Intervju: Nataša Dragnić, „More kao metafora života“

Autorka bestselera „Svakoga dana, svakoga časa“ i „Zauvek more“ Nataša Dragnić nedavno je objavila i treći roman „Kriv je vetar“. I ovoga puta priroda i more neodvojivi su deo romana, a radnja je smeštena na hrvatsko ostrvo Brač, gde šestoro mladih iz Minhena dolazi sa idejom da postavi pozorišni komad. Pitanje od kojeg je autorka pošla bilo je šta se sa ljudima dešava kada na malom prostoru ostanu prepušteni samo sebi i prirodi, a iz njega se rodila priča o oluji koja zauvek menja sve.



Nataša Dragnić je rođena Splićanka, koja je nakon studija germanistike i romanistike i magistrature iz književnosti u Zagrebu, otišla u Nemačku, gde i danas živi i radi kao profesor nemačkog za strance, francuskog, engleskog i hrvatskog jezika. Do sada je napisala tri romana koji su prevedeni na brojne jezike i postali bestseleri širom Evrope.

„Kriv je vetar“, kao i prethodna dva vaša bestselera napisani su na nemačkom, a zatim prevedeni na brojne jezike. Svojevremeno ste izjavili da i niste mogli zamisliti da svoje knjige napišete na nekom drugom jeziku?

– Tu se ništa nije promijenilo, njemački je i dalje jezik na kojem nastaju moje priče i na kojem žive u mojoj glavi. Ponekad se neki drugi jezik prikrade i potkrade što zna dovesti do interesantnih neologizma – koji katkad prođu kod moje lektorice a katkad ne.

Verujete li da nas jezik određuje? Misle li ljudi različito na različitim jezicima?

– Da, vjerujem da nas jezik određuje, da oblikuje način na koji mislimo. Svaki jezik ima svoju osobnu strukturu i logiku i ona se odražava u našim mislima. Što više jezika poznajemo, to smo fleksibilniji, brži, otvoreniji prema drugim ljudima i kulturama i pogledima na svijet. Poznavanje jezika otvara vrata ne samo mogućnosti sporazumijevanja, već i razumijevanju stavova i pogleda na svijet različitih od naših osobnih. Jezici nas zbližavaju i grade mostove. To nam treba, trebaju nam mostovi.

Ima li razlike u reakcijama publike u Nemačkoj i na ovim prostorima na vaše romane?

– Mislim da i ne baš. Razlika je između čitatelja koji poznaju lokacije i onda cijelu priču doživljavaju intimnije i onih kojima je mjesto radnje nepoznato i time pomalo egzotično. Čitanje je uvijek isključivo subjektivan doživljaj koji se tek kvantitetom može pretvoriti u dio opće svijesti.

Radnja romana „Kriv je vetar“ dešava se na Braču, a more je i ovog puta jedan od osnovnih motiva. Zašto vam je more toliko važno?

– More je dio mene. Što sam starija, taj dio postaje sve veći i veći. More jest itovremeno život i poput života. Sve što bih još rekla zvučalo bi vjerojatno kao kliše - zato ću tu stati.

Na izvestan način, vaša knjiga govori i o komplikovanom odnosu između moći prirode i snage ljudskih emocija?

– Ono što me intrigiralo u ovoj priči jest što se dešava s ljudima kada se nađu na skučenom prostoru i prepušteni jedni drugima – i prirodi. Da li se mijenjaju? Da li postaju više ono što zapravo jesu? Ili se gube? Ovaj roman i ova priča je moj omaž Agati Kristi, majstorici komorne stila, čije romane obožavam.

Pratite li književnu produkciju na eks-Ju prostorima? Koliko se prilike razlikuju od onih u Nemačkoj?

– Nisam baš upoznata s književnom produkcijom na području eks-Jugoslavije. Znam samo da je u krizi, da uvijek nedostaje novaca, da nema dovoljno čitatelja – iako je tu situacija u Srbiji bolja nego u Hrvatskoj, koliko znam. Ali moram priznati da sam s druge strane oduševljena aktualnim izdanjima koja nimalo ne zaostaju za zapadnim tržištem. Svaka čast!

Da li pripremate sledeću knjigu? Šta čitaoci ovoga puta mogu da očekuju?

– 8. kolovoza u Njemačkoj izlazi moj četvrti, kako ga ja nazivam džez-roman, u slobodnom prijevodu „Uzdahnuti, izdahnuti“. To je priča o jednoj džez pjevačici koja nakon automobilske nesreće leži u komi u jednoj američkoj bolnici. Oko njenog kreveta se okupljaju tri muškarca iz njenog života koji se međusobno ne poznaju a koji su sada prisiljeni izaći na kraj ne samo sa stanjem žene koju vole, već i jedni s drugima. Iznimne situacije stvaraju izuzetna savezništva. A sve to uz fenomenalni ritam džeza!

Na internetu se mogu pronaći i tri kompozicije koje kao saundtrek prate roman „Kriv je vetar“. Kako je došlo do ovog neobičnog multimedijalnog spoja?

– Moj najbolji prijatelj Andreas Pohr je autor i muzičar i moj prvi čitatelj. Priča o ludom divljem jugu ga se toliko dojmila da je skladao tri kompozicije: jedna je posvećena jugu samom, druga ljubavnoj priči Julije i Tome i treća Tominoj preobrazbi, izlječenju tj. nepredvidivoj snazi i moći mora. Jako sam sretna zbog tih kompozicija i izuzetno zahvalna.
 
Autor: Tijana Stanojev
Izvor: Vršačka kula