Laguna - Bukmarker - Heder Moris: Priča o paklu, ljubavi i sjećanjima - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Heder Moris: Priča o paklu, ljubavi i sjećanjima

Heder Moris, rođena je na Novom Zelandu, a sada živi u Australiji. Nekoliko godina, dok je radila u velikoj državnoj bolnici u Melburnu, studirala je i pisala scenarija, od kojih je jedan otkupio scenarista, dobitnik Oskara, iz Sjedinjenih Država. Heder je 2003. upoznala starijeg gospodina „čiju priču vrijedi čuti“. Dan kad je upoznala Lalija Sokolova promijenio je i njen i njegov život. Njihovo prijateljstvo se produbljivalo i Lali se otisnuo na put samoispitivanja, povjeravajući joj najintimnije pojedinosti svog života. Heder je prvobitno Lalijevu priču napisala kao scenario – koji se visoko kotirao na međunarodnim takmičenjima – a zatim ju je preoblikovala u svoj prvi roman „Tetovažer iz Aušvica“.



„Tetovažer iz Aušvica“ je istinita priča o Laliju Sokolovu koji je 1942. iz Slovačke deportovan u Aušvic. Tamo je dobio zadatak da tetovira brojeve na rukama drugih logoraša. Iz reda logoraša koji čekaju na tetoviranje pred njega staje uplašena djevojka. Za Lalija, bila je to ljubav na prvi pogled, i on se kune ne samo da će preživjeti već i da će se pobrinuti da i Gita jednog dana živi slobodno. Ovaj roman je vrijedno istorijsko svjedočanstvo, podsjetnik na užase Holokausta i pohvala ljudskoj izdržljivosti.

Poslije ovog romana Heder Moris je napisala „Cilkin put“, takođe roman o životu u logoru s tim što je junakinja djevojčica od svega šesnaest godina kad je 1942. odvedena u koncentracioni logor Aušvic-Birkenau, gdje je komandant odmah primijetio njenu ljepotu. Zbog toga će biti prisilno odvojena od ostalih zatvorenica, i ubrzo shvatiti da moć, čak i nerado prihvaćena, znači opstanak. Završetak rata i oslobađanje logora Cilki neće donijeti slobodu već optužbu za kolaboraciju jer je spavala s neprijateljem i osudu na zatočeništvo u sibirskom logoru. Ali da li je zaista imala izbora? I gdje su granice morala za Cilku, koja je odvedena u Aušvic kad je još bila dijete?

Romane „Tetovažer iz Aušvica“ i „Cilkin put“ objavila je Laguna. Pored ova dva romana Heder Moris je napisala i treći „Tri sestre“ koji će u toku ove godine biti objavljen. Heder Moris već godinama živi u Melburnu odakle je i govorila za ART.

Vaš debitantski roman, „Tetovažer iz Aušvica“, zasnovan je na priči Lalija Sokolova. Kako ste otkrili njegovu jedinstvenu životnu priču?

Moja prijateljica je bila i prijateljica Lalijevog sina. Rekla mi je da je Gita umrla, a Lali je tražio nekoga kome će ispričati priču, ta osoba ne bi smjela da bude Jevrejka a ona je znala da nijesam Jevrejka. Pitala sam je kakva je njegova priča, a ona nije znala. Rekla sam joj da ću biti srećna kad upoznam Lalija.

Zašto Lali Sokolov nije želio da nekome Jevrejinu ispriča njegovu priču?

Lali mi je rekao da ne vjeruje da ne postoji živi Jevrejin koji na neki način nije dirnut Holokaustom, a koji nema svoju priču ili porodičnu priču zbog koje bi bilo teško da ispriča njegovu. Razgovarajući sa jevrejskim zajednicama u mnogim zemljama, svi koje sam upoznala kažu da se slažu sa Lalijem zato što je osoba nejevrejin napisala njegovu priču, uspjela sam da je napišem i riječima i stilom sa kojima bi se mogli povezati nejevrejski čitaoci.

Kako je Lali Sokolov postao tetovažer?

Sreća ga je poslužila, to je ono što je Lali rekao kad sam mu postavila ovo isto pitanje. Zatvorenik koji je bio tetovažer, vidio je kako Lalija uzimaju sa kolica smrti i pomogao mu je da se vrati u život. Ponudio je Laliju posao da mu pomogne. Samo nekoliko sedmica kasnije ovaj zatvorenik je nestao, a SS oficir je rekao Laliju da je on sada tetovažer.

