Laguna - Bukmarker - Intervju sa Džesi Barton - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Intervju sa Džesi Barton

Drugi roman Džesi Barton smešten je u London zahvaćen promenama šezdesetih godina 20. veka, i u centralnu Španiju na početku građanskog rata. Poput njenog bestselera „Tajna devet soba“, „Muza“ se fokusira na umetnička dela: u ovom slučaju, značajnom španskom slikom sa misterioznom istorijom koja povezuje živote tri žene tokom četiri decenije. Sajt Bookpage je sa Bartonovom razgovarao o njenoj ljubavi za istraživanjem, procesom pisanja i kojoj se istorijskoj fikciji divi.



Šta vam je bila početna inspiracija za „Muzu“?

Inspirsalo me je mnogo stvari kada sam pisala ovu knjigu – ogromni prostori, rat, ljubav, umetnost i kolonijalizam. Za razliku od romana „Tajna devet soba“ – u čijem je fokusu bio fizički predmet – „Muza“ se temelji na različitim interesovanjima i roman govori više o iskustvu, nego o znatiželji. Želela sam da pišem o  Španiji, i o Londonu iz šezdesetih, kao i o umetnosti. Moj pristup istorijskom istraživanju bio je isti, ali impuls da napišem knjigu bio je mnogo drugačiji. Jurila sam nešto drugačije.

Ovo je vaš drugi roman koji se bavi umetničkim delima. Da li odatle počinjete – zamišljajući sliku ili fizićki objekat?

Ne – ovoga puta je bilo drugačije! Kuća lutaka iz „Tajne devet soba“ je stvaran predmet. Kao što ste rekli, slike u „Muzi“ su izmišljene i pojavile su se u mom umu tek kada sam počela da pišem i da razvijam zaplet i likove.

Zašto ste se odlučili da stvorite Odela sa Trinidada? Šta romanu doprinosi to što je ona pridošlica u London i kako ste pristupili pisanju iz njene perspektive?

Trinidad ima direktne kolonijalne veze sa Londonom i Engleskom toga doba. I dalje su povezani, ali u drugačijoj formi. Pošto nisam crnkinja, dugo sam razmišljala o tome, sve dok mi se nije iskristalisala ideja o tome da će baš njen lik upravljati pričom.

Već dugo me interesuje britanska politika i ponašanje na zapadnom Atlantiku. Odelin život kao deteta imperije u četrdesetim godinama bio je direktan proizvod zaostavštine ropstva i kolonijalizma. Vaspitana je da priča i razmišlja kao veći Englez od Engleza – i kao bistra devojčica upijala je poruku „povezanosti“ britanskih ostrva sa ostrvima u Atlantiku. Takođe je podsvesno upijala podmuklu i otvorenu poruku kako je biti beo značilo bezbednost, moć, bogatstvo i autoritet. Govorili su joj kako je član imperijalističke porodice, ali takođe su joj napominjali da je autsajder. To mora da je imalo duboko podeljen efekat prilikom prvog dolaska u Englesku. Odela je „imigrant“, ali ona bolje zna Engleze od njih samih, zato što je ona stvarno pročitala Šekspirova dela i Tenisonove poeme, a ima i poster princeze Margaret na svom zidu. Govori visokoparni engleski jezik, poseduje sve odlike Engleskinje osim jedne stvari: boje kože.

Za mene, Odelino trinidadsko nasleđe asimiliovano je u njenoj ženstvenosti, njenom zaljubljivanju, strahu od ljubavi, ambiciji da piše – ne posmatram je samo kroz rasnu prizmu. Žudela sam za ženom čiji će lik ujediniti ove tri tačke. Ali je očigledno izložena rasizmu na mikro i makro nivoima, koji bele žene nikada ne bi doživele. Da li ovo nadahnjuje njenu ambiciju još više? Mislim da ne. Mislim da to što potajno zna da je veliki pisac podstiče njenu ambiciju. Odbija da o sebi misli kao o generalnom predstavniku celog ostrva. Ona je umetnik. Ona je takođe pristojna devojka, koja očajnički želi da se pobuni. Ona je sa Kariba. Ona je iz Londona. Želi bolju šminku u prodavnicama. Njen novi šef, Mardžori Kvik, vidi sve to u njoj i nadam se da će i čitaoci.

Detaljno sam čitala o iskustvima ljudi sa Kariba u Londonu i Velikoj Britaniji, čitala sam poeziju i fikciju karipskih pisaca, a konsultovala sam i profesora sa Univerziteta Vest Indis, koji otprilike ima isto godina kao i Odela sad, kako bih proverila da li sam precizno koristila Odelin dijalekt.

Pogledala sam vašu stranicu o „Muzi“ na Pintrestu. Divan način da podelite vašu vizuelnu inspiraciju. Koje ste još izvore koristili?

Hvala! Uglavnom sam koristila knjige. Proverene knjige. Kao i filmove iz tog perioda i radio dokumentarce. Postoji detaljna bibliografija na kraju romana.

