Laguna - Bukmarker - Intervju sa Rafikom Šamijem: „U bekstvu je spas“ - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Intervju sa Rafikom Šamijem: „U bekstvu je spas“

Rafik Šami je rođen u Siriji 1946. godine, ali je izbegao u Nemačku 1971, gde živi u egzilu poslednjih 40 godina. Koosnivač je književnih grupa „Südwind“ i „PoLiKunst“ u cilju popularizacije imigrantske književnosti. Šami piše isključivo na nemačkom jeziku; osvojio brojne međunarodne nagrade i njegova dela su prevedena na 27 jezika.

Vaš novi roman „Sofija ili početak svih priča“ hvata se ukoštac sa periodom neposredno pre pobuna u Siriji. Izuzetno zanimljiva žena iz Vašeg romana, tetka Amalija, koja je simbol sve tri revolucije iz ugla glavne junakinje Sofije, ne veruje u revoluciju…

To je za mene posebno uznemirujuće – kada zemlja počine da se trese i pojave se prve pukotine na plafonu vladajućeg režima. Tetka Amalija ima kritičan odnos prema naoružanim grupama. Priča o tome kako reč revolucija ume da prevari. To sam opazio kod Kopernika, čiju sam biografiju slučajem čitao. Ja sam naučnik, kao i on, ali nije mi palo na pamet da prefiks ,,re” u revoluciji nije bez značenja. On označava ponavljajuće, kružno kretanje. Sa svakom vojnom pobunom, revolucijom ili pučem mi menjamo jednog istrošenog diktatora novim – ne izlazeći iz začaranog kruga.

Da li to znači da revolucija u Siriji nije imala šansi da uspe?

Ono što se dogodilo u Siriji nije revolucija. To je narodni ustanak. To je civilizovani, herojski ustanak ljudi željnih demokratije i slobode. Jednog dana je na ulice izašlo dva miliona ljudi. Ovi ljudi nisu bili naoružani. Ali neko je krenuo da puca na njih. Odgovornost za niz stravičnih događaja koji su usledili počiva na savesti diktatorskog režima.

U Vašem romanu se vraćate bekstvu kao stalnom motivu arapske kulture. „Bekstvo je novi početak, nada…“. Da li verujete da Evropa izbeglicama nudi novi početak? Već se spominje njihov povratak u Siriju…

Islamski kalendar ne počinje ni rođenjem, ni smrću proroka Muhameda, već njegovim bekstvom u Medinu. Ovaj događaj ima izuzetnu simboliku. Bekstvom spasiti glavu… Ova fraza nam ne kaže šta će se desiti posle bekstva. Ona se odnosi samo na trenutak bekstva.  Čim se odlučite na bekstvo, život počinje ispočetka. Ovo su reči kineskog mudraca. Ne treba da se stidite tog bekstva. Imate šansu da počnete sve ispočetka. Mnogi putevi se time otvaraju. Neke izbeglice idu u Ameriku ili Australiju. To je obično konačna odluka i nakon toga se ne vraćaju nazad. Drugi čekaju i priželjkuju da se što pre vrate. Neki ostanu, pre svega visokoobrazovani ljudi. Uz malo znanja jezika, brzo im se otvore razne životne mogućnosti. Nažalost, oni će nedostajati zemlji iz koje su pobegli. Svaki doktor, svaki inženjer će trebati Siriji dok se zemlja bude opet podigla na noge. Ali to je izbor svakog pojedinca. Ne možete suditi drugima.

Vaš novi roman je divna molitva protiv ideologija bilo koje vrste. Ali zar nije znak ideološke zaslepljenosti kada neko tvrdi da je rat u Siriji posledica težnje da se počiste poslednji bedemi sovjetskog carstva? Da li i dalje živimo u eri satelitskih ratova?
 
Donekle. Putin pokušava da kompenzuje svoje neuspehe ruskom ekonomijom. Rusija nema ikakav uticaj na globalnom nivou. Zapadna Evropa, Kina, USA, Brazil, pa čak i Singapur su na pročelju.

Došli smo do trenutka kada ne treba samo da imenujemo „loše momke“ – Iran, Rusiju i Kinu – treba da počnemo i sa kritikom Zapada. Gde su njegove hvaljene vrednosti poput slobode? Zašto je dozvolio da se otrovni gas proizvodi tako blizu Izraela? Postoje dokazi da su Francuzi, Nemci, Holanđani, pa čak i Amerikanci bili umešani u proizvodnju otrovnog gasa. O čemu mi ovde pričamo?

Pokretač ste izdavačke kuće „Swallow Editions“ posvećenu predstavljanju arapske književnosti Zapadu. Kako ste počeli?

Ta ideja potiče od činjenice da arapska književnost nije veoma poznata niti zastupljena ovde na Zapadu. Od samog starta smo se razumeli da sve ovo mora da se uradi bez novca koji je zarađen naftom. Čim se umeša novac koji potiče odatle, odmah imate interese, a baš to je ono što nismo želeli. Tako da je pokretanje štamparije finansirano privatnim sredstvima.

