Intervju: Andrea Di Robilant, italijanski pisac, autor romana o velikom piscu i Veneciji

„Jesen u Veneciji“ roman italijanskog pisca Andree di Robilanta prati jednu od skandaloznih ljubavnih priča iz života slavnog američkog pisca Ernesta Hemingveja koju Di Robilant rekonstruiše s upečatljivom preciznošću. Kritičar tršćanskih novina „Il Piccolo“ ocjenjuje ovu knjigu kao „Finu detaljnu fresku posljednje etape Hemingvejevog života“.

U jesen 1948. Hemingvej i njegova četvrta supruga putovali su prvi put u Veneciju. Poznatom piscu je ostalo godinu dana do pedesetog rođendana a nije objavio nijedan roman skoro čitavu deceniju. U lovu na patke upoznao je Adrijanu Ivančić, upečatljivu Venecijanku tek izašlu iz školske klupe. Hemingvej će iskoristiti Adrijanu kao model za Renatu u romanu „Preko rijeke pa u šumu“ i nastaviće da je posjećuje u Veneciji. Kad su Ivančići, na njegov poziv, otišli na Kubu, Adrijana je prisustvovala rađanju pripovijetke „Starac i more“, poslije koje je Hemingvej dobio Nobelovu nagradu. Bila je njegova posljednja muza, i za to će platiti svoju cijenu. „Jesen u Veneciji“ je sugestivna i zavodljiva priča o ljubavi i smrti... U vatrenim pismima Adrijani Hemingvej je pokazao svoju izuzetno strastvenu, velikodušnu i kontradiktornu prirodu. Knjigu „Jesen u Veneciji“ objavila je Laguna.

Andrea di Robilant, rođen je u Italiji, a školovao se na Univerzitetu Kolumbija, gdje se specijalizovao za međunarodne odnose. Autor je više zapaženih biografskih i istorijskih knjiga, vezanih za Veneciju, među kojima i roman „Venecijanska afera“. U knjizi „Jesen u Veneciji“ koristio je izvode iz neobjavljene prepiske između Hemingveja i njegove muze, koji se nalaze u njenim memoarima „La torre Bianca“, objavljenim 1980, ali i iz intervjua sa članovima porodice Ivančić.

Napisali ste knjigu „Jesen u Veneciji“. To je vrlo čitljiva i interesantna knjiga o posjeti Ernesta Hemingveja ovom „apsolutno božanstveno divnom mjestu“ kako je ovaj slavni pisac nazivao Veneciju. Vi ste takođe puno vezani za Veneciju, vjerovatno sa velikim razlogom za to?

Moj otac je odrastao u Veneciji. Moja familija ima korijene koji sežu hiljadu godina unazad. Ali ja sam rođen i odrastao u Rimu. Ponovo sam se povezao s Venecijom prije dvadesetak godina, kada sam napisao svoju prvu knjigu, „Venecijansku aferu“. Sa ženom i djecom sam živio tamo godinu dana dok sam radio na knjizi. Dopalo nam se da živimo tamo pa smo kupili malu kuću sa baštom i od tada redovno idemo.

Lijepa Adrijana Ivančić je bila mlađa trideset godina od Hemingveja, ipak, ona je ovom piscu puno značila. Ona je pomogla Hemingveju da postane još slavniji. Na koji način?

Kada je Hemingvej sreo Adrijanu 1948. godine u lovu na patke u venecijanskoj laguni, prije toga nije bio objavio roman skoro deset godina i nije dobro pisao. Mnogi književni kritičari smatrali su da je kao pisac završio. Zaljubljivanje u Adrijanu inspirisalo je njegovu kreativnost i njegovo pisanje. Ubrzo nakon ju je upoznao, počeo je da radi na romanu „Preko rijeke pa u šumu“. Ženski lik u romanu, Renata, očigledno je inspirisan Adrijanom – izgledaju potpuno isto! Kasnije je Adrijana otišla i ostala sa Hemingvejem na Kubi. Bili su zajedno svaki dan, sve vrijeme. A kada je sa njim bila na Kubi, napisao je „Starac i more“, njegovu najpoznatiju knjigu, za koju je osvojio Pulicerovu nagradu.

Da li je Hemingvej dolazio u Veneciju kasnije da bi se susreo sa Adrijanom?

Adrijana je napustila Kubu jer je skandal zbog njihovog odnosa postao previše eksplozivan. Vratila se u Veneciju i njena majka je zabranila Adrijani da ponovo vidi Hemingveja. Dakle, Hemingvej se nije vratio u Veneciju da je vidi 1952. i 1953. jer nije želio da joj naudi ili da je stavi u težak položaj. Ali poslije posljednjeg safarija u Africi, gdje je čudesno preživio dvije avionske nesreće, očajnički je želio da je ponovo vidi. Bio je veoma slab i bolesan, ali je putovao brodom iz istočne Afrike u Veneciju. Ponovno su se sreli u njegovoj sobi u hotelu „Gritti“. Hemingvej je plakao od sreće. Zatim joj je rekao: „Sada ćeš moći da kažeš da si vidjela Hemingveja kako plače“. Barem je to bilo ono što je ona kasnije rekla.

Knjiga „Jesen u Veneciji“ je bazirana na istinitim događajima. Kako je teklo stvaranje ove priče o Hemingveju i Veneciji?

Sve u knjizi „Jesen u Veneciji“ je istina, i temelji se na osnovu izvora – prepiski, dnevnika, memoara. To je kao novinarska reportaža. Nijesam zainteresovan da izmišljam stvari kada pišem istinitu priču. Možda je moje iskustvo u novinarstvu ono što me tjera da se držim činjenica!

