Intervju - Lusinda Rajli: Bliska mi je etika oprosta i razumijevanja

„Ponoćna ruža“, roman irske spisateljice Lusinde Rajli prati četiri generacije jedne porodice od 1911. godine do danas, kao i neobičan život Anahite Čavan i dočarava nam prizore velelepnih palata Indije i veličanstvenih vlastelinskih zdanja Engleske.



U vrijeme kad je britanska Indija bila na vrhuncu, jedanaestogodišnja Anahita, iz plemenite ali osiromašene porodice, sklapa doživotno prijateljstvo s princezom Indirom, povlašćenom kćerkom bogatog indijskog vladara.

Postavši princezina zvanična družbenica, Anahita uoči izbijanja Velikog rata prati prijateljicu u Englesku.

Tamo upoznaje mladog Donalda Astberija, nasljednika veličanstvenog, udaljenog posjeda Astberi, i njegovu lukavu majku.

Osamdeset godina kasnije Rebeka Bredli uzdiže se među američkim filmskim zvijezdama i cio svijet joj je pod nogama. Međutim, kad njena burna veza sa isto tako poznatim čovjekom krene neočekivanim tokom, sa olakšanjem će prihvatiti ulogu mlade ljepotice iz dvadesetih godina prošlog vijeka, koja će je odvesti van očiju javnosti, daleko u divljinu Dartmura u Engleskoj.

Ubrzo nakon što počne snimanje u sad trošnom Astberi holu, neočekivano stiže Ari Malik, Anahitin praunuk, u potrazi za prošlošću svoje porodice. Rebeka i on otkrivaju mračne tajne koje proganjaju dinastiju Astberijevih…

Lusinda Rajli je rođena u Irskoj i u djetinjstvu je mnogo putovala u inostranstvo, naročito na Daleki istok, u posjete svome ocu. Pošto se preselila u London, postala je glumica i radila na filmu, u pozorištu i na televiziji. Trenutno živi u Norfoku i u Francuskoj. O svom romanu „Ponoćna ruža“ Lusinda Rajli je na početku razgovora za ART Vijesti rekla:

"Uvijek sam bila fascinirana Indijom. Njenim različitim kulturama i raznovrsnim pejzažima. U stvari, cijela zemlja predstavljena je kao živa, bogata tapiserija da prirodno omogućava vrstu šarene, egzotične pozadine o kojoj toliko želim da pišem. Takođe sam nešto znala da su moji preci bili nastanjeni u Indiji na prijelazu prošlog stoljeća, iako nijesam znala ništa drugo o njima kada sam počela knjigu. To je moja najambicioznija priča do sada, a kada sam je počela, nijesam baš znala u šta sam se upustila".

Možete li nam pojasniti simboliku naslova “Ponoćna ruža”?

"U knjizi, Donald uzgaja grm ruže za Anahitu u Astberi holu. Mnogo godina kasnije Rebeka posmatra taj grm, a Entoni joj objašnjava da ruže tamnih boja cvjetaju od kad on zna za sebe...."

„Ponoćna ruža” je takođe roman o Britanskoj Indiji. Šta nam možete reći o toj istorijskoj pozadini?

"Pročitala sam apsolutno sve što sam mogla naći o lokacijama i stvarnom životu likova koji su postojali u posljednjim danima Britanske Indije. Takođe sam gledala beskrajne filmove i lovila po internetu informacije. U tom trenutku sam počela da formiram sliku u glavi gdje bi priča trebalo da počne i tada sam se ukrcala u avion i odletjela u Džaipur i Mumbai.

Posjetila sam Mjesečevu palatu i zapravo ostala u Rambah palati prije nego što sam otputovala u Kuč Bihar na krajnjem sjeveru zemlje. Realnost moderne Indije bio je veliki kulturni šok. To je zemlja izuzetnih kontrasta. Ljepota krajolika, sa svojim prekrasnim hramovima i palatama, uz kombinaciju sa tolikim uskraćivanjem mnogih ljudskih bića koja tamo žive, imala je trajan utisak na mene.

Tek kada iskusite buku, vrućinu, prašinu i intenzivnu klaustrofobiju tolikih ljudskih bića - od kojih mnogi žive na ulicama - tada možete početi da shvatate provaliju koja još uvijek postoji između bogatih i siromašnih. Htjela sam da dotaknem to u priči, da prikažem kontrast ogromnog bogatstva Maharadža i Maharani u Kuč Biharu, sa teškoćama koje su iskusili mnogi drugi".

