Laguna - Bukmarker - Istorijska veza između udruženja plaćenih ubica iz Bravosa u „Igri prestola“ i Saveta desetorice iz Venecije - Knjige o kojima se priča
Obaveštenje o radnom vremenu knjižara za praznike »
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Istorijska veza između udruženja plaćenih ubica iz Bravosa u „Igri prestola“ i Saveta desetorice iz Venecije

U svom epskom serijalu „Igra prestola“, Džordž R. R. Martin govori o svetom mestu u koje se samo nekolicina usudila da uđe. Kuća Crnog i Belog je hram u kojem ljudi nemaju lica, a jedna devojka nema ime.



O ovom mestu se malo toga zna, a još manje o ljudima koji u njemu obitavaju. Ono što se zna je da Kuća crnog i belog stoji usamljena na malom pustom ostrvu slobodnog grada Bravosa, a tajna organizacija poznata samo pod nazivom Ljudi bez lica koristi je kao hram u kojem se klanjaju Mnogolikom bogu. A ovi ljudi su istovremeno svako i niko.

Prema predanju, oni donose trenutno olakšanje, po nezamislivo visokoj ceni onima koji su voljni da je plate, i brzu smrt onima koji se nađu na drugoj strani pogodbe. Veruje se da su postojali i pre nego što je grad osnovan. Legende govore o ljudima iz Valirije, robovima iz vulkanskih rudnika koji su se oslobodili, razapeli jedra i nastanili se u udaljenoj, maglom obavijenoj laguni gde su osnovali Tajni grad, danas poznatiji pod imenom Bravos. Stanovnici ovog grada, koji su kasnije postali savršeno obučene ubice, mogu se posmatrati i kao zaštitnici grada i kao jedno od najvećih blaga Gvozdene banke.

Postoje naznake da je slobodan grad Bravos osmišljen po ugledu na Veneciju iz doba renesanse, grad u kojem je slična ozloglašena grupa ljudi, poznata pod imenom Savet desetorice dejstvovala više od 500 godina, a čija je osnovna funkcija bila da istraži i osujeti bilo kakvo sumnjivo delovanje protiv Republike. Ukoliko ste poznavalac tog vremena, gotovo je nemoguće ne primetiti sličnosti. Međutim, budući da su oba udruženja postojala i radila pod velom tajnosti, svaka sličnost među njima ostaje u domenu spekulacije.

Na osnovu postojećih svedočanstava, udruženje Savet desetorice je oformljeno 1310. godine. Nakon neuspešne Tiepolove zavere, u kojoj su Bajamonte Tiepolo (unuk nekadašnjeg dužda Lorenca Tiepoloa) i Marko Kerini, njegov saučesnik u zaveri, pokušali da preotmu vlast od Velikog veća i zbace dužda, Pjetra Gradeniga, osnovana je posebna komisija, Savet desetorice, koja je za cilj imala da zaustavi svaku buduću, makar i potencijalnu, pretnju. Kao istražitelji, tužioci i egzekutori imali su posebna ovlašćenja i sastajali su se u potpunoj tajnosti.
 
I tako su „Desetorica“, u početku formirani kao privremeno telo, koje se iznova biralo svaka tri meseca, 1355. godine postali stalna institucija, nakon još jednog uspešno sprečenog pokušaja državnog udara. Ovog puta, inicijator pobune bio je Marino Falijero, u to vreme dužd, koji je nekoliko meseci nakon svog postavljenja pokušao da izvrši državni udar sa namerom da preuzme vlast nad vladajućom aristokratijom.  Da li su zaverenici bili loše organizovani, ili je reč o izuzetnoj efikasnosti Desetorice – bilo kako bilo, pokušaj državnog udara je razotkriven. Dužd je, nakon što je priznao svoje zločine, obezglavljen, a njegovo telo raskomadano. Desetorica njegovih saučesnika bila su uhapšena i obešena na Trgu Svetog Marka ispred Duždeve Palate kako bi ceo svet mogao da ih vidi.

