Roman „
Smiraj“ američke spisateljice
Dafni Kalotaj govori o prijateljstvu dvije neobične heroine koje će im potpuno promijeniti život. Radnja se odvija između Menhetna devedesetih godina XX vijeka i istočnog Avganistana 2012. Junakinje ovog romana su Mim i Kira. Mim je tek diplomirala i skriva činjenice o svom skromnom porijeklu da bi se družila sa Kirom, plesačicom iz privilegovane porodice. Međutim, jedan nesrećan slučaj će ih potpuno razdvojiti. „Smiraj“ je roman o odnosima koje biramo, odnosima koje zanemarujemo, i onima zbog kojih se lažno predstavljamo. Ova knjiga postavlja važna pitanja o odlukama koje donosimo na intimnom i globalnom planu i njihovim posljedicama.
Dafni Kalotaj je rođena u Kanadi (majka joj je Kanađanka, a otac Mađar), ali je odrasla u Nju Džerziju (SAD). Diplomirala je psihologiju na koledžu Vasar, a zatim se preselila u Boston i na Bostonskom univerzitetu diplomirala kreativno pisanje. Tu je branila i svoju doktorsku tezu o modernoj i savremenoj književnosti. Za svoje zbirke priča višestruko je nagrađivana. Danas predaje kreativno pisanje na koledžu Skidmor Bostonskog univerziteta. Dafni Kalotaj je autorka romana „
Ruska zima“, „
Dodir muzike“ i „Smiraj“, koje je objavila Laguna.
Šta vas je podstaklo na pisanje romana „Smiraj“?
Najveći izazov za mene je bilo pisanje knjige u prvom licu, što nikada nijesam uradila ni u jednom drugom romanu („Ruska zima“ i „Dodir muzike“ napisani su u trećem licu). U „Smiraju“ pripovijedanje u prvom licu donijelo je izazove u smislu kako prenijeti određene informacije kojih pripovijedač iz prvog lica ne bi bio svjestan ili ih ne bi rekao. U prvom dijelu izazov je bio kako prenijeti naratorkinu (Miminu) naivnost/neupućenost bez gubljenja vjere čitalaca u nju, dok je u drugom dijelu još veći izazov bio kako prenijeti čitaocima sve što sam željela da nauče o Avganistanu, putem pripovijedačice koja – jer je Amerikanka i ne govori jezik ili ne razumije položaj zemlje - ne bi nužno znala te informacije. To me posebno frustriralo jer sam toliko istraživala i željela sam podijeliti sve zanimljive stvari koje sam naučila - ali nijesam mogla da uključim ono što Mim ne bi znala ili razgovore u koje ona ne bi bila uključena.
Vaš roman ima dva zapleta, prvi se odvija na Menhetnu tokom ranih 1990ih, a drugi u sjeveroistočnom Avganistanu tokim 2010ih. Šta povezuje ta dva događaja?
Izvan očite pretpostavke – a to je da je Kira (draga prijateljica koju pripovijedačica Mim upoznaje na Menhetnu kao mlada žena) sada nestala u istočnom Avganistanu 2012. godine – nekoliko je tema koje su se pojavile pošto sam napisala prvi dio, koje su potom izronile na površinu u drugom dijelu. Prvo, 1991. godine, naravno, bio je angažman Amerike u Prvom zalivskom ratu, što u knjizi uvodi pitanja vezana za stranu intervenciju. Takođe u prvom dijelu, Mim se uključuje u ključni odnos kroz koji svjedoči o nadmoći bijelaca na djelu – u ovom konkretnom slučaju, kao nasljeđe kolonijalizma. Obje ove radnje činile su mi se izrazom bijelog paternalizma i postale su ključne niti koje povezuju dvije polovine knjige, dok Mim u drugom dijelu postaje svjesna sopstvene bjeline i, možda, saučesništva u imperijalističkim postupcima svoje zemlje. Htjela sam da pokažem Amerikanku koja se bori sa tom sviješću – počinjući da se prepoznaje kao dio tih mahinacija.
Vaši junaci su obični ljudi neobičnih sudbina. Zašto birate baš ovakve likove?