Šta Drugi svjetski rat znači za Vaše junake? Koliko je ovaj događaj promijenio njihove živote?

"Dramatične okolnosti mogu izvući ono najbolje i najgore u svima. I Prvi i Drugi svjetski rat su se dogodili prije manje od stotinu godina, a većina današnjih ljudi imali su u prošlosti rođake koje su ratovi pogodili na neki način, bilo da su izgubili nekoga koga su voljeli ili razmijenili poljubac sa vojnikom. Mi smo takođe sada u vremenu u kome možemo zaroniti dublje u ono što se događalo iza zatvorenih vrata, i čitati o tome detaljnije.

U mojoj knjizi „Ponoćna ruža” članovi grupe ISO - Izvršioci specijalnih operacija, koje je uspostavio Vinston Čerčil, bili su svakako oni koji su otkrivali istine na iznenađujući način. Puno mi se mojih čitalaca javljalo govoreći kako je postojalo mnogo inspirativnih muškaraca i žena koji su bili veoma obučeni i rizikovali su svoje živote tako što su išli u Francusku. Tokom mog istraživanja, otkrila sam da se od četrdeset žena koje su otišle u Francusku, samo se njih dvadesetšest vratilo. Umjesto da pletu čarape, te žene su se tamo na prvoj liniji fronta suočavale sa nevjerovatnim opasnostima. Očekivano trajanje života agenata ISO bilo je otprilike šest nedjelja".

Anahita je imala poteškoća sa jazom između kultura, društvenim klasama i nivoom bogatstva? A šta je sa Rebekom Bredli?

"Barem u zapadnom svijetu, rekla bih da su uopšteno suženi problemi različitih sredina. Malo ljudi ovih dana gleda sa nepovjerenjem na brak mješovitih rasa. Britanski klasni sistem je na sreću daleko manje okrutan nego što je to bilo u doba Donalda Astberija. Mislim da su novac i javne ličnosti u velikoj mjeri izmijenili pojam „rasa“ kada je u pitanju nečiji status u društvu. Ipak, na istoku, i naravno u Indiji, kastinski sistem i dalje traje i jednakost za žene iz siromašnih sredina još nije stvarnost. Mnogi ljudi u Evropi se žale na priliv drugih nacionalnosti u njihovo društvo, ali svaka osoba bi trebalo da provede dan na ulicama Delhija prije nego što presude drugima zato što žele da naprave bolji život za sebe.

Isto tako, vjerujem da je želja da bude „bolje“ proizvod naše urođene konkurentne ljudske prirode, bilo da je to u vezi sa bogatstvom ili klasom. Ako smo iskreni prema sebi, gotovo svi u jednom trenutku osjetimo potrebu da impresioniramo druge novcem, ili imovinom ili talentom.

Čak i u doba kada smo živjeli u blatnjavim kolibama, bilo je vjerovatno nekih komšijskih zavisti na ženu koja je imala najveći lonac, ili na lovca koji bi donio kući najvećeg mamuta! Tako da ne mislim da će to nestati u skorije vrijeme.

Rebeka je lijepa nepretenciozna i utemeljenog karaktera - stvarna i iskrena i na nju ne utiče glamur koji je oko nje - za razliku od likova iz njene okoline. Sigurna sam da svi težimo da budemo kao ona, ako smo u situaciji da nas slava i uspjeh pritiskaju".

U ovom romanu kuća Astberi hol povezuje ljude i generacije. Zašto?

"Volim kuće i arhitekturu - jer naravno to su domovi - i svi se osjećaju najemotivniji u svojim kućama i sa svojim porodicama koje tamo žive. Astberi hol je imaginarni amalgam nekoliko rezidencijalnih dvoraca koje volim - i po sličnosti je najbliži sa dvorcem Hauard u Jorkširu, slavno iskorišćen kao mjesto snimanja originalne TV serije i filmske verzije „Povratak u Brajdshed“ novijeg datuma. I ja imam dosta iskustva sa boravkom na promaji, smrzavanju u sobama sa prastarim vodovodom, kada sam provodila vikende sa prijateljima u njihovim rezidencijalnim dvorcima!

