Gost Blica, Dr Nele Karajlić: „Fejsbuk je kafić u koji danas izlaze Sarajlije“

Bilo je logično da neko svestran poput dr Neleta Karajlića posle muzike, glume, režije jednom završi i u književnosti. Njegova prva knjiga „Fajront u Sarajevu“ bila je ispovedna proza u kojoj je ispričao ono što mu je bilo na duši ‒ a nakupilo se toga prilično ‒ i nije se moglo desiti da ne uspe.

Sada je pred čitaocima njegova nova knjiga „Solunska 28“ koja takođe delimično ima lični pečat, ali je istovremeno i korak u ozbiljnu književnost i zahtevnije pisanje. Ode li to frontmen legendarnog „Zabranjenog pušenja“ u književnike?

Jedan sam od onih koji slijepo slijedi svoja osjećanja, tako sam se i prekomandovao na književnost. Pišući „Fajront“ osjetio sam sve blagodeti koju ta umjetnost daje onome koji je upražnjava. Neka vrsta meditacije u kojoj očas posla uroniš u neki drugi svijet kojim u odnosu na ovaj u kome živimo, ti upravljaš. Nije slučajno da sam nastavio u tome pravcu. Sviđa mi se. Osim toga, priča o kući u Solunskoj ulici tinja u meni više od dvadeset godina, još od onog dana kada sam se preselio u Beograd i kada su mi rekli da sam jedan od vlasnika te kuće. Kako se „Fajront“ završavao mojim dolaskom u Beograd, tako je i „Solunska“ logičan nastavak „Fajronta“.

Da nisi u literaturu pobegao od onoga što ti je oči „natopilo gorkim iskustvima, porazima i poniženjima“, bežiš li još uvek pred halašom, polusvetom koji je postao faktor istorije i koji je, kako pominješ u prvoj knjizi, istoriju pisao krvlju? Hoćemo li doživeti da se istorija ovde piše olovkom?

Da se razumijemo, nije meni bilo loše ni kada sam bio muzičar, glumac, reditelj… samo ja nisam bio u stanju sa svime time da se nosim. Imao sam problem da sve što radim, radim punim plućima, a to u dvadeset prvom vijeku nije pametno. To na koji će se način ovde pisati istorija ne zavisi mnogo od nas. Mi imamo kočoperan stav prema svakom ko zlonamjerno prolazi našim pragom, takvi smo, a opet, ova zemlja je toliko lijepa i primamljiva da je teško da ti zlonamjerni odustanu. Srećom, planeta je postala malo veća od moje Koraćice, pa se Veliki sa lakoćom mogu sukobljavati daleko od naših kuća. Sada su neka druga mjesta postala Dorćol, to jest ‒ raskršće. Dok je plamen na drugoj strani, mi ćemo istoriju pisati olovkom.

Imao si pre tri godine ne baš srećan izlet u rodni grad i susret sa dva, kako si tada rekao, njegova glavna stanovnika ‒ „mržnjom i besom“. Jesi li razmišljao, otkud ti izlivi mržnje, čime si im se toliko zamerio i da li ćeš ikad više tamo otići?

Eh, pa to ni Andrić nije odgonetnuo. On je samo konstatovao da se radi o „endemskom obliku mržnje“, ali nije uspio da ode dalje od toga. Nemojte od mene očekivati da ću biti pametniji od mog slavnijeg kolege. Jedno je sigurno, neću prestati da je istražujem. Ja sam taj koji je svojim djelima, „Pušenjem“ i „Nadrealistima“, napravio sliku tog grada koja je sijala u vrijeme Jugoslavije. Mojim odlaskom iz Sarajeva, ideja o tom gradu stavljena je pod znak pitanja i svako moje pojavljivanje kod njih stvara nedoumicu. Oni to znaju, zato me i tjeraju od sebe. A i to im je besmisleno jer ja svakako nemam namjeru da se vraćam, osim ako se u njega vrati i ostalih 199.999 Sarajlija koji su, poput mene, napustili taj grad. Namjerno neću da kažem koje su vjeroispovesti. Meni je to svejedno.

Jednom si rekao: „Sarajevo u kom sam ja odrastao bilo je istorijski incident, nepredviđena zabuna, greška sudbine. Ovo Sarajevo danas to je ono koje istorija poznaje. Mi smo pred rat pokušali da prevarimo istorijske tokove, hteli smo da mu promenimo sudbinu. Nismo imali šanse“. Šta je sudbina tog grada i ljudi u njemu?

Sudbina tog grada vezana je za njegovu poziciju i u geografiji i u istoriji. Tu su se prelomile civilizacije, svaka od religija utisnula je u njega svoj pečat. One su živjele zajedno u miru, a klale se u ratu. Rat u taj grad nikada nije dolazio odlukom njegovih žitelja, već odlukom na onim mjestima koja su predstavljala duhovne centre za one koji su u Sarajevu živjeli. Nevolja njegovih stanovnika je nedostatak međusobnog povjerenja. Paradoksalno, oni vjeruju više strancima nego prvome komšiji. Bošnjaku je bliži Turčin od Srbina, a Srbinu Rus od Bošnjaka. Vidjeli smo da su i lideri zaraćenih strana više vjerovali strancima nego sami sebi. Vidjeli smo i kako su, zbog toga, završili.

Silom prilika, „sudario“ si se i sa Beogradom. Pesma „Ja nisam odavle“ upečatljiv je portret „grada bez praštanja“. Jesi li prestao da se u Beogradu osećaš kao „zadnji papak“ i „uljez“?