Sam čin tetoviranja i dodjeljivanja brojeva bio je organizovan. Broj tetovaže sadržavao je informacije o tome odakle su zatvorenici. Je li vam i Lali govorio o tome?

Da, jeste. Svaki dan su ga obavještavali gdje da ide i odakle dolaze dolazeći zatvorenici. Morao je da prepozna redoslijed brojeva koje je svaki dan dobijao za tetoviranje sa referencom prvog broja koji označava zemlju porijekla, a u slučaju zatvorenika Cigana (Roma), stavljao je slovo ‘Z’ ispred njihovog broja.

Kako je svjedočio o svom prvom susretu sa Gitom?

Bilo je divno sjediti s njim i prvi put čuti kako mi govori o ovoj mladoj djevojci koja je stajala pred njim, odjevena u krpe i obrijane glave, i kako je gledao u njene tamne oči, a evo ga šezdeset godina kasnije, pričajući mi kako je u toj sekundi znao da nikad više nijednu drugu ne može voljeti. Naknadno sam od Lalija saznala da se prije odvođenja u Aušvic smatrao plejbojem sa puno djevojaka.

Lali je bio zdrav i govorio je nekoliko jezika. To se pokazalo vrlo dobrim za njegovo preživljavanje u logoru. Koje su vještine i znanja spasavale ljude od sigurne smrti?

Svaki preživjeli iz Holokausta sa kojim sam se susretala i razgovarala, a bila mi je čast da upoznam mnoge, svi su mi rekli da su preživjeli srećom. Od trenutka kad su stigli u logor, sreća je odredila da li će ih poslati lijevo i u trenutnu smrt ili desno na tetoviranje i pružanje prve šanse za preživljavanje. Odatle, kad su zatvorenike pitali za zanimanje, i to bi im moglo pomoći. Znam za zatvorenike koji su preživjeli jer su bili kuvari, a SS-ovciima su bili potrebni da kuvaju da ih prehrane, muzičari su preživjeli barem jedan period, svirajući u orkestru logora, a definitivno znanje jezika pomoglo je Njemcima da komuniciraju sa zatvorenicima. Lali je takođe rekao da se njegovom preživljavanju može pripisati to što je bio vrlo oprezan i nikada nije koračao a da se nije osvrnuo oko sebe da vidi gdje možda vreba opasnost, te je tražio i iskoristio bilo koju priliku da vidi kako bi pomogao sebi i drugima.

Lali je bio privilegovani zatvorenik. Da li se smatrao saveznikom nacista? Je li imao dileme u ono što je radio?

Iako je bio privilegirani zatvorenik, definitivno nije sebe vidio kao saveznika ili saradnika nacista. Radio je posao, kao i mnogi drugi zatvorenici, kao što je većina bila u nekom obliku, radeći za naciste, gradeći krematorijume i plinske komore ili vodeći knjige i dnevnike koji dokumentuju šta se događa u logoru. Smatrao je da je najbolja stvar u njegovoj privilegiji bila sloboda kretanja bilo gdje u logoru i bez pitanja. Ovo mu je pomoglo, pomoglo je i drugima. Iako je grijeh za Jevreje obilježavanje kože, Laliju je utiskivanje brojeva u ruke muškaraca i žena značilo da će vidjeti kako će sunce izaći sutradan, a možda i naredne sedmice, narednog mjeseca. Imali su šanse za preživljavanje. Svi zatvorenici koje je Lali vidio da su ih svaki dan otpremali, znao je da sjutradan neće vidjeti izlazak sunca, bili su predodređeni za trenutnu smrt.

Zašto su Gita i Lali otišli u Australiju? Je li to bila vrsta bijega od prošlosti?

Lali i Gita nastanili su se u Slovačkoj na dvije godine, međutim ta je zemlja tada bila pod komunističkom vlašću i još jednom su on i svi vraćeni Jevreji bili protjerani i odbijeni, uskraćena su im bila mnoga prava kao i ostalim slovačkim građanima. Uspjeli su da pobjegnu iz Slovačke i probiju se do Pariza, ali Laliju je rečeno da tamo ne može raditi, jer nije Francuz. On i Gita su tada donijeli odluku da napuste Evropu. U početku su razmišljali o pokušaju selidbe u Kanadu, ali kako se to nije dogodilo dovoljno brzo, prihvatili su vez na brodu koji je odlazio u Australiju. Lale više nikada nije napustio Australiju nakon dolaska ovdje 1949. Gita je u nekoliko navrata dolazila u Slovačku i posjetila je Izrael.