Upravo je ovaj prizor na samom ulazu u grad obezbedio Savetu desetorice zastrašujuću reputaciju i stalni angažman u vladi Mletačke republike, u okviru koje su dejstvovali u krajnjoj tajnosti kao tužioci, ispitivači i sudije u nekim slučajevima, sledećih nekoliko vekova.

Tokom tog vremena Savet, koji je zapravo imao 17 članova, uključujući i dužda, formirao je čvrstu mrežu špijuna i doušnika zahvaljujući kojoj su uspevali da nadgledaju sve što se ticalo državne diplomatije i administracije. Vremenom su uspostavili kontrolu i nad tajnom policijom i imali su podatke o svemu i svakom. Služili su kao poslednja instanca pravde, koja je primenjivala najbrutalnije metode. Da su samo zidovi ćelija za ispitivanje unutar palate mogli da govore o jaucima i kricima nesrećnih ljudi koje su stavljali na muke…

Zvaničan stav bio je da je organizacija od ključnog značaja, neophodna za održavanje stabilnosti Republike i sprečavanja korupcije u vlasti, mada se mnogi nisu slagali sa ovakvim viđenjem, tvrdeći da je organizacija ništa drugo do produžena ruka najbogatijih ljudi u Veneciji, koji su dali neograničenu  moć  kako bi sebe zaštitili. Međutim, u vreme u kom su svi bili sumnjičavi prema svima, u kom su „maskirani, ljudi bez lica“ šetali ulicama grada, puneći ih špijunima i u kom je bilo veoma opasno otvoreno izražavati svoje mišljenje, bilo je vrlo malo onih koji su se to usudili i ostali živi. Danas samo „Lavlja usta“, postavljena tačno na vrhu stepeništa na ulazu u palatu ispred koje je Marino Falijero obezglavljen i u kojoj je obavljana ceremonija krunisanja duždeva, služi kao svedočansvo o Crnoj legendi Venecije.



Smatra se da je do 1457. godine „Savet desetorice“ postao najmoćnija i najozloglašenija institucija u Veneciji, ali i izvan nje. Imali su neograničena ovlašćenja po svim pitanjima koja su se ticala vladavine i uskoro su uspostavili punu kontrolu nad službama koje su se bavile špijunažom i kontrašpijunažom, što im je omogućavalo uspešno vođenje unutrašnjih i spoljnih poslova Republike.

Godine 1539. trojica novih sudija izabrana je u Savet u svojstvu Državnih inkvizitora, čija je funkcija bila da se bave anonimnim optužbama koje su ostavljane u „Lavljim ustima“. Njihova pojava podstakla je širenje Crne legende o Veneciji i priče o I tre babài, odnosno, „priče o tri bauka“, koji su lutali ulicama grada ogrnuti plaštevima. Niko se nije usuđivao ni da ih pogleda, a kamoli da im se obrati.

Budući da im je dodeljena neograničena moć, inkvizitori su primali pritužbe, saslušavali izveštaje svojih špijuna, i brzo delovali na osnovu dobijenih podataka u strogoj tajnosti. Francuski prevodilac, Amelo de La Usej, koji je prevodio dela Tacita, Makijavelija i Sarpija, u svom delu „Histoire du government de Venise“ (Istorija vlasti u Veneciji) iz  1676, jednom od retkih dela u kojima se pominje njihovo postojanje, razotkriva njihovu neograničenu moć, tvrdeći da su inkvizitori imali ovlašćenje da narede smrt davljenjem, trovanjem ili vešanjem svakoga za koga bi se posumnjalo da kuje zaveru protiv Republike, pa makar to bio i sam dužd. Na osnovu podataka iz njegove knjige, inkvizitori su mogli da narede slugama da ubiju svoje gospodare, da napoje decu sa ulice otrovom ili da plate špijunima da saznaju sve o plemićima i građanima, i to ne samo u Veneciji. Za njih nije bilo nedodirljivog čoveka, čak ni među kraljevima i kraljicama.

