3 pitanja za... Feridu Duraković

Povod: „Ne lažem, Tita mi“, zbirka priča o smrti, o osećaju smrtnosti, o odrastanju u doba grubog socijalizma, o patrijarhatu... autorke Feride Duraković.

Kako su nastajale ove priče?

S nekim malim, unutrašnjim planom da zabilježim djetinjstvo (ne samo svoje, naravno), ali to je potrajalo dugo, dvadesetak godina, jer valjalo je živjeti, preživjeti svašta, pa i rat, smrt, rane, ludila, plaćati račune, bivati ženom (postajati ženom!), prekarnom radnicom, majkom, kćerkom, ljubavnicom, sestrom, prijateljicom... i ostati normalan – ali na način kako su govorile Sarajlije u vrijeme opsade grada: Ovdje ko nije lud nije normalan! Priče su bile razbacane po časopisima i portalima, a onda su se u jednom trenutku tako jednostavno sakupile i posložile da je meni preostalo samo da ih dam u Nomad, koji ih je s radošću objavio... A onda se oglasila Laguna, pa mi dala vjetar u... ego.

Šta je najvažnije što ovde saznajemo o ljubavi i smrti, kao glavnim motivima svake priče?

Kao četvrto, neplanirano dijete radnika, seljaka i intelektualca u jednoj osobi (moga oca, boga oca!), odrastala sam usamljena u gomili prilično divlje prigradske djece Sarajeva, pa sam – za razliku od njih – bježala u čitanje i maštarije, što je dovelo do ranog i neprekidnog razmišljanja o smrtnosti i krhkosti ljudskoga bića, o kratkoći majčinog cvijeća i majčine nježnosti, o surovosti djetinjstva, o životu u jednoj zemlji koje više nema, jer se strmoglavila u ništavilo zajedno s komunizmom i kućom i cijelim svijetom jedne djevojčice – što je prouzrokovalo logičnu melanholiju, ali i potrebu za ljubavlju koja liječi sve. O smrti, međutim, nisam saznavala polako, kao što i treba u „normalnom“ životu. Smrt je Djevojčici došla prvo u obliku smrti komšijske male bebe, pa onda mladoj ženi u obliku rata, u postapokaliptičnom užasu u kojem ginu svi i sve, u zaprepašćujućem trenu spoznaje da ne ide sve po redu, da pomoći nema – ali i da se rane umotane u neprobojne zavoje ljubavi lakše liječe i brže zacjeljuju. I neka ne misle čitaoci da je ovo tužna knjiga – ma kakvi! Malo je smiješna, malo tužna – kao život sam.

Jedna Vaša junakinja kaže da „život kvari književnost“. Kako, u Vašem slučaju, književnost popravlja život?

Ah, te moje junakinje – koliko ih je! Multiidentiteti ženskog lika u knjizi veoma su mi zanimljivi, sve ih volim, književnost je kraljica života, vrlo sam zadovoljna kako su u knjizi „zaživjele“ sve te moje djevojčice, djevojke, žene, starice... A ta djevojka kojoj „život kvari književnost“, to mlado šesnaestogodišnje žensko čudo zaljubljeno u velikog Čehova – kao autoricu me posebno raduje, jer dokazuje ono u šta ona čvrsto vjeruje, a bogami i ja s njom (opet iz književnosti koja život kvari!): „We are such stuff as dreams are made on“.

Izvor: časopis Bukmarker, br. 21