Dženet Maklaud Troter: Biti pisac znači biti usamljen

Dženet Maklaud Troter je britanska bestseler autorka 21 naslova, među kojima su najpopularniji serijal „Indijski čaj“, „Djevojka iz Džeroua“ i njena autobiografija „Bitlsi i šefovi“, koja je bila emitovana na BBC Radiju 4.

Sa 18 godina se ukrcala na autobus koji je išao za Katmandu, i kao rezultat tog putovanja nastao je serijal njenih kriminalističkih romana.

Po povratku iz Indije, studirala je antropologiju i škotsku istoriju na Edinburškom univerzitetu.

Gaji veliko interesovanje za istoriju i druge kulture.

Počinje da piše i objavljuje već od sredine osamdesetih godina: istorijske romane, ali i kratke priče za djecu.

Radila je kao urednik i kolumnista britanskih magazina i objavljivala je mnoge priče po ženskim časopisima. Našim čitaocima dostupni su njeni romani „Kći plantažera čaja“ i „Nevesta plantažera čaja“ u izdanju Lagune.

Vaši roditelji su Škoti. Rođeni ste, odrasli i završili studije u Škotskoj, pa ću vas na početku ovog razgovora pitati: jesu li Škoti zaista previše škrti ili su samo razumne štediše? Nadam se da se ne ljutite što vas ovo pitam, obzirom da u mnogim zemljama postoje anegdote o Škotima kao škrticama?

Ha! Neću se uvrijediti zbog tog pitanja, ali nemam pojma kako su Škoti dobili tako nepravednu etiketu. Moja porodica potiče iz planinskih krajeva i ostrva Škotske, a galsko-keltska kultura toga kraja poznata je po gostoprimstvu i velikodušnosti. Gorštački kôd zahtijevao je da se strancima i putnicima – čak i iz suparničkih klanova – daje utočište i hrana. Priče o klanskim gozbama bile su legendarne! Mogu samo pretpostaviti da su predrasude prema Škotima izrasle iz činjenice da je Škotska u prošlim danima bila relativno siromašna zemlja i zato je morala biti oprezna sa svojim resursima. Ali bliske zajednice dobro bi se brinule jedna o drugoj i pomagale se u lošim vremenima.

Sa 18 godina otputovali ste na „kraj svijeta“, u divnu zemlju Nepal. Zašto? Šta ste očekivali od tog putovanja?

Moje kopneno putovanje inspirisali su moja baka i djed po majci koji su živjeli i radili u Indiji od 1920-ih, do penzionisanja u Škotskoj 1950-ih. Moja majka je tamo živjela kao djevojčica, a mene su odgajali na pričama o tigrovima i planinarenju po Himalajima. Htjela sam da putujem na Istok prije nego što pođem na fakultet i da usput vidim neke od nevjerovatnih zemalja. Ali, takođe sam željela i da doživim neka mjesta u Indiji (koje su sada Pakistan) u kojima je živjela moja porodica. Kad su oni bili tamo, bilo je vrlo teško ući u Nepal, ali s mojim djedom koji je bio šumar, išli su na nekoliko vrlo udaljenih putovanja do Himalaja do Tibeta. Moju majku su kao bebu vodili tim stazama i nosili je u kolicima na motkama!

Katmandu, glavni grad te daleke zemlje, smješten na ušću rijeke Baghmati u rijeku Bishanmati, poznato je hodočasničko središte. Kako ste doživjeli taj grad u kome su sačuvani mnogi tradicionalni rituali?

Bilo je to očaravajuće mjesto, prepuno lijepih hramova i zgrada sa kupolama – s majmunima koji trče po krovovima – i srednjovjekovnih zgrada s zamršenim izrezbarenim prozorima i vratima, i uskim ulicama koje smo razgledali vozeći bicikl. Ali bilo je to i utočište kopnenih putnika sa zapada, koji žive jeftino u usputnim hostelima, uživaju u hrani i opuštenom načinu života. Da bi zadovoljili evropske putnike, postojali su mali kafići u kojima su se prodavale palačinke, pite od jabuka i ogromni ukusni kolači.