Kako ste doživjeli Lalijevu životnu priču: kao želju za životom, otpor zlu, ljudski instinkt za preživljavanjem?

Ponekad je bilo vrlo teško sjedeti s Lalijem dok mi je pričao o zlim stvarima koje je proživio i bio svjedok toga. Bilo je očito da mu je bilo vrlo bolno i emocionalno kada mi je ispričao svoju priču, ali htio je, trebao je, i na kraju mu je to pomoglo da oslobodi neke traume i krivice koje je nosio dugi niz decenija. Znala sam da mu mogu pomoći samo dajući mu vremena da me upozna i da zaslužim njegovo povjerenje kako bi mogao slobodno da razgovara sa mnom znajući da ga nikada neću osuđivati ​​zbog odluka koje je donosio da bi preživio. Imao je vrlo dobre razloge za preživljavanje. Zaljubio se u Gitu i želio se vratiti svojoj porodici. Nažalost, samo je njegova sestra preživjela, ali Lali to nije znao dok se nije vratio u Slovačku. Takođe je želio da preživi kako bi mogao da zabilježi zlo i užas u kojem je bio i nadajući se da se to više nikada neće ponoviti.

Kakve je reakcije izazvala knjiga „Tetovažer iz Aušvica“? Jesu li se ljudi prepoznali, jesu li im situacije koje ste opisali bile bliske?

Veliki broj ljudi koji su preživjeli Holokaust preselio se u Australiju i formirao zajednice u glavnim gradovima ovdje. Kad sam krenula sa Lalijem u šetnju sa psima, ljudi na ulici su ga dozivali, pozdravljajući ga: Zdravo tetovažer. Lali i Gita bili su dio jevrejske zajednice u Melburnu, prihvaćeni i voljeni kao kolege koji su preživjeli. Neki preživjeli su rado razgovarali međusobno o svom preživljavanju, a mnogi su odlučili da to ne čine. Taj period njihovog života bio je previše bolan da bi se ponovo prisjećali. Upoznala sam druge parove koji su mi rekli da su se i oni takođe sreli u Aušvicu.

Cilkina priča potekla je iz romana o Laliju Sokolovu. Vi je nijeste poznavali. Kako ste pisali i istraživali za roman „Cilkin put“?

Nažalost, Cilku nikada nijesam upoznala. Čula sam za njenu priču od Lalija i slušajući video koji je Gita snimila govoreći o svom prijateljstvu sa Cilkom. Imala sam profesionalne istraživače u Poljskoj i Njemačkoj koji su mi pronalazili i dostavljali dokumente o preživjelima u Aušvicu. Pročitala sam i mnoga svjedočenja drugih žena koje su bile u Aušvicu i govorile o Cilki. Za vrijeme njenog boravka u sovjetskom Gulagu angažovala sam profesionalnog istraživača u Moskvi da mi dostavi sve dokumente, fotografije, svjedočenja itd. koje su mogli naći o određenom Gulagu u kojem je bila Cilka. U nekoliko prilika posjetila sam Košice u Slovačkoj gdje je Cilka živjela do njene smrti u dobi od 78 godina i razgovarala sa mnogim njenim prijateljima i komšijama koji su podijelili svoja sjećanja i priče o Cilki. Vlasti su mi dale pristup dokumentima o rođenju, smrti i vjenčanju Cilkine porodice, njenim školskim evidencijama itd.

Kako su Lali i Cilka bili povezani? Spasila mu je život...?

Cilka i Gita bile su prijateljice u Aušvicu i da, kad je Lali smješten u blok u kome je trebalo da radi do smrti, Cilka je bila ta koja je tražila od zapovjednika logora da ga spasi. Cilka i Gita održavale su kontakt nakon što se Cilka vratila u Slovačku, a Gita je u nekoliko navrata ostajala sa njom. Njihovo prijateljstvo nastavilo se do njihove smrti, u razmaku od godinu dana.

Zašto se tako malo govori o patnjama žena u ratu? Možda o tome ne žele da razgovaraju zbog osjećaja krivice, mada ne snose faktički neku posebnu krivicu?