Beograd je mali Njujork na Balkanu, pa se, samim time, teško ko ovde može „osećati strancom“. On se širi, duplo je veći od onog dana kada sam prvi put ušao u njega svirajući u SKC-u. To je znak da prima, da je gostoljubiv, jer ljudi su pragmatični i prilagodljivi. Ako im se ne sviđa, oni odoše. Pjesma „Ja nisam odavle“ jeste neka „himna“ migrantima, a ljudski rod ih je pun. Kad bi sa jedne strane stavili one velikane ljudske istorije koji se nisu prisilno selili i one koji to jesu, ova druga kolona bila bi neuporedivo brojnija. Od svetih lica i proroka, preko umjetnika, naučnika, svi su oni, probudivši se onoga prvoga jutra u novome domu, gradu, državi, zapjevali „Ja nisam odavle“.

Šta misliš, nađoše li se negde Fazila i Milan iz vaše poeme „Ljubav udari često tamo gdje ne treba“ koja je potresna saga o krvavom bosanskom ratu i kuda lutaju ona „tri ratna havera“ iz istoimene pesme?

Našli su se na Fejsbuku. To je sada kafić u koji izlaze Sarajlije i u kome troše svoje slobodno vrijeme. Nije to samo okretanje ka mladosti i onim ljepšim vremenima, već i pokušaj da se koliko toliko sučuvaju neki korjeni.

Da li si razmišljao kako ovde do svih ovih belaja, zapravo, dovodi ta pogrešno adresirana ljubav sa lošim tajmingom?

Nije ti loša teorija. Jer ljubav i mržnja su kao akcija i reakcija. Kojim intenzitetom te volim, tolikim intenzitetom ću te mrziti. Mi smo strastven svijet čija je mašina za emocije vazda pregrijana, sa nedostatkom ulja za podmazivanje. Ako se nešto u toj mašini pokarambasa, eto nevolje.

Šta bi sa tvojom muzičkom karijerom? Nećeš valjda dozvoliti da izgubimo jedinstvenog muzičara, šoumena i dobijemo još jednog romanopisca?

Bio sam zaista umoran od muzike. To je primijetilo i moje srce prestavši u jednom momentu da kuca. Shvatio sam da sam pretjerao, da se moram posvetiti sebi. Da nije bilo djece, moje pojačalo bi prekrili „ruzmarin i šaš“. Nisam išao na koncerte, osjećao sam patološki strah od buke. I to me je prošlo. Sada sam osjetio neki nov entuzijazam koji je veoma sličan onome sa početaka karijere. Ekipa Beer festa ponudila mi je da 16. avgusta napravimo nešto što nije običan koncert, već putovanje kroz vrijeme iz prošlosti direktno u budućnost. Dođite, nećete zažaliti.

Kako ti danas izgledaju Balkan i aktuelne poglavice?

Pa ono što se čekalo decenijama, sloboda, demokratija, nezavisnost, nije donijelo nikakav ozbiljan pomak ni pojedincu ni društvu. Nema mjesta u regionu na kome se ne lamentira za „slavnim danima“ naročito u kulturi i umjetnosti. Filmovi, ploče, knjige, koje su pisane u to doba, neuporedive su sa jadnim pokušajima koji se prave danas. Nekada je postojala ideja, utopijska slika svijeta koja nas je nadahnjivala, danas nas nadahnjuje rijaliti program. Nekada nismo skidali osmjehe sa lica, danas osmjeh možeš da vidiš samo na reklamama. Narod se traži, pokušava da nađe odgovore. Prirodno je da se, tražeći izlaz, okreće jakim ličnostima, vještim političarima. Nijedna stranka nije zadržala svoj stav, svoju ideologiju. Narod je to prozreo, pa se okreće individuama. Zadovoljno je samo onih tri odsto od Vardara pa do Triglava koji su uzeli sve ono što su izgradili naši roditelji. Zarađuju novac na jeftino kupljenoj istoriji. To je toliko nepravedno da sluti neku novu revoluciju.

Kad čuješ reč „međunarodna zajednica“, šta ti prvo padne na pamet?

Kad mi kažeš “međunarodna zajednica” ja odmah pomislim, kolike smo mi budale!

Pjesme mi nisu zarđale

Krajem marta, Nele Karajlić je posle sedam godina ponovo stao na binu i napunio dvorane u Torontu, Vankuveru, Čikagu i Njujorku pevajući hitove „Zabranjenog pušenja“, prvi put nakon poslednjeg koncerta tog benda u Doboju davne 1998. godine. Ovo su njegovi utisci.

Iskustvo sa ove turneje mi je reklo kako je vrijeme da se ponovo vratim na scenu. Izašao sam na binu u Torontu kao da mi je 18 godina i nisam ni bio svjestan da neki klinci u prvim redovima nisu bili ni rođeni u vrijeme kad sam već prestao da sviram te pjesme. Zapanjilo me je saznanje da pjesme nisu zarđale i da zvuče veoma svježe. Čak su i tematski bliske današnjem vremenu bez obzira što su pisane u drugom državnom sistemu. Neke od njih, poput „Dana Republike“, bude nostalgiju, a kad su pisane nije mi ni na kraj pameti bilo da kod slušalaca provociram to osjećanje. I nisam se ponovo dohvatio mikrofona iz egzistencijalnih razloga, jednostavno mi neki đavo nije dao mira.
 
Autor: Ranko Pivljanin
Izvor: Blic