Snažno osjećam da toliko „običnih“ ljudi zapravo ima neobične živote i sudbine, kad odvojimo vrijeme da ih sagledamo. Na primjer, željela sam da čitalac zastane da razmisli o ljudima koji služe – u oružanim snagama, u humanitarnoj pomoći – i da ispitaju nepotrebne moralne složenosti njihove situacije. A kad mi zapadnjaci pogledamo svakodnevni život tolikog broja Avganistanaca, ono što su proživjeli tokom ovih godina nasilja dok su izdržavali svoje porodice, svoju karijeru, svoje veze, čak i samo uspijevajući da ostanu živi, to je izvanredno. Nadala sam se da ću to, između ostalog, pokazati kroz likove Asima i Rafika. I Mim je osoba kakvu srećemo svaki dan na ulici, ali reagujući na čežnju svog srca, ona prilazi toj prilici i pronalazi unutrašnju hrabrost. Ova knjiga zapravo govori o snazi ljubavi – da nas povuče izvan sopstvenih opažajnih granica.
Pišete o Avganistanu za koga se vezuje intervencija vaše domovine. Kako gledate na tu operaciju i ulogu SAD u novijoj istoriji Avganistana?
Nijesam politikolog, naravno, ali nakon gotovo dvije decenije intervencije moje zemlje u Avganistanu, s toliko izgubljenih života (Amerikanaca i, u mnogo većoj mjeri, Avganistanaca), i toliko (priznatih) grešaka SAD, teško je a ne gledati na ovaj dugi rat kao na močvaru. Istovremeno, željela sam da moja knjiga prenese mnoge nejasne situacije. S jedne strane, zahvaljujući američkoj invaziji toliko je žena iz Avganistana oslobođeno od života pod diktatom talibana, da bi mogle ponovo da nastave obrazovanje, izađu u javnost bez pratnje, bez burke... Ali bilo je i toliko brutalnih postupaka Amerikanaca, mnogo je učinjeno iz neznanja i ponosa, i puno je novca koji nije otišao tamo gdje je trebalo. I sad, s mirovnim sporazumom o kojem se trenutno pregovara između talibana i avganistanske vlade, ko zna šta će biti sa pravima i slobodama koje su avganistanske žene toliko teško dobile. Brinem se da će prava žena biti pregovarački ulog, nešto što bi se moglo izgubiti.
U vašim opisima Avganistan je prelijepa zemlja sa puno kontrasta. Koliko zapavo zapadnjaci znaju o Avganistanu, njegovom ljepotama, ljudima, običajima?
Mislim da zapadnjaci uopšte ne znaju dovoljno o Avganistanu. To je bio jedan od razloga zbog kojih sam osjećala da moram povesti moju protagonistkinju Mim tamo – jer činilo mi se gotovo kriminalnim da mi Amerikanci možemo napasti zemlju o kojoj većina nas tako malo zna. Čini mi se pogrešnim što ujutro mogu da čitam novine i vidim članak o još jednom samoubilačkom bombaškom napadu ili talibanskom okršaju u Avganistanu i jednostavno okrenuti stranicu, jer to navodno nema veze sa mnom – dok je zapravo moja zemlja tamo bila u ratu već devetnaest godina! Ovo je dio naše zapadne privilegije, da zanemarimo vlastiti rat. Kad sam prestala da razmatram ovu činjenicu, shvatila sam da je moralno pogrešno ostati u neznanju o Avganistanu i počela sam da čitam sve što sam mogla, o istoriji zemlje, njenoj kulturi, narodu. I jedna od stvari koja je ostavila utisak na mene o zemlji dok sam istraživala i gledala fotografije bio je njen nevjerovatan krajolik. Veoma sam željela zapadnim čitaocima da pokažem ljepotu i područje zemlje u istočnom dijelu (gdje sam odlučila smjestiti svoju priču), za razliku od tipičnih slika koje vidimo u novinama. Onda, kada sam jednoj avganistanskoj čitateljki pokazala raniji rukopis svog romana, rekla mi je: „Svi misle o mojoj zemlji: kako je tužno. Želim da i vaša knjiga pokaže dobre stvari. Želim da vidim ljude kako se smiju, šale, vole. Jer i to smo mi.“ Stoga sam se pobrinula da te stvari uvrstim u svoju sljedeću verziju rukopisa. Lik Asima učinila sam šaljivijim i dodijelila sam mu vjerenicu u koju je zaljubljen. A od gostioničara i njegove supruge napravila sam par koji, čak i ako njihovu ljubav ne vidimo otvoreno, čini se da ima određenu ravnomjernu ravnotežu snaga u njihovoj vezi. Kada sam ovu verziju knjige pokazala svojoj avganistanskoj čitateljci koja mi je dala taj komentar, bila je vrlo srećna kad je vidjela ove promjene!