Naš autobus je tamo stigao u božićno vrijeme i tako je veći dio grupe ostao zajedno zbog proslave, iako je to bio kraj putovanja. Na Božić, živo se sjećam, izlaska u sumrak na oštar planinski vazduh, kad su se sva svjetla upalila u otvorenim tezgama kraj puta, mjesec i zvijezda večernjača dizali su se, a magla se slivala na okolna brda. A onda je iznenada, u prepunoj ulici, mali bend prošao svirajući u bubnjeve, frule i zvona. Izgledali su poput pastira u svojim kućnim pokrivačima, a onda su polako nestajali u polumraku, a njihova lijepa ritmička muzika bivala je sve bljeđa. Osjećala sam se kao da sam vidjela biblijske pastire iz božićne priče!

Koliko vam je bio inspirativan taj grad? Je li vaš misteriozni roman „Nestajanje Rut“ rezultat tog putovanja?

Obožavala sam Katmandu i okolnu prirodu. Možda je floskula reći koliko su ljudi bili prijateljski raspoloženi, ali to je istina. Upravo su ljudi učinili grad fascinantnim i prekrasnim, sa pogledom na planine, koji ga čini tako posebnim. Žalosti me što je toliko toga očigledno uništeno u zemljotresima u novije vrijeme.

„Nestajanje Rut“ definitivno je nadahnuto mojim putovanjem kopnom, iako je potom prošlo više od trideset godina kada sam napokon odlučila kako ću ga pretvoriti u fikciju. Mislila sam da su teme putovanja, bijega i samootkrivanja prikladne za misteriozni roman. Dakle, roman ima povratne informacije o istoj godini (1976.) kada sam putovala kopnom i veći dio pozadine je vjeran mom vlastitom putovanju – iako niko nije nestao u mom autobusu kao što je to slučaj u romanu!

Takođe sam imala sreće da sam tokom putovanja autobusom putovala vašom prelijepom Crnom Gorom. Kampovali smo pored kotorskog Fjorda i plivali pod zvijezdama, posjetili Kotor, vozili se serpentinama i kroz neke spektakularne šumovite klisure. U to doba gradovi kroz koje smo prolazili zvali su se Titograd i Ivangrad.

U knjizi „U dalekim planinama Kašmira“ ispričali ste epsku priču o hrabrosti i izdržljivosti žene u britanskoj tropskoj Indiji devetnaestog vijeka i dalekom Avganistanu. Koji je bio razlog za pisanje ove zanimljive i vrlo neobične priče?

Opet, u srcu je porodična priča zašto sam posmatrala ranu fazu britanskih veza sa Indijom! Jedan od mojih predaka Maklaud prijavio se kao vojnik vojske Istočnoindijske kompanije u 18. vijeku, zbog nedostatka prilika za mladiće iz škotskih planina. Život je bio težak i brutalan, ali bogatstvo se moglo stvoriti. Nažalost, moj predak je umro mlad u Indiji. „U dalekim planinama Kašmira“ (iako se dešava nekoliko godina kasnije) prikazuje se ovo presudno vrijeme u britanskoj i indijskoj istoriji.

Takođe je raslo rivalstvo sa Rusijom i tako je nezavisna zemlja Avganistan postala politički ‘fudbal’ između dvije imperijalne sile. Ono što me zanimalo bile su žene i civili koji su bili zahvaćeni borbom i zato sam o hrabroj, nezvisnoj ženi pisala kao o svom centralnom liku.

Postoji li neki poseban razlog zašto ste radnju ove knjige smjestili uglavnom u strme planine Kašmira?

Moj junak, Džon Sinkler, škotski je gorštak i dobro se prilagođava životnim teškoćama na Himalajima i planinama Avganistana, u kojima se odvija veći dio knjige. Željela sam povući paralele između njegovog života u Škotskoj i života Avganistanaca i njihove ratničke kulture – zajedničke nedaće, junaštvo u borbi, velikodušno gostoprimstvo i ponos na svoje klanove. Ovo je suprotno aroganciji imperijalizma koji želi da dominira, a ne da razumije ljude. Zanimalo me i prikazivanje civilnog života u ranom indijskom brdskom odmaralištu Simla u podnožju Himalaja. Počelo je da se razvija kao mjesto za oporavak britanskih vojnika od vrućine i bolesti ravnice. Dvadesetih godina 20. vijeka moj djed bio tamo smješten kao šumar i iz Simle su on i moja baka krenuli u planinarske šetnje. Posjetila sam Simlu (sada se zove Shimla) prije nekoliko godina i otkrila jedan od pansiona u kojem su živjeli moja baka i djed koji je još uvijek postojao – uzbudljiv trenutak!