Tako da sam stvarno osjetila kako je bilo Rebeki kada prvi put stigne u Astberi hol, ponašajući se kao da je rjieč o ultra modernom apratmanu sa pet zvjezdica u Njujorku, prepunom svakim materijalnim komforom koji novac može pružiti. Iako ove velike stare kuće izgledaju lijepo spolja, to ne znači nužno da ih to čini udobnim domovima. Živim u jednoj staroj kući u Norfolku, gdje svaka daska na podu škripi zlokobno, a klima uređaj mi predstavlja jaz od 2 inča između originalnog gruzijskog prozora i okvira".

„Ponoćna ruža“ je porodična priča, koja se proteže na preko 100 godina. Ovo je priča o dvije izvanredne žene iz dva različita razdoblja. Prošlosti i sadašnjosti se sudaraju do šokantnog zaključka. Možemo li učiti iz grešaka iz prošlosti ili se sve ponavlja kroz istoriju?

"Pretpostavljam da je osnovni moral svih mojih priča oproštaj i razumijevanje nečije prošlosti, u cilju da se živi srećno u sadašnjosti i da se prihvati budućnost. Vjerujem da iskupljenje i neki nivo praštanja uvijek predstavljaju mogućnost za to".

Ova priča izgleda vrlo autentično, i meni lično izgleda kao vaš najubjedljiviji roman. Ima li u njemu zaista nešto od vaše porodične priče?

"Iako sam znala da su neki članovi moje porodice živjeli u Indiji na prijelazu stoljeća, nisam znala gotovo ništa drugo o njima, čak ni njihova imena. Ipak, upravo nakon što sam završila prvi rukopis „Ponoćne ruže“, moja majka je došla u posjetu i rekla mi je da treba da sjednem i da se pripremim za šok - ona je nastavila da mi pokazuje prekrasan foto album koji je upravo našla na tavanu. Ta hronika u foto obliku prikazivala je iskustva mog čukunđeda, koji je bio oficir u britanskoj vojsci u Indiji u danima Britanske Indije. Nijesu tu bile samo fotografije mnogih mjesta koje sam koristila u priči, bilo je i brojnih fotografija članova porodice pod imenima “Donald“, „Dejzi“, „Vajolet“ i „Maud“- imenima koje sam ja slučajno izabrala za četiri glavna lika u knjizi. I ne samo to, nego po tim fotografijama mi se činilo da su moji preci fizički „ugrađeni“ u likove koje sam stvorila. Može li mi bilo ko eventualno to objasniti?!"

Radite na novoj knjizi? Šta nam o njoj možete reći?

"Pišem serijal od sedam knjiga pod nazivom „Sedam sestara“, alegorijski utemeljene na osnovu mitologije koja okružuje poznate konstelacije zvijezda. Veoma sam uzbuđena zbog ovog projekta, i nijesam završila samo prvu knjigu pod nazivom „Sedam sestara“ koja se odvija u Riju i Parizu tokom 1920-ih, već sam na pola puta druge knjige koja se odvija u Norveškoj, Grčkoj i Londonu.

Knjiga „Sedam sestara“ će biti objavljena prvo u Brazilu u avgustu, a zatim u Engleskoj i Indiji u novembru".

Ono što ne razumijemo u potpunosti

„Šesto čulo“ ima ulogu u ovom romanu?

"Bili bismo veoma arogantni, ako bi smo mislili da se sve u životu može objasniti čvrstim činjenicama i naukom. Veoma sam otvorena za ideju da postoje ti „darovi“ samo što ih mi u potpunosti ne razumijemo.

Svakako da sam imala neka vrlo čudna iskustva, stvari koje se ne mogu nužno posmatrati kao čista slučajnost.

Na primjer, često sam „u padala u moju sopstvenu knjigu“ – to mi se događalo sa knjigom „Ponoćna ruža“ i sa mojom prethodnom knjigom „Kuća orhideja“ – dok sam završavala prvi rukopis u Francuskoj naišla sam na divnog starijeg čovjeka, gospodina Šapela iz Domen di Burena, čije sam prezime, dvorac i vinograd opisala prije nego što sam i znala da ta porodica i njihov prekrasni dom postoji u stvarnosti.

Ušla sam u svoju izmišljenu priču i to je bilo magično iskustvo.