Mark Tven je u svom delu iz 1869. „The Innocents Abroad“, napisao čuveni odlomak o stanju stvari u tom periodu: „Ako je čovek, u tim davnim vremenima, imao neprijatelja, najpametnije što je mogao da uradi bilo je da ubaci ceduljicu za Savet trojice u 'Lavlja usta' na kojoj je pisalo: 'Ovaj čovek kuje zaveru protiv vlasti'. Ukoliko strašna Trojka i ne pronađe neki dokaz za ovu tvrdnju, velika je verovatnoća da bi ga udavili u svakom slučaju, jer on mora da je opasan nevaljalac, čim su njegova nedela ostala neotkrivena. Ove maskirane sudije i maskirani dželati, sa neograničenim ovlašćenjima, i bez milosti za okrivljene, u tim teškim, surovim vremenima, nisu bili skloni da gledaju kroz prste osumnjičenima koje nisu mogli da osude.“



Dakle, od momenta kada je beli komad hartije na kojem je crnim slovima ispisano nečije ime spušten u „Lavlja usta“, a zatim dospeo u ruke „Trojice“, u njihovoj tajnoj odaji, Duždove palate, pod plafonom koji je oslikao Paolo Veroneze, imenovani čovek je, kako god okrene, već bio mrtav. Baš kao i oni čija su imena pomenuta Ljudima bez lica u Kući Crnog i Belog.

Veruje se da su u kasnijim fazama postojanja „Savet desetorice“, kao i tri inkvizitora, takođe imali zadatak da se pobrinu za dugove prema venecijanskim bankama. Samim tim, sumnja se da su upravo oni odgovorni za neke od nestanaka i „slučajne“ smrti plemića i aristokrata širom Evrope, jer se šuškalo o ljudima obučenim u seljačke haljine koji su izvršavali ubistva na ulici.

Na taj način oni su bivali niko ili svako, po potrebi.

Autor: Martin Čalakoski
Izvor: thevintagenews.com
Prevod: Maja Horvat
 


Podelite na društvenim mrežama:

obaveštenje o radnom vremenu delfi knjižara i isporuci pošiljaka tokom predstojećih praznika laguna knjige Obaveštenje o radnom vremenu Delfi knjižara i isporuci pošiljaka tokom predstojećih praznika
29.04.2024.
Obaveštavamo vas da od 1. do 6. maja nećemo vršiti obradu i slanje porudžbina, već prvog sledećeg radnog dana. Porudžbine napravljene od 7. maja biće obrađivane po redovnoj proceduri i važiće standard...
više
francuski akademik andrej makin gost 111 laguninog književnog kluba laguna knjige Francuski akademik Andrej Makin gost 111. Laguninog književnog kluba
30.04.2024.
Nova tribina Laguninog književnog kluba biće održana u petak, 10. maja. Specijalni gost našeg druženja biće ugledni svetski pisac i francuski akademik Andrej Makin koji će od 17 sati potpisivati svoje...
više
5 književnih preporuka šta smo čitali u aprilu 2024 godine laguna knjige 5 književnih preporuka: Šta smo čitali u aprilu 2024. godine
30.04.2024.
Danas vam preporučujemo pet knjiga koje su objavljene tokom aprila, a koje prosto morate imati na svom radaru! Ovi naslovi su sve što vam je potrebno da osvežite svoju biblioteku, bilo da ste ljubitel...
više
knjiga meseca đavo u belom gradu  laguna knjige Knjiga meseca – „Đavo u Belom gradu“
30.04.2024.
Za ljubitelje knjige Laguna uvek ima dobre vesti! Svakog meseca jedan od aktuelnijih naslova proglašavamo za Knjigu meseca. To znači da će od 1. do 31. maja Knjiga meseca moći da se kupi na specijalno...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.