Laguna - Bukmarker - Boris Dežulović: Zaglavili smo se u trideset godina staroj stvarnosti - Knjige o kojima se priča
Noć knjige 9-11.jun
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Boris Dežulović: Zaglavili smo se u trideset godina staroj stvarnosti

Svaki put kada Boris Dežulović kaže nešto onako „in medias res“ ili po njegovom „u sridu“, a drugačije ne može jer „svoj prostor slobode ne prodaje“, na njega saspu drvlje i kamenje. A radi se, po pravilu gotovo uvek, kako bi to rekao Laslo Vegel o našim „nesahranjenim prošlostima“. I o gradovima herojima i o osuđenim ratnim zločincima koji su postali nečiji „heroji“.

Foto: Tanja Draškić Savić

Ko što veli njegov junak: „Zato što je naša priča dovoljno besmislena da ti nitko ne bi vjerovao ni da je ispričaš na detektoru laži.“

Jer, na primer, njegova zbirka „Pjesme iz Lore“ su najbolji dokaz da ako naša istorija ne pamti, književnost i te kako pamti.

Vašu autentičnost čini i duhovitost. Iako su prvi put objavljene pre petnaest godina u Hrvatskoj, upravo u danu kada ste objavili kolumnu o Vukovaru, ovde je u Srbiji, objavljena Vaša knjiga priča „Poglavnikova bakterija“. Kako uspevate da na tako veran način unesete duh naše stvarnosti u literaturu?

Nije do talenta, nego do zanata. Ja sam novinar, bio sam reporter, i takozvani svakodnevni, obični život vidio sam izbliza jednako kao i svakodnevnu, običnu smrt. Gledao sam stvarnosti u oči. Moje priče su samo reportaže, a to što, eto, traju dulje nego novinske reportaže, priče za jedan dan, nije do mene: to je do one trideset godina stare stvarnosti u kojoj smo zaglavili. Čak je i naslovna priča Poglavnikova bakterija – nadahnuta stvarnom izjavom notornog Ćire Blaževića kako bi najradije skočio u krevet bolesnog Franje Tuđmana da preuzme njegove bakterije – ispala pričom o pandemiji kovida, u kojoj virus ne kruži među nama da nas istrijebi, već da sačuva režim i njegovu ideju. Našim malim diktatorima i autokratama virus korona je najbolje što se moglo dogoditi.

Teofil Pančić je naglasio da se radi o „najboljem proznom štofu“, u kojem Vi ispisujete blago ironičnu analizu hrvatskog društva sa toliko duhovitosti ali, nakon čitanja, te priče ipak ostavljaju trag na čitaoca jer, evo, i sve ovo što smo danas pričali o našoj stvarnosti ovih dana, utiče na obične, male ljude u koje spadaju i Pave iz naslovne priče, kao i na likove iz drugih priča.

Humor i ironija u mojoj prozi, poeziji ili kolumnama samo su nužna samoobrana, to je sve što imam u borbi s demonima i njihovim tabuima. To nisu vicevi, to je feralovski obračun s demonima oporim smijehom koji tjera na gutanje knedli i njihovo povraćanje. To je ono kad naš narod kaže: da nije tragično, bilo bi smiješno. Naše tragedije moraju biti smiješne da bi naš narod imao o tome što da misli i kaže.

Čitalac može upravo tako da se oseti jer dobra priča mora prećutati taman onoliko koliko je rekla, a Vi ste u ovim pričama dosta rekli. Jeste li isto toliko i prećutali?

Slab sam u prećutkivanju, zato valjda i nisam dobar pisac. Srećom, Hrvatska – baš kao i Srbija – ima mnogo izvanredno dobrih pisaca. Naše prešućene povijesti i nisu ništa drugo doli antologije suvremene kratke priče.

„Živi i radi u jednom malom ribarskom selu između Trsta i Dubrovnika, gde ilegalno peče rakiju, lovi ribu i povremeno zapisuje stvari“, piše u Belešci o autoru u najnovijem, ko zna već kom izdanju romana „Jebo sad hiljadu dinara“. Ni Slobodan Šnajder ne otkriva malo ostrvo na kom živi. Da li je to recept da se živi na ovom našem jugu Evrope, gde je „gorka besmrtnost zemalja koje spavaju na mekim mapama od voska…“?

„… Zemalja čije granice premešta vetar“. Adam Zagajevski zna o čemu govori kad piše o „gorkoj besmrtnosti zemalja čije granice premešta vetar“: njegovo iskustvo te besmrtnosti iskusili su milijuni supatnika s Balkana, vjetrom raseljenih iz svojih Lavova da se nikad u njega ne vrate. Moje „rasejanje“, srećom, nije bilo prisilno, moj mali egzil moj je izbor: mali i posve nevažni zaselak od nekoliko kuća kojemu je sasvim svejedno na čijoj je voštanoj mapi i kamo će sutradan ujutro bura odnijeti granice. Pod mojom terasom je more, a more boli k**** za mape i granice.
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.

Autor: Gordana Nonin
Izvor: Danas


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
noć knjige praznik knjige  laguna knjige Noć knjige – Praznik knjige!
10.06.2023.
Prvi dan Noći knjige potvrdio je kultni status ove manifestacije. Veliki broj čitalaca posetio je knjižare Delfi i Lagunine klubove čitalaca u Srbiji i regionu!   Druženje s piscima i velik...
više
noć knjige priča koja traje  laguna knjige Noć knjige – priča koja traje!
10.06.2023.
Jun mesec donosi brojne radosti, a jedna od njih sigurno je Noć knjige! Omiljena manifestacija svih ljubitelja knjige, 28. po redu, održaće se od 9. do 11. juna 2023. godine u organizaciji La...
više
obaveštenje laguna knjige Obaveštenje
10.06.2023.
Dragi naši čitaoci, Problem sa plaćanjem karticama na našem sajtu je rešen. Hvala vam na strpljenju i uživajte u kupovini i Noći knjige....
više
veliki broj pisaca u noći knjige laguna knjige Veliki broj pisaca u Noći knjige
09.06.2023.
Čitaoci će i ove Noći knjige moći da sretnu omiljene pisce, i to u Beogradu, Kragujevcu, Kruševcu, Nišu, Pančevu i Novom Sadu. Evo i detaljne satnice i rasporeda:   Petak, 9. jun  ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.