To je vrlo dobro pitanje. Čini se da postoji nekoliko razloga. Prvo, kad god bi se s preživjelima razgovaralo o njihovom iskustvu, posebno u Holokaustu, nikada ih nijesu pitali o zlostavljanju, niti im se pružila prilika da dobiju stručnu pomoć zbog svoje traume. Neki od izvještaja koje smo pronašli ukazali su da su istraživači zabrinuti zbog žena i djevojaka koje se stide zbog onoga što im se dogodilo. Slažem se, ne bi trebali snositi krivicu i sramotu, ali trebalo ih je pitati i dati im priliku da kažu o zlostavljanju ili ne. Sramota nas je što su se djevojke i žene tokom ratova i sukoba tretirale kao „ratni plijen“ koji vojske treba da zlostavljaju, a tamo ih nazivaju „ženama za utjehu“ zbog zadovoljavanja vojnika. Ovo je tema na koju sam jako bijesna i o kojoj želim voditi razgovore.

Ova dva romana djeluju katarzično na čitaoce. Čemu nas još uče ovakve priče?

Nadam se da čitajući o smirenosti i hrabrosti drugih, čitaoci mogu biti nadahnuti kako obični ljudi reaguju, preživljavaju u vanrednim vremenima. Ono čega se uvijek moramo sjećati kao čitaoci je da mi nemamo pravo osuđivati ​druge zbog odluka koje su donijeli kad nikada ne možemo razumjeti ili uvažiti okolnosti pod kojima su postojali. Riječ koju najviše čujem od čitalaca je osjećaj nade koju su preuzeli od Lalija, Gite, Cilke za vrijeme tragedije ili traume u vlastitom životu.

Nada i ćutnja, nikad ne znamo kako ćemo pojedinačno reagovati, svi smo testirani u različitom stepenu tokom trenutne pandemije i nadam se da će svi koji ovo čitaju uzeti hrabrost, nadu i ljubav svojih prijatelja i porodice i vratiti im to u naturi.

Jeste li očekivali ovakav uspjeh svojih romana? Šta ljude privlači ovoj temi? Patnje, neobične sudbine, iskreno pripovijedanje?

Ne, ni u mojim najluđim snovima nijesam pomislila da bi pripovijedanje Lalijeve priče odjeknulo i da bi ga čitaoci u 52 zemlje u koje je prodana tako toplo prihvatili. Rečeno mi je da čitaoci otkrivaju da se mogu povezati sa pričama o preživljavanju jedne ili dvije osobe. Iako je važno znati u kojoj mjeri Holokaust priznaje 6 miliona ljudi koji su ubijeni, to može pomoći da prođete sa Lalijem kroz njegovo preživljavanje i shvatite šta je pretrpio i propatio. Lalijeva priča je priča o mnogim milionima drugih. Naravno da je divno što je to i ljubavna priča. Odlučila sam da ispričam priče Lalija i Cilke jednostavnim jezikom, koristeći riječi koje mi je Lali govorio, tako da čitaoci koji čuju Lalijevu priču nijesu samo moji.

Autor: Vujica Ognjanović
Izvor: vijesti.me


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
nova akcija kompanije visa i izdavačke kuće laguna uz kupovinu, knjiga na poklon laguna knjige Nova akcija kompanije Visa i izdavačke kuće Laguna – uz kupovinu, knjiga na poklon
03.12.2021.
Kompanija Visa i izdavačka kuća Laguna nastavljaju dugogodišnju uspešnu saradnju još jednom lepom akcijom. Zajedno smo organizovali odlične popuste na štampane (Laguna) i elektronske (Eden) knj...
više
noćni šaptač i poljupci za doručak laguna knjige Noćni šaptač i poljupci za doručak
03.12.2021.
Simbolika noći je veoma rasprostranjena u književnosti. Često se koristi da prikaže smrt i užas, dok u Bibliji noć predstavlja nedostatak vere u Boga. Tokom noći kada je mračno, atmosfera često može...
više
ljubenović gostovao u novosadskom dečjem kulturnom centru laguna knjige Ljubenović gostovao u novosadskom Dečjem kulturnom centru
03.12.2021.
Bojan Ljubenović bio je u utorak 2. decembra gost novosadskog Dečjeg kulturnog centra, gde je učenicima prvog razreda OŠ „Žarko Zrenjanin“ predstavio svoje knjige za decu. Teme druženja pisca i...
više
o točku vremena epizoda 5 laguna knjige O „Točku vremena“ – epizoda 5
03.12.2021.
Nakon eksplozivne četvrte epizode serije „Točak vremena“ koja nas je ostavila sa više pitanja nego odgovora, i pete epizode koja će biti objavljena danas, dužnost nam je da uspostavimo balans i pružim...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politkom korišćenja kolačiča.