Počeli smo malo pre „Arapskog proleća“ (2010. godine), kao da smo ga osetili u vazduhu, kao da je trenutak za to sazreo. Počelo je kada sam na internetu pročitao jedan tekst za koji sam smatrao da treba da bude objavljen. Želeli smo i da privučemo još arapskih čitalaca i da ih izložimo piscima koji nisu imali priblem da stvari predstave onakvim kakve jesu.

Obraćali smo pažnju samo na tekstove koji nisu prethodno objavljivani, jer čim se nešto objavi na Bliskom istoku, postoji opasnost da je i cenzurisano. U arapskim zemljama vladar ima veliki uticaj na izdavačke kuće. Na primer, naša prva dva romana su objavljena samo u Bejrutu, ostale arapske zemlje su ih odbile.

Mislite na strukturu Vašeg dela u celosti ili na sintaksičkom nivou?

Nije zahvaćen skelet, već ceo nervni sistem, krvni sudovi i krv koja njima teče. Skelet nije zanimljiv, već sama koža, nokti, tekstura. Sve to dolazi iz spajanja arapske kulture, koja naglasak daje usmenoj tradiciji, sa nemačkim jezikom i evropskom tradicijom.

Kako usmena tradicija utiče na Vaš rad?

Usmena tradicija mi je veoma bliska. U Nemačkoj, ja svoje priče pričam uživo, pred publikom. Ovo nisu čitanja, već kazivanja. Ova kazivanja su toliko popularna da me čine potpuno nezavisnim od mog izdavača – nakon sto takvih sesija, eto cele knjige.

Usmena tradicija me takođe drži u kontaktu sa arapskim načinom pričanja priča. To je poput šara na tepihu – šare idu jedna za drugom, u jednoj ravni. U evropskoj kulturi, koja se fokusira na psihologiju, pisci stvaraju skulpture. Arapska tradicija se ne fokusira na psihologiju. Pisci objašnjavaju kako se oni osećaju, nema unutrašnjeg monologa. Tu tehniku šara ja pokušavam da reprodukujem u svojim delima.

Da li mislite da prevod na drugačiji način utiče na Vaša dela, obzirom na Vašu bliskost sa usmenom tradicijom?

Da. Veliki problem sa prevodima je što umanjuju taj efekat usmene kulture. Rezultat prevoda bude uštogljen, bez onog poriva koji postoji u originalu. Postoji jedan palestinski pisac čija su dela veoma moćna, ali prevodilo ga je sedam ljudi. Prevod je izgledao kao zvanični izveštaj. Ne mogu da utičem na to kako čitaoci doživljavaju moja dela u Engleskoj ili Japanu, ali u Nemačkoj mogu. Moja dela su prevedena na 27 jezika i imam mnogo različitih iskustava. Kada bismo imali novca, pozvao bih nekoga da ispriča moja dela u skladu sa engleskom usmenom tradicijom – da ga potpuno rekonstruiše na engleskom. To je ono čemu prevodi treba da teže. To je ono što je osnovna misija „Swallow Editions“.

Izvor: review31.co.uk  i  en.qantara.de


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
predstavljena pesnička zbirka u lavirintu  laguna knjige Predstavljena pesnička zbirka „U lavirintu“
19.04.2024.
Nova zbirka poezije Igora Mirovića predstavljena je 18. aprila u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC.   Pored autora, o knjizi su govorili prof. dr Zoran Đerić i prof. dr Aleksandar Je...
više
ema jarlet o orionu i mraku slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života laguna knjige Ema Jarlet o „Orionu i Mraku“: Slikovnice i večernje nebo su oduvek bili deo mog života
19.04.2024.
Autorka hita „Orion i Mrak“ Ema Jarlet otkriva svoju opsesiju mrakom, kako nastaju priče i junaci koje ilustruje i u kome je pronašla inspiraciju za svoje čarobne slikovnice koje nakon objavljivanja n...
više
rastislav durman o novoj knjizi ona bića koja nisu sića  laguna knjige Rastislav Durman o novoj knjizi „Ona bića koja nisu sića“
19.04.2024.
„Ona bića koja nisu sića“ nova je knjiga evropskih bajki koju je priredio novosadski autor Rastislav Durman. Pisac za decu i odrasle poslednjih godina posvetio se prikupljanju bajki sa svih evropskih ...
više
prikaz knjige vladalac nikola makijavelija uputstvo za rukovanje državom laguna knjige Prikaz knjige „Vladalac“ Nikola Makijavelija: Uputstvo za rukovanje državom
19.04.2024.
„Ne zna se ko pije, a ko plaća“ najbolji je iskaz o situaciji u renesansnoj Italiji. U svakom njenom kutku sram, zločin i samovlašće bili su deviza. Zločin? Stvar službene dužnosti. Ubistvo? Oblik dru...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.