Kojim ste se izvorima najviše služili?

Glavni izvori koje sam koristio za ovu knjigu su pisma: pisma između Hemingveja i Adrijane, koja se sada nalaze na Univerzitetu Teksas (Adrijana ih je prodala tokom sedamdesetih na aukciji u „Kristiju“); Adrijanina pisma Hemingveju u Hemingvejevoj kolekciji, koja se nalazi u biblioteci „Kenedi“ u Bostonu. Hemingvejeva pisma njegovim prijateljima. Koristio sam i dnevnik koji je Meri Velš, supruga Hemingvejeva, vodila dok su putovali kroz Italiju. Onda sam, naravno, koristio sekundarne izvore – knjige i biografije – da bih ponovo stvorio pozadinu njihove ljubavne priče. Takođe sam intervjuisao ljude koji su ih poznavali – uključujući i Adrijaninog mlađeg brata, Đakoma. Đakomo je ispio svoj prvi martini sa Hemingvejem u Harijevom baru u Veneciji kada je imao 16 godina!

Je li tačno da je Hemingvej, zahvaljujući mladoj Adrijani, napisao knjigu „Starac i more“ poslije koje je dobio Nobelovu nagradu?

Hemingvej je dobio Nobelovu nagradu 1954. godine za svoje životno djelo... Nazvao je to „švedska stvar“ i pretvarao se da nije zainteresovan za pobjedu. Takođe, nije mislio da bi mogao biti dobitnik jer je 1952. dobitnik nagrade bio još jedan Amerikanac, Fokner. Ali kada je stigao poziv iz Švedske – on je bio u kuhinji u svojoj kući na Kubi – bio je vrlo srećan. Spustio je slušalicu i dugo je grlio svog crnog majordoma. Takođe, Hemingvej je bio upravo preživio dvije avionske nesreće u Africi i mislim da su takođe imale ulogu u osvajanju Nobelove nagrade – simpatije širom svijeta. Za knjigu „Starac i more“ on je osvojio Pulicerovu nagradu.

Knjiga „Jesen u Veneciji“ je zavodljiva priča o ljubavi i smrti. Da li Vam je bila namjera da ovu knjigu posvetite Ernestu Hemingveju ili gradu Veneciji?

Iako u ovoj knjizi ima mnogo Venecije, sva priča je zaista o Hemingveju i njegovoj krizi srednjeg životnog doba, o njegovoj zaljubljenosti u Adrijanu i uticaju koji je imala na njega kao čovjeka i pisca. Priča se događa i u Kortini, Kubi, Parizu, Španiji i Africi. Dakle, Venecija je u ovom slučaju samo jedna od nekoliko postavki – to nije srž knjige. U drugim knjigama koje sam pisao, a posebno u „Venecijanskoj aferi“, Venecija je u centru dešavanja.

Knjiga je posvećena Aleksu Ulmanu, koji je bio moj najbolji drug i prije mnogo godina je umro od raka – bio je mnogo bolji pisac od mene. Ali mislim da bi uživao u knjizi „Jesen u Veneciji“.

Do sada ste napisali mnogo knjiga, koja Vam je najdraža, od koje najviše očekujete?

Volim sve svoje knjige iz različitih razloga. Možda mi je prva knjiga „Venecijanska afera“ najbliža srcu. Zasnovana je na sakrivenim i sačuvanim pismima iz 18. vijeka koje je moj otac pronašao na tavanu kuće u kojoj je odrastao u Veneciji. To je izvanredna ljubavna priča koja zaista osvjetljava čitavo razdoblje venecijanske istorije.

Kakvi su Vaši dalji planovi na polju književnosti?

Radim na knjizi o mapama i otkrićima iz renesanse – to je knjiga o tome kako ideja može promijeniti svijet. Poslije toga nadam se da ću se vratiti pisanju o savremenom svijetu. To je ono što sam radio kao reporter prije trideset godina pišući o istoriji i biografijama.

Knjiga o smrti, ljubavi i ožiljcima ratova

Roman „Preko rijeke, pa u šumu“, Hemingvej je napisao pošto se zaljubio u privlačnu Venecijanku?

Da, isprva je mislio da će napisati kratku priču o lovu na patke. Ali priča je postala sve veća i veća pa je postala knjiga o smrti i ljubavi i ožiljcima ratova. Mnoge njegove ratne uspomene – i Prvi i Drugi svjetski rat – ušle su u izradu te knjige. Ali Adrijana je inspirisala njegovo pisanje, koje mu je dalo kreativnu energiju za pisanje. Rekao joj je da ne može da piše bez nje. Tako da su mu riječi lako dolazile kad je bila blizu njega. Zato je želio da se ona vrati na Kubu s njim.

Da li je Hemingvej možda posvetio to svoje djelo „Preko rijeke, pa u šumu“ toj prelijepoj djevojci Adrijani?

Iako je Adrijana inspirisala Hemingveja da napiše „Preko rijeke, pa u šumu“, on joj nije posvetio knjigu. Čudno je to što ju je posvetio svojoj ženi, Meri Velš. Kada je na Kubi Hemingvej dao Adrijani primjerak te knjige, vidjela je posvetu Meri i bila je razočarana. Ali Hemingvej je smatrao da je to najbolje što treba da učini i da će Adrijana razumjeti. „Naravno da razumijem“, odgovorila je. „Ona je tvoja žena. Uradio si pravu stvar“. Iako je knjiga posvećena Meri, Hemingvej je napisao ličnu posvetu: „Adrijani, koja je inspirisala sve što je dobro u ovoj knjizi i ništa što je loše“.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti
Foto: Andrea Pattaro