Laguna - Bukmarker - „Godina bez proljeća“ – roman u fragmentima - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

„Godina bez proljeća“ – roman u fragmentima

Adnan Repeša piše u fragmentima. Najduži fragmenti pokrivaju jednu stranicu teksta širokog proreda, tako da bi roman „Godina bez proljeća“, u „štedljivijem“ pakovanju, sa svojih 150 stranica spao na osamdesetak, te bismo odmah znali da je reč o „malom“ romanu, poput romana koje piše Damir Karakaš na primer. „Mali“ romani pak bliži su novelama i pripovetkama nego „velikim“ formama, pri čemu (naravno) ne govorimo o fizičkoj veličini, nego o izrazu: na 600 stranica tekst može da meandrira, da odlazi i da se vraća, da ulazi u sitne detalje, da se poigrava maskama, da zavodi i menja partnere, da brblja ili da bude sažet (što ne znači da se ne može progutati, poput pilule); na 70 stranica, međutim, kao i u pripoveci, svaki se višak vidi, a svaki manjak oseća (te pripovetka može, koliko god bila kratka, da bude nepodnošljivo duga). Ono što se u „velikom“ romanu čini kao neravnine, u „malom“ romanu može da izgleda kao planina koju čitalac neće biti u stanju da pređe. Uza sve to Repeša lomi celinu u delove. Repešin fragment, utoliko, zahteva da u sebi spregne dve suprotstavljene sile: on mora da bude samom sebi dovoljan, da bude odblesak koji može da opstane sam i, istovremeno, mora da opšti s drugim fragmentima i to na način potpuno drugačiji nego što je to slučaj u filozofskom delu, kod Ničea na primer. Ovaj postupak Repeša je već oprobao u odličnom romanu „Svojta“, da bi ga sada radikalizovao i doveo do samih granica forme.

Šta je, međutim, „granica forme“?

Lak i zavodljiv odgovor bio bi da umetnost, po svom određenju, prelazi granice, a prelazi ih upravo formom. Granice forme, utoliko, strogo uzev, ne postoje. A opet, umetnost se izlaže istom onom paradoksu koji se nalazi i u srži slobode: sloboda je moguća samo pod uslovom da ograniči samu sebe, da sebi nametne zakon, dakle formu koju će poštovati. Pričati priču u fragmentima znači praviti slagalicu na takav način da svaki deo već jeste slika. Pikseli Repešine slagalice nisu proste tačke, već male priče koje, rekosmo, jedan smisao imaju u sebi, a drugi dobijaju od celine. Zadatak đavolski težak i opasan. „Godina bez proljeća“ može se, utoliko, razumeti i kao niz zapisa koje pripovedač ostavlja Nermini, svojoj prijateljici koja je, na početku bosanskog rata, stradala tragično i savršeno besmisleno. Šta znači besmisleno i da li ima smislenih smrti? Na čitaocu je da otkrije šta to, u konkretnom slučaju, znači, ali recimo da smrt vojnika u ratu, koliko god nijedan rat ne imao smisla (osim za skotove i ljudske gmazove), može da se smesti u nekakav kontekst koji smo u stanju da pojmimo. Nećemo se pomiriti sa smrću ukrajinske spisateljice Viktorije Ameline, koju je Putinova granata ubila u Krematorsku dok je bila u piceriji (videti „Kulturni gnevnik“ Teofila Pančića), ali i tu ćemo vrstu besmisla uspeti da smestimo u koordinatni sistem mračne logike kojoj je ljudska vrsta sklona. Nerminina smrt, međutim, izlazi izvan bilo kog zamislivog koordinatnog sistema – za njenu smrt ne može se, čak, optužiti „druga strana“ – i time, na samom početku romana, postavlja scenu za sve one smrti koje će se dogoditi i o kojima pripovedač svedoči, a da nismo više u stanju da ih pojmimo jer pisac je, postavivši scenu, izbrisao svaki orijentir i ostavio nas sa samima sobom. Iz dana u dan Repešin pripovedač piše Nermini kao da je ona živa. Ili kao da je i pripovedač mrtav (a nije).