U prvoj knjizi vašeg serijala Indijski čaj, pod naslovom „Kći plantažera čaja“, govorite o gorkoj sudbini kćeri vlasnika plantaže čaja na indijskim brdima Asam. Pretpostavljam da ste imali jak razlog da napišete tako dirljivu priču?

Fascinirana sam čajem i njegovom istorijom – i pijem ga puno! Ono što sam otkrila tokom istraživanja bile su jake veze između Britanije i indijskih plantaža čaja i ogromna popularnost pijenja čaja krajem 19. i početkom 20. vijeka. Bila je to masivna industrija koja se protezala od ovih udaljenih plodnih dolina u Asamu i brdima Darjelinga do aukcijskih kuća u Kalkuti i Londonu, a zatim se prodavala po ulicama Britanije i u ogromnim količinama su čaj pili i bogati i siromašni.

Željela sam da napišem roman koji je prikazao sve aspekte ove trgovine i tako stvorio snažnu junakinju Klarisu Belhejven, koja je otrgnuta iz ugodnog života u Indiji zbog smrti i bankrota svog oca koji je sadio čaj i sada ona mora da se vrati u Britaniju.

Koliko takva gorka životna iskustva, poput iskustva Klarise Belhejven, mogu ojačati ljude? U narodu se kaže: „Nije svako zlo od zla“?

To je snaga moje junakinje Klarise: odbija da dopusti da je siromaštvo i propadanje koje je snašlo početkom 20. stoljeća na sjeveru Engleske sruši ili ostavi ogorčenom. Ona i njena sestra Oliva virtuelne su robinje kad dođu u radničku klasu Njukastla, ali ona odbija da padne na nivo svoje okrutne i alkoholizovane tetke. Prekida lanac zlostavljanja i pruža utjehu i podršku drugim ženama koje žive u užasnim uslovima. Ona je duboko brižna osoba, ali istina je da je ono što je propatila i iskusila čini snažnijom osobom.

Druga knjiga iz ove serije „Nevjesta plantažera čaja“, govori o Sofi rođenoj u Indiji, koja je ostala siroče sa šest godina. Nakon toga je rodbina odvodi u Škotsku, ali kao odrasla djevojčica Sofi se vraća u Indiju. Međutim, iz dana u dan Sofi postaje sve nezadovoljnija, nesrećnija. Zašto?

Sofi je pretrpjela veliki gubitak i traume kao mala djevojčica – smrt svojih roditelja i nestanak njenog mlađeg brata kao bebe – i tako povratak u Indiju još više pojačava tu traumu. Sofi traži ljubav i duboku vezu koja joj je nedostajala u životu. Misli da je ljubav pronašla sa škotskim šumarem u Indiji, ali on skriva svoje tajne i što ga više upoznaje, postaje sve nesrećnija. Jedini muškarac koji je privlači je indijski šumar Rafi; bez obzira na rasne podjele.

Dok ste stvarali lik Sofi, jeste li imali na umu da „nesrećnu osobu ništa ne može usrećiti“? Ili: šta čovjeka može usrećiti ako se taj čovjek u dnu duše osjeća nesrećnim još od svoje rane mladosti?

Dotakli ste se važne tačke, da je Sofijina borba za pronalazak sreće ukorijenjena u traumi njenog najranijeg djetinjstva. Indija je ponovno budi i davno zakopana sjećanja počinju izranjati kad se ona vrati tamo. Ali Sofi nije melanholičan lik. Društvena je, i svoj novi život u Indiji pokušava da iskoristi maksimalno, iako joj je brak sve nesrećniji. Ima unutrašnju snagu za nastavak i zadovoljstvo pronalazi u prijateljstvima i spoljašnjem životu šumareve supruge.

Vaš serijal „Indijski čaj“ sadrži puno knjiga. Zapleti ovih knjiga nalaze se većim dijelom u Indiji, u vrijeme kada je Indija bila engleska kolonija. Zašto baš taj period?

Ovaj period britansko-indijske istorije fascinira me zbog mojih različitih porodičnih veza sa Indijom u to vrijeme. Preživjevši Prvi svjetski rat kao vojnik, moj djed se školovao za šumara i otišao u Indiju da radi. Imao je vrtložnu romansu s mojom bakom prije nego što je napustio Škotsku, a ona je godinu dana kasnije krenula za njim u Indiju da bi se udala za njega. Vjenčali su se u Lahoreu, divnom starom gradu u Pundžabu (sada u Pakistanu). Dugo vremena pošto su umrli, otkrila sam djedove dnevnike i vrlo stare filmske trake. Ostavili su živopisnu sliku svog života u britanskoj Indiji, a ja sam dio toga iskoristila kao pozadinu za romane – posebno za „Nevjestu plantažera čaja“.

