ta crnogorska žena. Često nas ne razumiju na pravi način. Dešava se da nas karakterišu kao žene koje su krute, na distanci, slabo pokazuju emocije…

Zbog čega mislite da je to bilo tako i da li je još uvijek?

Mislim da jeste.To je naš genetski zapis. S tim što recimo treba razlikovati neke stvari. Naša žena ima dostojanstvo, ali nikad nije prekoračila u gordost. Ona je imala mjeru. Kad neko ima mjeru, onda poznaje i granicu stida. Jednostavno, koliko god se to nekom ne dopada, to nijesu žene koje lako „troše“ riječi. Mislim da samo na ovim prostorima postoji divan izraz „čitanje između redova“. Nešto se čita iz pogleda. I zaista, nije sve za riječi. Imala sam potrebu da ispričam tu priču. Nekoliko puta mi se dogodilo da mi se jave žene iz Vojvodine, Beograda… crnogorske snahe, koje su mi poslije pročitanih knjiga kazale „zavoljeh svoju svekrvu“. Zato što treba u stvari samo da ljude razumijemo. Ne znam koliko sam u tome uspjela, samo sam pokušala da pokažem da nije sve onako kako se čini. Prosto, one su imale drugačiji životni put. Ovaj prostor je uvijek bio težak i kao takav podrazumijeva drugačiji pristup životu. Znate, ne možete poistovjetiti ženu sa ovog krša koja traži taj grumen zemlje i neku koja živi u obilju i hektarima, plodne zemlje… Jer ovdašnja se borila za život.

Zanimljivo je da je trilogija pisana posebnim stilom. Koristite arhaične riječi i izraze. Kažete da ste pisali po sjećanju i onako kako je „zborila“ Vaša baba Dragica. Je li Vam to bilo teško i koliko Vam je zapravo vremena trebalo da uđete u čitavu priču na taj način?

Kada sam počela da pričam o tim ženama, shvatila sam da moram da pišem jezikom kojim su one zborile, da nemam prava da pravim bilo kakvu vrstu kalkulacije i pisanja teksta da bude podoban savremenim standardima. Znači standardizacija – da se koriste svih sedam padeža, da bude rečenica složena leksički onako kako to savremena forma diktira, nijesu bile opcija. Tako da sam vrlo brzo od toga odustala. Probala sam to u jednom trenutku i shvatila sam da „oduzimam od duše“. Pisanje u narativu mi je pomoglo da čitalac ne vidi mene. On automatski postaje akter same situacije i nalazi se tu, gdje ga ja kao autor dovodim. Mislim da su generalno čitaoci umorni od previše savremenih izraza i potrebe autora da nekog impresionira. Živimo u vremenu gdje su znanja lako dostupna, na jedan „klik“. I mislim da to ne treba da se radi. Nemam potrebu nikoga da impresioniram time kako govorim, koliko znam – ne znam… Što se tiče tih arhaičnih izraza, kada očistite jezik od svih fraza koje ga danas opterećuju, dolazite do jezičke esencije. Riječi su mi se same nametale. Kao da sam sa ruba zaborava hvatala neke izraze za koje zaista nijesam sigurna da sam ih ikada upotrijebila, ali sam ih se sjetila.

Koliko znači kada za Vaše knjige kažu da su od kulturološkog značaja?

Znači mi zato što je to vjerovatno neki zapis koji do sada nije postojao. Zaista sam se trudila da sublimiram taj rječnik starih izraza. U kulturološkom smislu sam se trudila da pomenem neke tačke, toponime koji su važni za ove prostore.

I Spič se pominje u trećoj knjizi. U kom kontekstu?

Kao što se prva knjiga bavi potezom sjever–jug, u trećoj knjizi sam imala potez istok–zapad, odnosno od Grblja do Spiča. U Spiču se završava moja treća knjiga. U stvari, trilogija poentira baš tom tačkom, na mjestu gdje su nekada postojale dvooltarne crkve, gdje su se sudarale evropske kulture… Ima tu puno poruka i može da se njime lako poentira, tako da mi je Spič savršeno odgovarao.

Takođe insistirate na vezi između predaka i potomaka.

Mislim da je ta karika vrlo važna. Smatram da je moja generacija štošta podbacila. Ako pogledamo unazad pet, šest, sedam generacija, moja mnogo toga nije uradila kako treba. Dopustila je da se uđe u suludi rat, dozvolila je da se mnogo toga razruši, da uđe to sjeme mržnje. I, nažalost, smatram da je odgovornost kolektivna. Čak kad neko kaže „nijesmo se mi tu ništa pitali“, mislim da jesmo. I te kako. Samo nijesmo bili mudri. Mislim da smo ušli u lakovjerje, a da smo malo više oslušnuli kako se nekada isto pod tim teškim, smutnim vremenima, opstajalo i ostajalo, to nam se ne bi desilo. Još nije kasno, ali smatram da bi bilo dobro da generacijama koje dolaze iza nas makar nešto popravimo.

Očekujete li da će nove generacije biti mudrije od prethodnih?

Očekujem da će biti mudriji od nas. Naša nije bila mudra. Najvažnije je da na neki način imamo više sluha jedni za druge. Nije to bez razloga. Cijeli svijet se ovdje u jednom trenutku podijelio na Istok i Zapad. Ovi prostori kriju odgovor kako se opstaje. To je samo nama dato, drugima ne. Mi moramo da oslušnemo sebe i da pošaljemo pravu poruku. Zajedništvo je neminovno i to je jedini način da svi budemo sretni.

Činjenica je da svi težimo ka zajedništvu, i to toliko pominjemo, ali smo uvijek „s ove ili s one bande“. Kako prevazići taj dualizam?

To je glavna poruka mojih knjiga. Jer taj dualizam postoji u svakom od nas. Ta kriza identiteta je lična. Nemojte da mislite da je to sad kažu – nacionalna kriza, ne – to je lična. Jer da nije lična, ne bismo došli u tu situaciju da se pitamo gdje smo. Kao neko ko je doživio neku vrstu „preloma“, da li sam na ovu ili onu stranu (najprije kad sam bila mala – da li sam više Paštrovka ili Crmničanka), mogu da kažem da se to kasnije prenese i na neke više instance. I onda se čovjek zaista pita gdje sam više, gdje manje, da li mi je gen više povukao na jednu ili na drugu stranu. To je suludo trošenje energije. Trebalo je vremena da shvatim i naučim da jedna strana podupire drugu, da samo u tom zajedništvu, ja sam to što jesam, kao i da to na vrhu nije linija razdvajanja. To je šav koji spaja, koji mora da bude dovoljno čvrst jer sa tog mjesta vidimo i na jednu i na drugu bandu. Samo tada su nama vidici široki i pravi.

Mnogi pominju ekranizaciju Vaših romana. Očekujete li u narednom periodu?

I tu treba biti oprezan. Sve te žene o kojima sam pisala imale su granicu stida i mjere. Treba dobro da vodimo računa na koji način ćemo ih predstaviti, i da li bi to njima bilo milo. Nemam prava na tome da poentiram. Treba sačekati pravi trenutak i to uraditi onda kada budemo spremi da uradimo kako valja.

Autor: Silvija Vukelić
Izvor: barinfo.me