Koliko globalna svjetska situacija utiče na živote vaših junaka?
Globalna situacija utiče na njihov život na bezbroj načina, bez obzira osjećaju li oni to ili ne. Nadam se da je ovo činjenica koju knjiga prenosi mojim čitaocima: da smo čak i mi zapadnjaci koji se osjećamo vrlo daleko od određenih događaja koji su naizgled vrlo udaljeni od nas, zapravo uključeni u te događaje – bilo da mi utičemo na njih ili da oni utiču na nas. U prvom dijelu romana Mim to saznaje kroz neke od ljudi koje upoznaje – bilo da je riječ o veteranima beskućnicima pored kojih svakodnevno prolazi na ulici, imigrantu koji joj poslužuje delikatese ili novom prijatelju čiji roditelji imaju kolonijalističku prošlost. Ono što sam željela da pokažem je da ove političke situacije imaju posljedice koje odjekuju na vrlo ličan način. Naravno, tek u drugom dijelu Mim se frontalno suočava s jednom od ovih svjetskih situacija kada svjesno stupa na međunarodnu pozornicu kako bi pomogla u pronalaženju Kire.
Ovo je roman o potrazi za prijateljicom. Šta vaša junakinja Mim saznaje o sebi i o drugima u toj potrazi?
U potrazi za Kirom, Mim saznaje šta je spremna da ostavi iza sebe, kao i koliko je spremna da ide daleko kako bi pokušala da pronađe ovu osobu koju voli. I naravno vidi ovu malu grupu muškaraca iz ove potpuno druge kulture izbliza, što joj pomaže da sagleda kako moraju gledati na Amerikance (tj. Američku intervenciju u politički krajolik njihove zemlje). Takođe preispituje svoju prošlost, što joj omogućava da svoje stare postupke sagleda u novom svjetlu.
Mim ima drugačiju sliku o muslimanskom svijetu kada ga upozna u neposrednom kontaktu. Šta nam govori njen primjer? Koliko je jaka moć predrasuda?
Predrasude su nevjerovatno jake kada nemamo čemu da se suprotstavimo. Prije nego što Mim ode u Avganistan, ona ne zna o toj zemlji ništa više osim onoga što je pročitala u novinama ili svom putopisnom vodiču. To „znanje“ uključuje vrlo opšte stereotipe. Dakle, bilo mi je prilično važno dok sam zamišljala priču da, na primjer, dok Mim putuje od mjesta do mjesta, upoznaje brojne snažne žene, od supruge koja upravlja kućom za izdavanje, preko tinejdžerke Mene Gul, do žena koje žive u pećinama, seoskih djevojaka sa oružjem; željela sam da ona vidi ove raznolike prikaze ženske snage i nezavisnosti, za razliku od pokornih stereotipa koje smo navikli da vidimo u štampi i na ekranu.
Ovo je i knjiga o prirodi ljubavi, zapravo o prirodi ženske ljubavi. Šta nam još možete reći o tome. Zašto je taj odnos toliko specifičan?
Ženska ljubav mi je bila važna, prije svega, kao direktna suprotnost temama patrijarhata i paternalizma. Napokon, knjiga govori o samoodređenju i nezavisnosti kako djevojčica i žena, tako i nacija. Iako je to staromodna ljubavna priča, to je i priča o tome kako nas ljubav može – zapravo možda i mora – povući preko linija koje nikada nijesmo zamišljali da prelazimo. Za Mim je ta linija prvo njena seksualnost. Onda, u drugom dijelu, ta linija postaje međunarodna granica kada ona slijedi ljubav ka Avganistanu.
Kako biste objasnili simboliku naslova vašeg romana „Smiraj”?