Prvi deo romana događa se u Ljubuški (podno Zlatara) u koji se od rata sklanja momak nedovoljno star da bi obukao uniformu, ali i dovoljno zreo da bi razumeo sve šta se događa oko njega. Rat reži, mumla, zavija u pozadini, ali je ipak daleko te ga pripovedač, još uvek, ne oseća direktno na svojoj koži. Izmešten iz svoje okoline, on upoznaje ljude u svom novom prebivalištu, sazreva, ali i uči se čitanju znakova koje odašilju stariji svojim licima, svojim ponašanjem, svojim ćutnjama ili šifrovanim jezikom, veoma je zanteresovan za devojke, puno čita i, što je za formu ovoga teksta, ali i za Repešino delo veoma važno – piše. Zapravo, taj odmak od stvarnosti, nužan za zanat pisca, nužan za umeće čitanja znakova, obeležiće prvi deo romana. Stvarnosna supstancija ne samo da se udvaja u samom romanu već se još jednom razlistava u pripovedačevom pisanju. On piše o tome kako piše. Stvarnost koja je prešla u roman i zadobila, na taj način, autonomiju, sada iz romana prelazi u pisanje u samom romanu i menja već promenjenu supstanciju sve do transsupstancijalizacije. I, naravno, fragment koji – i eto novog paradoksa – kao da govori o nečemu sporednom, kao da hoda po rubovima stvarnosti: odlazak na reku, opis nečije kuće, scena koju pripovedač tumači samo na osnovu gestikalucije jer ne čuje razgovor, pažljivo beleženje sporednih prizora, mirisi jeseni, šturi podaci... sve to u funkciji celine.

Sve se, međutim, menja kada se pripovedač, nakon što je došlo do dramatičnog preokreta u ratu, vraća u rodni Blagaj. Rat koji je bio daleko i o kojem je pripovedač govorio posredno, sada je u srcu pripovedanja. Ali i tu Repeša uspeva da postigne začuđujući efekat: čak i kada se smrt dogodi pred njegovim očima – granata pada između pripovedača koji se baca na zemlju i žene koja mu ide u susret – čak, dakle, i kada za dlaku izbegne smrt, čak i kada je izraz brutalno direktan (ili nepodnošljivo indirektan, toliko da njegova implicitnost boli, kao u slučaju kada granata skida dva dečaka s drveta, iako se to nigde ne kaže direktno), sve se događa u izmeštenoj atmosferi, kao da se događaj posmatra iz bezbedne udaljenosti, pri čemu uopšte nije reč o vremenskoj udaljenosti, već u pažljivo odmerenom jeziku koji odbija da svede sebe na jednu dimenziju.

Gotovo lišen psiholoških preliva, usredsređen na događaj, Repešin tekst svija se u sebe koliko god mu tkivo to dopušta i u tom neprestanom svijanju on sa sebe zbacuje svaki višak ostavljajući samu kost jezika. Jedini što je ta kost gipka. Gotovo svaki fragment, koliko god velik bio, završava se rečenicom-stihom koja sažima njegov tok, ali, istovremeno, pravi petlju kojom se kači za naredni fragment. Na taj način Repeša tka celinu koja, međutim, nikada neće zadobiti konačni oblik.

Autor: Ivan Milenković
Izvor: Vreme


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
ivica i marica u laguninoj bajkoteci video  laguna knjige Ivica i Marica u „Laguninoj Bajkoteci“ [video]
26.12.2025.
Ovog petka očekuje vas svima znana bajka o Ivici i Marici! Nekada davno na ivici šume živeo jedan siromašni drvoseča sa ženom i dvoje dece. Jednog jutra, iz očaja, on i njegova žena rešiše da ostave I...
više
izložba andrić priča ostaje u biblioteci grada beograda laguna knjige Izložba „Andrić: priča ostaje“ u Biblioteci grada Beograda
26.12.2025.
Izložba „Andrić: priča ostaje“ otvorena je 26. decembra u 12 sati u Galeriji Atrijum Biblioteke grada Beograda. Biblioteka grada Beograda priredila je ovu izložbu povodom 50 godina od Andrićevo...
više
nescafé laguna foto konkurs praznični trenuci uz kafu i knjigu laguna knjige Nescafé & Laguna foto-konkurs: Praznični trenuci uz kafu i knjigu
26.12.2025.
Koja je dobitna kombinacija za pravo uživanje? Dobra knjiga i šolja omiljene kafe. Laguna i Nescafé pozivaju vas da učestvujete u novom foto-konkursu #Kafoknjigoljupci, jer ponovo nagrađuju lju...
više
knjiga koja postavlja pitanja predstavljen otac bojana ljubenovića laguna knjige Knjiga koja postavlja pitanja – predstavljen „Otac“ Bojana Ljubenovića
26.12.2025.
Roman „Otac“ Bojana Ljubenovića jedan je od najčitanijih romana u 2025. i 25. decembra je predstavljen u knjižari Delfi u SKC-u.   O knjizi su, pored autora, govorili pisac i novinar Vanja ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.