Moj djed i baka su iskusili sve važne promjene koje su se dogodile u Indiji od 1920-ih, do Drugog svjetskog rata, a zatim i do indijske nezavisnosti. Romani takođe prikazuju ova vremena. Oduševljena sam što mogu da kažem da će treći roman „Djevojčica iz čajnog vrta“, koji je smješten u 1930-e i 40-te, Laguna u bliskoj budućnosti objaviti na srpskom.

U knjizi „Smaragdna afera“ na vrlo zanimljiv način govorite o dvojici prijatelja koji su nakon Prvog svjetskog rata napustili Škotsku i otišli u tropsku Indiju. Je li motiv ove knjige zasnovan na stvarnim događajima?

Dvoje prijatelja su potpuno izmišljeni, ali opet sam za roman koristila pozadinski materijal iz djedovih dnevnika u Indiji. Djelimično je smješten u gradu zvanom Ravalpindi, u kojem je radio moj djed, nedaleko od plemenskih područja na sjeverozapadnoj granici u kojima zakon nije vladao. Ne želim da previše odajem pojedinosti o radnji, ali u romanu su prijatelji uhvaćeni u otmici na ovom području. Incident se djelimično temelji na stvarnim događajima koji su se dogodili na granici dvadesetih godina prošlog stoljeća.

U svojim knjigama često govorite o prijateljstvu, prijateljstvima... Je li istina da prijateljstvo dvoje ljudi traje samo do ozbiljnijeg sukoba njihovih interesa? Koliko čovjek može vjerovati u prijateljstvo?

Prijateljstvo je izuzetno važno u mojim romanima – i u životu! Mislim da se pravo prijateljstvo ne raspada kada postoje razlike u mišljenjima ili kada postoji sukob interesa; tada se testira pravo prijateljstvo. U knjizi „Kći plantažera čaja“ Klarisa pronalazi prijateljstvo na neočekivanim mjestima kada je prisiljena da napusti Indiju. I dalje tugujući zbog gubitka oca i na milost i nemilost okrutne tetke, pronalazi drugarstvo među ženama radničke klase kojima služi u ujakovom baru. Ispostavilo se da su ta prijateljstva od velike važnosti i ona je u stanju da im uzvrati ljubaznost i druženje pomažući im kasnije. Na taj način mislim da je prijateljstvo povezano s odanošću i željom da se podrže prijatelji kada im zatreba.

Postoji izraz: „Ne možete birati svoje veze, ali možete birati svoje prijatelje.“ Prema mom iskustvu, moji su odnosi uglavnom sa nekim od mojih najboljih prijatelja! Prijateljstvo je uživanje u društvu ljudi, pomagati im ne očekujući ništa zauzvrat i opraštanje ili mogućnost da se kaže oprosti.

Vaš njuzleter sadrži najnovije informacije o vašem književnom radu. Jeste li zadovoljni ovim biltenom i koliko on doprinosi popularizaciji vaših knjiga?

Bojim se da nijesam baš dobra u promociji svojih knjiga ili „duvanjem u svoju trubu“ kako ovdje kažemo! Imam web stranicu, blog i bilten, ali obično objavljujem informacije samo prije nove publikacije. Takođe sam na Twitteru (#MacLeodTrotter) i Goodreads-u. Mislim da bilten ne doseže masovne brojeve, ali mi omogućava da svoje čitaoce obavijestim kada treba da izađu nove knjige ili nova izdanja na drugim jezicima.

Međutim, volim da primam poruke čitalaca – bilo putem web stranice (www.janetmacleodtrotter.com) ili putem svoje Facebook stranice (Overlanders-JanetMacLeodTrotter) i rado se direktno dopisujem s ljudima. Uvijek sam dirnuta i zahvalna kada čitaoci odvoje vremena da mi se jave. Biti pisac usamljeno je zanimanje pa je prekrasno čuti jesu li ljudi uživali u mojim romanima ili su ih priče na neki način dirnule. Napokon, priče i ljudsko iskustvo su univerzalni!

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me