Napisali ste dva istorijska romana. Šta vas to privlači prošlosti?

Na to ne mogu da dam lak odgovor. Ne mislim o njoj kao o „prošlosti“, kao da je to neko nejasno daleko mesto otkinuto od sadašnjosti. Za mene, ona nastavlja da živi. Postoje sličnosti i razlike i ove referentne tačke su za mene bogata prilika da istražujem univerzalne teme ljubavi, gubitka, trijumfa, žalosti... ali i da razumem kako su se stvari promenile.

Šta mislite, zašto se Oliva toliko trudi da sakrije svoje talente?

Iz više razloga: zato što uživa u šali na očev račun, zato što može da slika a da ne bude odgovorna za proizvod, zato što je uplašena, zato što nije razmislila detaljno o tome, zato što je tako bliža Isaku, zato što se oseća moćnom, zato što sebe može da posmatra spolja i iznutra u isto vreme.

Da li ste ikada čuli da se to dešavalo u stvarnom životu?

Da – dešavalo se tokom istorije da se dela žena prepisuju muškarcima. Desilo se Džudit Lejster tokom sedamnaestog veka u Holandiji, Margaret Kin u pedesetim i šezdesetim godinama u Americi. Na tržištu umetnina, dela žena su se tokom istorije jeftinije prodavla, sa retkim izuzecima. Slikarke su manje poznate u istoriji umetnosti i brojčano ih ima vrlo malo. Njihova dela su uništavali njihovi muškarci (Alis Nil mi prva pada na pamet, čiji je ljubavnik Kenet Dulitil, spalio preko 350 crteža i slika). Žene su često zanemarivane i smatrane samo muzama – nesposobne da same kreiraju „genijalna“ dela. Uvek nas opisuju kao „ženske pisce“, „ženske umetnike“ – jednom su me čak nazvali „dama romanopisac.“ U 2016., ovakav pogled još uvek opstaje na pojedinim mestima. To je uporno i razbesnjujuće stanje stvari. Potpuna glupost. Možda sam želela da malo uzburkam stvari i da izokrenem prave razloge zašto se Oliva „krije“ iza Isaka. Njoj ne nedostaje samopouzdanja u svoje talente, samo joj to nedostaje na tržištu, što je, kada razmislite o tome, prilično razumljivo.

Koji su vaši omiljeni istorijski romani?

„Vučje leglo“, „Leševe na videlo“ i trilogija „Oporavak“.

Kako vaša obuka za glumicu utiče na stvaranje likova?

Mislim da utiče, zato što mi je dosta čitalaca reklo kako osećaju da poznaju ove likove kao da su pravi, kao da su njihovi dijalozi iz predstave ili filma. Nije namerno. Verovatno je samo deo mog profesionalnog bića. Uvek naglas čitam svoja dela, nekoliko puta, tako oživljavam te junake, oni na taj način dobijaju svoje ljudsko obličje. Ali najbolji likovi uvek kriju jedan deo sebe, čak i svom stvaraocu. Tada nastupa glumac – ili čitalac – i zatvara pukotinu.

Da li već razmišljate o novom romanu?

Možda...

Izvor: bookpage.com   
Prevod: Miloš Vulikić


Podelite na društvenim mrežama:

prikaz romana plava je bila tvoja boja emotivna knjiga o čitaocu laguna knjige Prikaz romana „Plava je bila tvoja boja“: Emotivna knjiga o čitaocu
18.07.2024.
Po gruboj podeli fikcionalnih knjiga, postojale bi one koje odlikuje brz ritam i mogu se čitati pažljivo prateći radnju i izostavljajući „finese“. Druge bi bile „sporije“, knjige koje zahtevaju više p...
više
prikaz romana don kihote branilac čovekove slobodne volje laguna knjige Prikaz romana „Don Kihote“: Branilac čovekove slobodne volje
18.07.2024.
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Manče, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Aleksandra Man...
više
vesna radusinović najbolje funkcionišem u svetu fantazije, mašte, snova laguna knjige Vesna Radusinović: Najbolje funkcionišem u svetu fantazije, mašte, snova
18.07.2024.
Prva se usudila da kaže „muškarci su kao čokolada“ (2000), a četiri godine kasnije i da „Srbija ubija“. Na svoj način protumačila je termin „rasprodaja sreće“ (2004), razotkrila „srce od silikona“ (20...
više
dragutin minić karlo o knjizi nacionalistička geografija kako jedan srbin vidi ostatak sveta laguna knjige Dragutin Minić Karlo o knjizi „Nacionalistička geografija“: Kako jedan Srbin vidi ostatak sveta
18.07.2024.
Još kao klinac od pet-šet godina nekoliko puta sam bežao od kuće. Ne zato što mi je u kući bilo loše, nego zato što sam želeo da vidim svet. Mislio sam: mi smo tu gde jesmo, a svet je tamo negde, bleš...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.