Na francuskom, „l’heure bleue“ je sumračno doba dana neposredno prije izlaska ili zalaska sunca, kada nema pune svjetlosti, ali se još uvijek može vidjeti. U ovom je trenutku takva ljepota, koja je kratkotrajna, i takva romantika u samoj frazi, u njenom francuskom porijeklu. Za mene je simbolika povezana sa osjećajem početka i kraja. Plavi sat je kada će se dan završiti, a veče početi. Dakle, iako se jedna stvar možda bliži kraju, još uvijek postoji osjećaj novog početka, mogućnosti. Kroz knjigu vidimo nove veze, nove ljubavi, baš kao što svjedočimo njihovom kraju, ponekad naglo, kao što se događa u životu. Slično tome, na globalnom nivou, ovi ogromni događaji se odvijaju, a zatim dolaze do kraja, baš kao što započinje neka nova epizoda. To je ono što sam pokušala da zabilježim u knjizi.
Recite nam nešto o vama kao piscu? Šta vas je podstaklo da počnete da pišete?
Pa, kao i skoro svi, volim dobru priču. Dakle, kao dijete htjela sam da pokušam da pišem sopstvene priče. I to je naravno izraslo iz ljubavi prema čitanju, koju su ohrabrili moji roditelji i usadili mi tu ljubav prema književnosti. Ali takođe mislim da sam oduvijek imala snažan impuls da želim da prikupim i sačuvam sve ono što vidim i čujem oko sebe, a pisanje je bio način da to učinim. Na neki način, ja sam sakupljač. Bojim se da ću izgubiti ono što ne zapišem – da će, ako to ne upamtim na neki način, biti zaboravljeno. Tako vodim bilješke u bilježnicama i računarskim datotekama i nadam se da ću ih nekako koristiti u pričama i romanima. I kako starim, smatram da se ovaj strah od „izgubljenih“ priča pojačava. Mislim da se to dijelom odnosi na činjenicu da je moj otac preživio holokaust i da uskoro više neće biti preživjelih koji će ispričati priču o tome što im se dogodilo. Pokušala sam u nekoliko svojih priča da ispričam nešto od onoga što mi je tada govorila moja baka. I pokušala sam da u par stvari uhvatim suštinu svoje bake – koja je umrla 2017. godine. Dakle, mislim da je pisanje pokušaj očuvanja.
Kakve teme su vam kao piscu bliske? Kakvi junaci vam privlače pažnju?
Posebno me zanima šta je potrebno za kovanje umjetničkog identiteta, za pronalaženje glasa ili istinskog ja; to istražujem u svojim romanima „Dodir muzike“ i „Smiraj“. I, naravno, presjek između ličnosti i političkih okolnosti i globalnih odjeka pojedinačnih postupaka, koji često traju kroz generacije; ovo je u biti „Smiraja“ i „Ruske zime“. Još jedna tema koju vidim da se ponavlja u mojim knjigama je žaljenje zbog pogreške koja se temelji na nesporazumu, sa posljedicama koje se ponekad razumiju tek decenijama kasnije („Ruska zima“ i „Smiraj“). A tema koja mi je važna u svim mojim knjigama je značaj naizgled običnih života.
Koji su pisci uticali na formiranje vaše ličnosti?
Jedan od klasičnih pisaca kratkih priča kojem se vraćam je
Anton Čehov zbog njegove humanosti, saosjećanja i smisla za humor. Obožavam njegove priče, koje mogu biti zagonetne, ponekad naizgled lagane, a ponekad me dovode do suza. Još dvije autorke kratkih priča čiji su me radovi oblikovali i naučili kako da pišem su kanadska spisateljica Mejvis Galant i kalifornijska spisateljica Gina Beriol, koje obje nikada nijesu u potpunosti primile priznanje za svoja djela. Mislim da me privlači Galant jer je, osim što je Kanađanka (kao i moja majka i cijela ta strana moje porodice), pisala o iseljenicima i ratnim izbjeglicama u Evropi, a možda sam vidjela i nešto od sopstvene porodice i njihovih iskustava u njenim likovima. Sad shvatam da su mnoge njene teme – ksenofobija, nacionalizam, netolerancija i naslijeđe imperijalizma - toliko savremene da je bila zaista ispred svog vremena. U međuvremenu je Beriol s iskrenošću i pravim srcem pisala o marginalizovanim, previđenima. Ne postoji niko poput nje.
Razgovarao: Vujica Ognjanović
Izvor: vijesti.me